28.02.2005., ponedjeljak
ta divna stvorenja ;)
|
Nedavno sam par ljudi pokušao objasnit zakaj ljudski rod ne vrijedi. Zakaj bi ga rado istrijebio. Egoistično su rekli oh, ali vrijedimo, ne bi valjda i nas. Naravno. Precjenjivanje sebe je nužna stvar ukoliko dišeš. Kad govorimo o ljudskom rodu, ne govorimo o pojedincu, nikoliko, iako ne znam nikog bezgrešnog. Ja na prvom mjestu nisam taj koji ima kaj za reć glede grešaka i sranja. No, kao što rekoh, krivnja, tojest sam termin se koristi isključivo u svrhu manipulacije. Postoji uzročno-posljedična veza i to je to. Jebeš ko je kriv. Nego, vratimo se ljudskom rodu. Zakaj nas sve treba pobit? Mislim, kao prvo, gledat smrt kao nekaj negativno je užasno egoistična stvar. Jako volimo sebe i svoje živote, koliko god bili grdi, lijepi, kakvi god. A nije da su pretjerano bitni, nije da iko od nas čini ikakvu razliku. Svaki od naših života samo je priča koju možemo proživjet lijepo ili ružno, ima oscilacija da nije istina. I to je krasno. To je domena u kojoj život vrijedi. Unutar naših malih svemira, koji su više ili manje uređeni onako kako bi htjeli ili kako su nam karakter i okolnosti nametnuli. Ali. Uvijek postoji ali, pa tak i tu, i to je jedan od vecih ali na koje nailazimo a za koje ne marimo pretjerano. Teritorijalne granice. Društvene norme. Možda sam krenuo krivim redosljedom, ali nije to toliko bitno. Jedina smo vrsta na planeti koja ne samo da pozna negativnu emociju, nego u trenutku osjecanja iste radimo jebeno grde stvari. Mislim, koja još vrsta ubija iz zabave i gušta? Pazi, oj buraz! Ubit drugo biće koje živi, diše i radi ta svoja sranja u vlastitom životnom ciklusu iz razloga jer je to tebi zabavno. Tsunami pojebe masu ljudi. Eto frajera koji furaju dječicu iza raznijeh baraka da im nasamo objasne kako znaju gdje su im roditelji. I to ćemo nazvat bolesnim. Ali nije. To JEST HUMANO. To je jedna od bitnijih karakteristika ljudskog roda. Egoizam, indolencija, pičke materine. Oh, ne izuzimam se. Kao, ovo je zajeban svijet i svatko se treba borit za ono kaj mu PRIPADA. Mislim, je, to je tak, ali tko definira kaj nam pripada? Tko definira kaj je ok? Ok, ajmo ovak. Ok je ići u lov i ubit prepelicu. Ionako ima previše jebenih prepelica. Možda. Nisam upucen. Ok je držat milijune prasadi, teladi, kokoši, kajgod, u prostorima gdje se iste ne mogu pomicat ne bi li imali kaj jesti. Nekak mi to nije prirodno, ali dobro. Nisam vegetarijanac, konzument sam. Tu sam ja onak kak vjetar puše. Volim šnicle. Ok je jebat nekom materu nenormalnu kaj nije društveno prihvatljiv i onda tako društveno prihvatljivo doma tuć ženu. Ok je započet rat. Ok je mrzit. To su sve ljudske karakteristike, smiješno je reć nekom da je human u dobrom kontekstu. Imamo taj neki glupi mali život diskutabilnog trajanja, koji može bilo kad otić u kurac da bi ga trošili na ambicije. Glupo je nemat ambicije isto tako. Imamo komplekse radi lošeg društvenog statusa, malih sisa, malih pimpeka, potrganog auta, sjebane familije, sjebanih prijatelja, svojih reakcija u javnosti, tuđih reakcija u javnosti. Tko definira sve te stvari i nameće komplekse? Meni je jako žal kaj mi to sve stvarno pušimo. Ne samo sad, to pušimo oduvijek. Otkad je pračovjek brijao po brdu. Onda su ambiciozniji primjerci ziher radili granice. I tko nije