Comptine D' un Autre Ete

Ljudski um je nešto što nikada nećeš shvatiti. Čak ni kada to zaista želiš. Čak ni kada se radi o tvom vlastitom umu. Poželiš vladati umom kao ostatkom tijela, ali ne uspijevaš. Tada odustaneš. Pokušaš vladati osjećajima i srcem i opet se razočaraš jer ni to ne uspijevaš. Glupi um. Glupo srce. Zašto ih ne možeš kontrolirati? Zašto nikada ne možeš učiniti barem nešto ispravno? To bi ti doprinijelo samopouzdanju i pružilo ti malo satisfakcije. Nostalgija te svakodnevno ubija. Osjećaš se nespremnim za svijet. Želiš prestati biti dio svijeta. Podsvijest podsvijesti te drži na životu. Duboko udahneš i koračaš dalje kroz sve. Pokušavaš biti dobro ili barem tako izgledati. Smatraš da zaslužuješ nagrade za uvjerljivu glumu. Nabaciš lažni osmijeh i tako provodiš dane u društvo. A onda dođeš kući u samoću i plačeš sam nad sobom. Pomisliš usred glasnog jecanja da ćeš dehidrirat, ali suze i dalje teku. Tada se sabereš jer ne možeš dozvoliti da ljudi vide da zapravo nisi savršeno. Sve suze upiješ maramicom i počneš pjevati nešto zaista besmisleno kako bi nastavio svoju glumu. Dane, dakle, provodiš besmisleno, ali uspješno. I onda se potpuno oporaviš i smiješ se. Sretan si. Da, pojavio se netko tko svojom pojavom izazove nesvjesni smiješak na tvome licu. I zahvaljuješ se jer je ta osoba čestica koja doprinosi tvojoj sreći. Zaboraviš sve loše i misliš na sadašnjost. Iako se bojiš ostati sam sa svojim umom jer paničariš i vječiti si pesimist, okreneš se prema suncu i kažeš '' Napokon ''. Tada više ništa nije važno.