18.05.2004., utorak
artificial
|
to smo mi. da. umjetno smo sretni. radi novog auta. radi promjene auspuha. radi posla, novog mobitela, klime ugradene u stan. radi priznanja koje dobivamo za trud umjeton izazvan. ne bi li se osjetili priznati i postovani. svi to zelimo. svi zelimo da nas se uvazava. radi kolicine novaca, sposobnosti, statusa...etc. kak je to umjetno i krivo. jos ko klinca te uce kako promjeniti ono kaj defaultno jesi ne bi li bio prihvacen i uvazen od strane ljudi koji ti nista ne znace. i odrastas i ucis kako bi se trebao ponasati ne bi li izbjegao osudu. svi se bojimo osude. neki vise, neki manje. neki su naucili zivjet s njom. i mijenjamo se. uvjeravaju nas da su njihove odluke nase, da je njihov nacin nas, i da nije ispravno imati misljenje. i da, kad se mene cita, kao da se cita 17 godisnjeg klinca. i ja sam jebeno zadovoljan s tim. ne uklapam se? boli me kurac. ko vas zabavlja u zivotu pedercine? oni koji igraju po pravilima i nista su doli mravci u jebenom mravinjaku ili ljudi s misljenjem? koliko god bilo razlicito od vaseg... kad je stereotip nekoga odusevio? kad je mediokritet ucinio nesto sto je nagnalo vas da zelite sudjelovati, makar i mentalno? prilagodili ste se svijetu. utopili. i uzivajte u svojim vrijednostima kao da su nesto kaj postoji. i postoji. jer zivite u tom svijetu. a ja cu zivjet u njemu dovoljno da me ne gađaju jajima na cesti. i zivjet svoj unutarnji svijet. jebite se. ljepsi je, zanimljiviji, zabavniji i romanticniji od ijednog sranja koje vi mozete kupit ili napravit. a to vas jebe, jelda? |