12.12.2009., subota
|
Opet sam se probudio u frižideru. Vjetar udara u prozore, a ja sam opet nedosljedan. Imam tik. No, jebeš tik. Opet mi je došlo da se javim curi kaj mi se pradavno sviđala u srednjoj. Htio sam par puta tijekom svih ovih godina, ali eto, ništa od toga, jer ju nemam locirat, nit znam kak se preziva. Jer sam eto, čini se, uvijek bio onaj tip koji obraća pažnju. Dakle, shvaćam da sam u zadnjih godinu dana dobio na poklon ovisnost o opsesijama koje zapravo i nisu opsesije nego kratki momenti preizražene želje, a tik za fizičkim kontaktom nosim otkad mi je skladištarka slomila switch za korištenje mozga tijekom druženja. Pa se onda taj zaglavi ili u druženje modu ili u primam te za pizdurinu modu. Jednom će doć netko i popravit to. Kog boli kurac. I puše mi kroz zatvorenu staklenu stijenu. Ne znam otkud točno, ali isto tako kog boli kurac, osim mojih bubrega. Došao sam do momenta di u pisanom obliku nabrajam podatke. Toliko sam si zabavan da bi gurnuo glavu u bocu od švepsa i onda udarao njome u ogradu, a mjehurići bi brboljili u savršenom skladu s onim kaj mi je u glavi. I ljestvica emocije za kojom očito venem poput cvijeta koji mi je na stolu, postavljena je previsoko od strane osobe koja objektivno nema kvalitete koje bi bile potrebne ni za onu malu emociju za dat kunu ili griz sendviča. Ali ljestvica je tu i visoko je. Danas bi trebao bit miran dan, jer ne idem nikamo. A opet, takvi dani u pravilu ispadaju najbizarniji. Oujea. |