22.04.2009., srijeda
hm
|
Žene su uvjerene ako te nahrane da si zbrinut. Žene misle ako ti pruže postelju na kojoj ćeš se kao putnik namjernik odmorit, da si zbrinut. Ako ti kažu laž, ti si odmoren taj dan. Do idućeg dana šutnje koji nije njihova odgovornost. Jer šute, kako bi bila? Situacija je ta, da će to uvijek biti tako. I onda ti sjedneš. Il napraviš nekaj. Al to sve je kurac. |
20.04.2009., ponedjeljak
Jedan od mojih deda
|
Naravno, svi moji biološki dede su davno mrtvi, jer da nisu, ja bi odrastao s puno više novaca koji bi mi paušalno davali, znajuć da to roditelji ne čine. Ne, dede koje ja susrećem kroz život su nužno moji stanodavci, kao i babe, jer su mi i sve biološke babe mrtve. Zato isto nisam imao novaca. No vratimo se na dedu. Nedavno sam, uslijed prekida s djevojkom te poradi postojanja čudnih emocija za drugu s kojom ionako nisam bio, po 21. put u životu, preselio. Nakon kaj mi je ženski glas rekao da nazovem muški glas koji mi je onda objasnio da je stan 1500 kuna mjesečno, u momentu u kojem su svi stanovi 2 soma, uzeh neke novce i otputih se nać s muškim djedljim glasom. Dočekao me čovjek koji izgleda kao da ima barem stotinu i dvadeset godina, iako ima duplo manje. Pričao je tako i hodao je tako. Držao sam ruke oko njega da ne padne dok smo hodali prema birtiji u kojoj smo trebali dogovorit situaciju. Njegovi koraci bili su duljine stopala. Put prema birtiji trajao je osam dana, iako je birtija bila udaljena samo dvije stotine metara. To je bio taj deda. Kad sam ga pitao da li je stan imao internet, jerbo nisam vidio router, odgovorio mi je da nema, ali da će kupit on. Reko molim? "Nema stana koji je imao veze sa mnom, a da nije imao luster". U tom momentu sam prestao zamišljat našu budućnost kao lijepu, ali stan je ipak bio jeftiniji od drugih. No onome kaj je uslijedilo se nisam nadao. Sad ću ja još nekoliko momenata vezanih uz stan spomenut. Kompletna drvenarija je smeđa. Pofarbana smeđe. To izgleda, blago rečeno, odvratno. Soba isto tako, a soba je veličine 10 kvadrata valjda, posjeduje 6 ormara. To je užasno puno ormara i za bijelu jebenu kuću, a bijela kuća osim kaj je bijela, pa je vizualno veća, zapravo i je ogromna. Deda voli svoje ormare. Ovdje je čak situacija u kojoj jedan ormar blokira drugi ormar. Bože, koliko je to ormara. Stan nije posjedovao ni internet ni luster. Kada je bila zaštopana, mješalica vode curi. Na devetom katu je. Lift održava firma koja je otišla u stečaj u 18. stoljeću, ali bože moj. Internet sam krao susjedu koji je po noći fizički iskopčavao router iz struje. Mudar paranoik. Kad sam ponudio susjedu ispod sebe tisuću kuna kao safety da mu neću sjebat promet i zamolio ga da mi da pass, rekao mi je da ne može jer se boji i se već jednom opekao i da puše i na hladno, iako mu taj tip nije ponudio novac. Rekao je doduše da će mi rado popravit cijev ako pukne. Za to plaćam pričuvu, šupku. Back to deda. Prvo vrijeme je deda dolazio samo svaki tjedan. SAMO. Provjerit dal je soba čista. Dal je kada i dalje zaštopana. Koliko ormara ima u sobi. Malenim koracima je nepogriješivo stizao iz zaprešića. A onda je krenuo zvat pet puta dnevno. Pa deset. Stao je na magičnoj brojci od dvadeset i tri poziva u jednom danu. Taj simpatični djedica je svim tim pozivima htio provjerit da li su režije plaćene, a ormari na mjestu. Za taj novac je mogao kupit još 2 ormara i