bio unutar standarda, nije smio koristit pa čak ni praznu pećinu na NJEGOVOM brdu. Svojatamo svaki kurac. Vjerujem da to ljudima daje osjećaj vrijednosti. Komparativne prednosti pred nekim drugim istog nam tog dragog ljudskog roda. Pametniji sam od susjeda. Imam bolji auto. Gle, i žena mi je ljepša. A to je samo početak priče. Da li bismo uopće imali pojmove tipa 'uspjeh' da nema konstantne komparacije s nekim drugim? Iskreno sumnjam u to. Nečiji 'uspjeh' može bit motivator, apsolutno. Ali i dalje smo fulali kompletan koncept. Kompletnu ideju kak bi ljudski rod trebao funkcionirat. Problem je u tome da je u današnjoj kulturi svima dostupno instant kompleksiranje. Pogledajmo časopise, pogledajmo televiziju. Nikad, ali nikad ne pokazuju prosjek ljudskog roda. Prosjek nam je jadan, istina, baš zato kaj se njime može manipulirat i natjerat ga se da poželi bit netko drugi. Ali zamislimo prosječnu osobu koja je svjesna toga da je prosječna, da ima svoje dobre i loše strane i da ima sposobnost cijenit i uživat u različitostima koje nam pruža ta krasna rasa koje smo dio. Takvih nema. Nema, baš zato jer su prosjek, jer se njima može manipulirat i jer ih se uči da ne vrijede ukoliko nisu ono što im se nametne da bi trebali željet bit. E, to nije dio kulture ljudskog roda. Cijenit različitost. Jer, ako znaš cijenit različito, i ako je dio kulture da se ZNA da svatko ima svoje mjesto i nije ni bolji ni lošiji od nekog drugog, kako osjetit zavist, ljubomoru, mržnju? Nema. To je recimo kao činjenica da ljudi nisu defaultno monogamni. Ljudski rod je koncipiran kao poligaman te promiskuitetan. Tak smo tkani. Monogamija je proizvod kulture i želje da se nekoga kontrolira. Opet ne tvrdim da sam izuzetak, nitko ne želi da mu se žena kurva okolo, ne? Ali zamislimo koncept gdje je glavna spona između pripadnika nam roda ljubav te razumijevanje. Ne razumsko razumijevanje, to je kurčina, impuls i emocija su ionako puno jači od razuma, koji je ništa doli ručna kočnica u svrhu poštivanja normama nametnuto ponašanje. Nego onak, jednostavno kužiš stvari, bez da moraš pretjerano razmišljat o njima. Dakle, žena ti se poševi s nekim i dođe mado. I poljubi te i ti znaš da se poševila, ali ekskluziva ionako nije razlog iz kojeg ste skupa. Nitko ne pizdi toliko dok mu žena ili muž il partner, kajgod, priča s nekim kvalitetnije, ali da se s tim istim poševi u momentu želje, to je već ozbiljna prepreka njihovoj vezi i a-a, kako cemo dalje? Bedasto. Ali rekoh, nisam izuzetak, sam velim kak bi moglo super bit da je društvo drugačije koncipirano. Zakaj ljudi misle da vrijedimo? Zato jer se boje priznat tko su i kaj su. Egocentrični, egoistični, indolentni papci. Svi do jednog. Nema jedinstva tu. Samo sebični interesi od kojih se ne može pobjeć. Altruizam ne postoji. Tko tvrdi da je altruist, nek se onda ode samospalit istu sekundu i tako učini uslugu kompletnom ljudskom rodu. To bi bio pravi altruizam. Volimo te svoje male svemire u kojima smo glavni glumci, koliko god tvrdili da možda ne. Svaki, i najnebitniji lik na planeti ima golem utjecaj na kompletni kaos koji živimo. Stoga smo svi jednako bitni. Apsolutno jednako. Samo se neke čuje, neke ne. Neke se vidi, neki život provedu sami, neprimjećeni, nebitni. Ali i oni su jednako bitni. Jer igraju istu ulogu u istom