26.08.2004., četvrtak
dakle
|
Znate kakav je osjećaj gurat tonu i pedeset kila težak automobil dva kilometra? E, ovak. Užitak je predmnijevam, jednak onome guranja mladog anksioznog dikobraza u sezoni parenja u analni otvor, no to ne bih znao jer nisam nikad ni vidio dikobraza. Ali čuh priče. Stvarno mislim da je to tak. S druge strane, ne samo da sam otkrio mišiće za koje nisam znao da postoje, otkrio sam kompletne skupine istih i sada testiram postojanje čistim pomicanjem. Pomaknem se i ko da sam u video igrici, prelazim na drugi nivo. Mama, mama...imam novi mišić pokraj bubrega, znam jer me jebeno boli, vidi, vidi! Čarobno. Nakon kaj sam iza zavoja osjetio ne tako neobično podrhtavanje automobila, znal sam o čemu se radi. Veselje mi je oblikovalo lišce. Oh, gorivo. Pogledah onaj kurac koji se da resetirat a kojime mjerim koliko smijem preć s 30 kuna goriva. Bio je 10 milja iliti 16 kilometara preko dozvoljene situacije. Radosnim kliktajem «jebo ti hitler mater» sam izrazio svoju neopisivu radost poradi novonastale situacije. No, uvijek sam optimistično išao preko mogućnosti, pa reko - majmune, ko ti je kriv. Šizofreni smješak koji nitko u mraku dubrave nije mogao primjetiti krasio mi je lice. Bilo je to jedno sretno lice za nekoga ko živi u žutim i inim zgradama. Gurajuć sam prolazio pored svakojakih ljudi iz dubrave. Nisam ih gledao u oko da mi doticno ne iskopaju širajzlom ili nekakovom sličnom sofisticiranom napravom koje običavaju nositi sa sobom u svrhu zabave i igre. Izađoh na glavnu cestu. Stao sam na crveno, naslonio se na svoj sportski automobil i šeretski ne nasmješio stričeku u žutom golfu s natpisom ptt il kak se to sad već zove. Pogledao me pogledom «glup si» i okrenuo glavu. Oh, da me samo vide sve djevojke kako sam uspješan – pomislih. Svjetlo se promjenilo u zeleno i ja sam uključio turbo na svojim brzim tenisicama ne bi li prošao križanje prije no njime prođe pijani cigan te me odnese u raj za glupe ljude. Idući dio koji se događao bio je uzbrdica. Bio sam premokar i preuspuhan da bi na glas psovao pa sam se nastavio retardirano smješit. Smijeh liječi. Oh, da. Kroz neko vrijeme dođoh na benzinsku i natočih za 50 kuna. Reko, fešta. Stara mi je dala karticu i bio sam jak te ponosan hrvat iz dubrave u momentu tome. Dok nije zasvjetlilo «odbijeno». Ne znam kako je u tom momentu zgledala faca mi. Nemam pojma. Već sam se dislocirao ko zadnja pička 200 metara prije benzinske. Sad sam vjerojatno zgledal ko nekakav izvanzemaljski entitet koji nemre popravit hiperpogon i želi se ubit čekićem svemirske smrti užasa i galaktičke agonije. Reko sam tipu da izbaci pljuge iz igre. «odbijeno», pisao je pakleni stroj. Oh, kako sam tada prokleo siromaštvo i svoju urođenu lijenost. Lažem, nisam proklinjao lijenost. Samo činjenicu da mi starci nisu bogati grofovi il neki kurac. Reko tipus, eto ti osobna i bankomat kartica. «znaš ti koliko ja osobnih doma imam?» - reče gospodin u plavoj kuti. «ne znam gospodine» - odgovorih. Ali sve mi je bilo jasno. Ostavil sam mu mobitel koji sam zvadil iz gepeka. Nikaj ne vrijedi fon, ali sam mu ipak nakon 10 minuta donio lovu te uzeo bezvrijedni komad korejske plastike s čipovima nutra. Došao sam doma gdje smo se svi skupa grohotom nasmijali. I ostajem doma. I idem gledat terminatora koji već traje. I idem preko do slavice, možda mi da da opizdim ovaj post na net, tko zna. Bilo bi to zgodno. Kad već ne idem u grad. Jebeš grad, za to je potrebno gorivo. Ako ideš noću. I da, slavica spava. Terminator it is. |