07.12.2009., ponedjeljak
...
|
Mišljah da se to nemre dogodit. Da se nakon milijardu godina zaljubim najjače ikad i da sam nenormalan na najjače. Ali moguće je. Sad bi obično ovakav početak teksta pratila sretna ljubavna priča. Ali, ovo sam ja, pa to i nije pretjerano moguće. I tako sam ja stajao pored nje il bi mi ležala u krilu il bi se samo držali za ruke i svijet oko mene mogao bi gorit, a meni bi bilo svejedno, jer ionako nije postojao svijet. I tučnja pimpekom po čelu pripadala je nekim pričama koje se nisu događale tada. Ali njen dečko nije dijelio moju ideju našeg druženja. Zapravo, nije dijelio nikakvu, jer mu ona nije htjela ništa reć, pa čak ni da me pozna, što sam predložio i što bi spriječilo sva sranja. Ali mistifikacija odnosa je toliko dobra stvar, da je twilight goli vampirski kurac koji jede vjeverice da ne povrijedi ljude. Prema mistifikaciji, mislim. I onda sam ja umirao. Ne bi se javljala danima, ali je kao zaljubljena. Pa sam ja umirao. Onda sam bio epileptično dno svijeta ikad. I bio sam zbunjen i sjeban i pijan i zabio sam auto u stup s plakatom miše kovača i bio u pritvoru i sve najgore. A onda bivša, koja je onda na kratko opet bila tadašnja, nije htjela doć po mene u pritvor jer joj auto koji je svaki dan vozila svuda ikad, nije bio podoban. Pa sam bez žniranaca i svega hodao od vrapča do zauvijek i sreo bratića i prijatelj je došao po mene i sve. I živio sam tada u dedljem stanu sa tisuću ormara i bio nesretan kao vjeverica iz twilighta jer je prispodobnik dolazio stalno, a bio je nepokretan i sve najgore i sitnim koracima je dolazio stalno. I govorio sitnim riječima. Kad sam ga pitao dal stan ima internet, jer nisam vidio router, lijepo mi je rekao da će on kupit luster, jer nema stana da on nije imao luster. Trebao sam pobjeć, ali nisam. Dugo me nije bilo na blogu. Potjerala me sestra bivše, ucjenom. Krepaj. U međuvremenu sam otkrio umjetne dojke na ženama, to je odlično. Razbio auto, to sam već rekao. Ajmo se vratit na svemirsku ljubav. Preporučila mi je mostove okruga madison. I dalje ga nisam pogledao, jer su mi ga prepričali. I ja sam onda bio jako sretan kad bi se javila. Hodao bi kilometrima u zanosu, pjevao dean martina, sve. Onda se ne bi javila. Onda bi ja krvario iz mozga, svijeta, duše, iz svega bi krvario. A bila je duhovita, to mi se sviđalo. Ali je bila zla. To mi se puno manje sviđalo od ovog prvog, jer mi je uzrokovalo epileptičke napadaje i smrt. Onda sam ja opet bio s tadašnjom, pa sam ju opet ostavio, pa je onda ona bila zlo svijeta smrti ikad uzrokujuć mi šest mjeseci epileptičke napadaje užasa i optužbi za raspad odnosa. A imala je novog frajera tada. Svih tih mjeseci. I onda sam ja skužio da je patološki lažljivac. I prespavala bi kod mene i sve, ali i dalje kao bila tužna jer sam joj uništio život. Tijekom nove veze, za koju nisam znao, iako sam ju pitao, što je negirala. A stalno sam pitao. Ja stalno pitam stvari ako mi neš nije jasno, a nije mi bilo jasno. Što je jasno. Oprostite. Onda se pojavila još jedna, a ta je bila potpuno posebna. Nikad te neću voljeti. Ne moraš. Jebi me. Ajmo pit. Ne volim te, neću ništa s tobom. Ljubim te jer sam pijana. Onda te ne gledam u oči. Ajmo bit prijatelji. Ne javljam ti se uopće i komuniciram prek kurca. Zvonim ti na vrata u deset navečer. Bez najave. Nikad to ne radim, ali kaj nije normalno? Je. To sve naravno, popraćeno je puknućem žile razumijevanja IČEGA jebeno ikad i nakon godinu dana ovakvih sranja, meni dolazi da se ozlijedim plastičnom k+ vilicom po laktu. Novi skuter ne radi. Auto trpi posljedice mispercepcije položaja mišinog koncerta. I da, u stup sam se zaletio jer sam svemirskoj ljubavi pisao poruku. Svijet je zanimljivo mjesto, a ja klikćem radosno. Grijanje ne radi. Auto nemam. Skuter nemam. Do vozačke je još 20 dana. Plaćanje stana je upitna kategorija danas. Hladno mi je, nisam pretjerano sretan, jedina osoba s kojom mogu komunicirat je moja karmička sestrica, a ona je u istim kurčevima smrti i užasa. Kad sam bio mali, moja mama je imala vrapca. Pravog vrapčića, dolazio joj je na rame i onda bi mu ona davala jesti. Voljeli smo ga i nekako se zvao. Jednom ga je ostavila ispod nekakve pizdarije s rešetkama na stolu ispod sjenice i rekla mi je da ga čuvam. Ono čega se ja sjećam je da je mačka došla, digla to rešetkasto i pojela vrapčića. Užasno sam jako plakao i bio uvjeren da je mačka podigla to. Ali ne znam. Mama kaže da je to bilo nemoguće, da sam morao podić tu rešetku. Ali zašto bi ja pustio da mačka pojede vrapca? I iako vi možda ne vidite paralelu, to je upravo to. I dalje se ne sjećam. I ne znam. |