omnibusu. To je ko da imate 20 kg uteg s jedne strane vage i 20 kg pijeska te šljunka s druge. I vagu koja mjeri na preveliki broj decimala. Makni najveći kamen, nema ravnoteže. Makni jedno zrno pijeska, nema ravnoteže. Samo kaj je vrijeme koje će proteć do momenta u kojem primjećujemo da je ravnoteža narušena veće u slučaju micanja zrna pijeska.Jako jednostavno. Ali kamenje bumo primjetili. Ovaj post nema poantu, ovo su random nabacane misli, kako stižu, nakon noći u kojoj malo spavah i tristote uzastopne kave. Ali ipak, kao što rekoh, volimo male svemire, jer jedino unutar njih živimo. I pokušavamo ih uredit kako bismo bili sretni. To je nekak poanta života individue. Pokušat naučit kak bit sretan i učit one u svojoj blizini istom. To su ti izlasci sunca koje pamtimo, baš TA pjesma u baš TOM momentu, baš taj šapat ili poljubac. Ili za gluplje, baš te jebene felge na usranom bemveu. I ipak mislim da ne zaslužujemo živjet. Jer, koliko uživamo u lijepom, ne znamo cijenit grdo. Jer da imamo ideju o tome kak grdo može bit lijepo, više se ne bi bojali izać iz onoga kaj poznamo i upoznat sve lijepe strane različitog. Eto još primjera. Oh! Čemu služi računanje bioloških godina? Klasifikaciji. Fino. Netko izgleda ovak ili onak s 40, netko je do 30te postigao ovo ili ono, netko je zreo za svoje godine, netko je nezreo za svoje. Kaj nam konkretno pruža računanje bioloških godina osim sputavanja i ograničavanja normama? Moj ujak ima 57 godina. Njemu su najdraže igrice Morrowind i Freelancer. Prije 15 godina najdraže igrice su mu bile Pirates! i Elite. I on zna užasno puno o najrazličitijim stvarima koje se ne spominju u medijima koji su nam dostupni. Da li bi ljudi s 57 godina trebali bit ozbiljniji od igranja igrica, trošenja para na novu grafičku i detaljnog proučavanja kineskog jezika? Mislim da ne baš. Granica normi se pomiče. Prije su žene rađale s 18. I udavale se. Frajeri radili od petnaeste. Sad se to pomaknulo. Ali i dalje postoji. Norme i dalje postoje. I dalje brojimo godine. I dalje gledamo postignuca. I dalje se pri procjeni vlastite vrijednosti uspoređujemo s drugima ne bi li imali približno realnu skalu. Broj godina, karakter, okolnosti, kurac, noga, uho. Vičemo, ljutimo se, tučemo, jebemo si mater. I to je sve stvarno ok, dok nije zlonamjerno. Manira je bitnija od sadržaja. Kad nekom želiš jebat materu, ne rukuješ se s njime smijuc se. Kažeš mu da ti ide na kurac. Ali, ne. Ne kažeš jer se bojiš. Iskrenost je jedna od vrlina koja je realna koliko i veliki dinosaur tu iza mene u sobi. Ono, nemam jebenog dinosaura u sobi. Za one koji su zabrijali da ipak imam. Nemam ni crtež istog. Ego. Ta divna stvar koju nikak nemremo metnut na stranu. I zato smo jadni. I zato ne valjamo kao koncept. Jer nam je teško pojmit da ima nekaj izvan nas samih i izvan onoga kaj poznajemo. Opozit ljubavi nije mržnja, nego strah. Mržnja može bit motivator. Strah paralizira. I poradi istog, ne vrijedimo kurca. Pa bi ja neki meteor. Bombu selektivnog karaktera. I ove sve pticice i koze i ovce te drveće i sranja bi činili prekrasan pejzaž i mir. Onda bi ova planeta bila stvarno divna. Zamislite si to. Gledaš dole na planetu, a nema buke. Uživaš u tišini koju nosi skladni suživot bića koji ne nose suvišnu emociju. I tak je nekak super i zeleno i sve. |