19.05.2004., srijeda
fajnali goin
|
odlazim iz stana danas, forgud. jebote, nekak mi se tesko maknut. ono, da bar ona ostane na moru zauvijek a ja ostanem ovdje i sve to. ma ne, serem. ali znam da kad konacno odem iz stana i ostavim kljuceve tu na stolu, to je to. nasa dva zivota su finalno razdvojena zauvijek. jer nemamo zajednickih prijatelja, zajednicka mjesta za izlazak, ja iz protesta vise ne idem u mekdonalds i tak. :D veli ona kak okrece novi list. ono, upisala se na jogu, fitnes, smrsavila, vise ne grize nokte i sva ta sranja koja zene rade. kao, sredila si je novi posao. zadnji put me ostavila kad je dobila novi posao. kao, joj mlada ekipa sve joj je super sada. ja joj ne trebam vise. pa kad je oslo to u kurac se vratila. mislim, ne kukam sad. kuzim ja da nas dvoje nismo bili jedno za drugo valjda, pogotovo ne u ovoj 'hormoni, proljece, mlad sam i lud' fazi. a vjerojatno nikad. no, sumnjam da ce ju iko ikad voljet na nacin na koji sam ju ja volio, i tako jako. ali dobro, povlacim se pred cinjenicama. nemrem ih sjebat. ali ono, ova navika. to da sam ja tu, nekakav osjecaj sigurnosti, dom valjda. to me jebe. ja sam konacno zelio dom. s osobom, ne govorim o fizickom mjestu. i tak mi je tesko otic odovud jer je ovo mjesto iako sada hladno i sjebano, tako poznato. tri i pol jebene godine. ali dobro, kaj se mora, mora se. ono, kaj se mora nije tesko je kretenizam jer kaj se mora je redovito najteze. moram otic u firmu, nisu me zvali. sad samo trebam cut da sam odjebo s posla. to mi bas fali nekak. kaj ne? i da mi ukradu bicikl koji nemam opet. nema veze nis to. imat cu jos flasheve od ovog, ko bed trip jebote. od 3.5 godine. ali zato imam NJU. udaljena, yet inspirira. i lijeci. ajd dobro. a vi svi supci koji brijete da je to samo ćat (c) te@ i slicno. eh, think again. dakle, recimo da sam sve to stavio iza sebe bar djelomicno. zakaj mi je tak tesko napustit ovo mjesto? a jedva cekam da se maknem... |