17.06.2004., četvrtak
.....
|
nemam s kim pricat a imam potrebu podijelit s nekim ovo sranje svi ste pravednici, šupčine svi vi jebeni vjecni studenti svi koji se isfuravate na pare i roditelje svi koji imate posao preko veze svi koji imate ono kaj se može nazvat domom oni kojima su roditelji ostavili biznis oni koji imaju mogucnost izbora znate, neki ljudi koje znam su sad pravednici a pijani su tukli obitelj 23 godine neki ljudi koji su rođeni sa srebrnom jebenom žlicom u ustima oni su pravednici. oni sude. pobogu, ucini ovo ili ono. svi oni koji nemaju oluju u glavi jako lako osuđuju tuđu svi oni koji nemaju san, lako kažu kako bi se trebao spustit na zemlju isto tako napominju da imaju san, da kako se iko usuđuje reci da nemaju a nemaju. jer su se utopili. i njihov san je laž, samo želja da budu drugaciji jer ako imas bazu u životu, san je lako ostvariv. mogucnost izbora. razlika je. ljudi s mogucnostima ne percipiraju nedostatak iste kao nesto vjerojatno jer tako nesto nikad nisu iskusili. pa to ne postoji. i svi su pravednici. i svi imaju nekaj za reci. svi imaju savjete. ja imam za reci samo da si jebete mater. svi koji tak brijete. jer, ono sranje da je svako poseban je to kaj sam i rekao. sranje. kurac je svako poseban. i svi bi htjeli bit jebeno drugaciji. seksi kul. ja bi htio bit normalan, prosjecan. jer znam kak je to bit drugaciji. pogotovo u svom malom svijetu gdje si sam, bez mogucnosti, bez ikoga. ja nemam svoj život. ulazim u tuđe i dulje ili krace se zadrzim. ja sam dio tuđih zivota. njihov zivot nije dio mojeg, jer svoj nemam. i ovo je vama papcima apstraktno. jasno mi je to. i nis ja tu nemrem. i vecina vas nikad nece skuzit ljepotu procesa kreacije, iako se ne radi o tome. i nikad necete znati kako je biti usred oluje koju nitko osim vas ne vidi. i necete znat kako je to vratit se u mjesto koje nije dom. i kako je to znati da se te stvari nikad nece promjeniti. a sad sudite, dokone pickice. osuđujte i dajte savjete. volio bih da i ja to mogu. |