uplatit režije za godinu dana unaprijed. No, nije. Onda je odlučio dolazit. Kako su mojoj bivšoj djevojci koja je opet postala sadašnja isključili doma sve ikad, došla je živjet ovdje. I onda je deda random dolazio i pokušavao provalit u stan. Pa je dolazio češće. Pa mi je htio zvat policiju jer nisam platio pričuvu isti tjedan. Pa je rekao da će doć i razvalit vrata, a ne može hodat. Interesantno je da nakon svake prijetnje pruži ruku, nasmije se i kaže "dobro je, hvala, doviđenja". Uglavnom, ne da mi se pisat više, što je očito. Zadnja cigareta. Jebo bog isus svijetu mater. I ženama. I meni. Meni najviše. |
Kao i nekoć, opet nemam pojma kako bih naslovio ovo
|
Kad sam prvi put počeo pisat blog, bio sam u debljem kurcu. Zato sam ga i počeo pisat. Nakon nekog vremena, prijatelji te jednostavno mrze jer si golemo kukavno govno smrti i posvemašnjeg užasa, te pribjegavaš metodi maltretiranja masa. Kako su ljudi voajerski šupci, malo po malo počinju čitat. To se ovaj put neće dogodit jer sam em nevidljiv poradi administratorske zabrane, em me se sjećaju samo čudni ljudi koji vjerojatno više ne čitaju blog. To je dobro. Blog je govno, no eto, ja mu se još jednom vraćam, kao što sve u životu funkcionira u nekakvim usranim ciklusima. Tako se i moje vraćanje blogu vezuje uz masivno govno koje mi se u životu događa, a čak sam ga dijelom i sam izazvao, kako to obično i biva kod mene. Nedavno se stanoviti mlad mladić na forumu obratio pučanstvu s nekakvim ljubavnim problemom u kojem je on bio iznimno psihotična prispodoba katastrofe. Svi su ga pljuvali. Ja sam ga branio. Znao sam kako je to bit dno govna. A onda sam mu na skypeu objasnio kak ga kužim, ali kako griješi jer je to sve iznimno jednostavno i kak sam ja užasno mudar, jeben i kak se to meni nemre dogodit. Isus je čuo kako se kurčim i poslao mi munju govna u tijelo. Ta munja govna je učinila da osim što su mi okolnosti bile najgore ikad na svijetu, u prekidu s djevojkom, počnem poluintenzivno druženje sa ženom koja ima problema sa razumijevanjem funkcije te položaja glave i guzice, što je naposlijetku učinilo da i ja poprimim te karakteristike i zajebem sve kaj se može zajebat hodajuć svijetom. Hodaš svijetom i zajebeš, to je to. Šta god radio, zajebeš. Interesantna stvar kod takvih momenata je da si potpuno glup. Imaš opet 17 godina, golem osjećaj da te svijet ne razumije (iako te naravno razumije, samo ne odobrava), i toliki si kaos do mjere da je bipolarnost understatement. Nije to simona gotovac glupost. Ona samo lebdi poljanama života i ima smajl svijeta sreće i nerazumijevanja. To je glupost u kojoj se od teorije do teorije mišljenje i stav mijenjaju u tolikoj mjeri da nikad ne moraš otić u amerike na rollercoaster, jer znaš da je to adrenalinski kurac u odnosu na ovo. Kao što sam masu puta napisao, oh virtualni egzibicionistički dnevniče, nisam dobra osoba. Ali zato imam muda i herca za nekakvu istinu. Većina ljudi oko mene to nema te im je odgovor na većinu novih okolnosti u životu "ne znam". Meni je ovaj put to "ne razumijem", no dobro. Zapravo, i sad sam šupak smrti jer ništa ne pišem direktno. Al valjda budem. Htjedoh reć, www.myspace.com/thoughtofthedaymusic Još jednom. S obzirom da sam u kurcu, vjerojatno će mi se skribomanski moment protegnut i na pokoju interesantnu priču. Možda čak večeras, iako imam samo 3 cigarete, pa bi radije spavao. Eto. |