isus moje sve

ČISTA SRIJEDA ILI PEPELNICA

Na Pepelnicu je značajan obred pepeljenja. Obred pepeljenja se obavlja za vrijeme mise nakon evanđelja, te u toj misi zamjenjuje pokajnički čin. Izvan mise ga je dobro obaviti u okviru službe riječi. Svećenik najprije blagoslivlja pepeo, a zatim ga stavlja vjernicima na čelo i pri tom govori: "Obratite se i vjerujte evanđelju!" ili: "Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!"

Obično se uzima pepeo spaljenih palmi i maslinovih grančica od prethodne Cvjetnice. Pepeo u kršćanskoj simbolici znak je pokore i obraćenja. Pepeljenjem na Pepelnicu označava se početak pokorničkog korizmenog vremena. Čovjeka, koji vjeruje u uskrsnuće, pepeo podsjeća na prolaznost života i na to da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskom životu. To je ujedno i poziv na obraćenje k pravim i istinskim vrijednostima.

S Pepelnicom započinje vrijeme korizme. Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine, a sama riječ korizma dolazi od latinske quadragesima = četrdesetnica. Broj četrdeset u biblijskoj simbolici označava vremena kušnje i usavršavanja. Stoga je korizma za kršćane vrijeme pokore, kad sami sebe ispituju koliko su se zaista obratili i prionuli uz Krista. U to vrijeme Crkva nas posebno poziva na zajedničku pokoru: intenzivnije posvećivanje molitvi, vršenje djela pobožnosti i ljubavi, odricanje, vjernije izvršavanje vlastitih obveza te post i nemrs.

Post i nemrs kršćani su dužni, prema crkvenom Zakoniku, održavati na Pepelnicu i na Veliki Petak; samo nemrs obvezuje na sve petke u korizmi. (U ostale petke kroz godinu nemrs se može zamijeniti drugim dobrim djelima).

Post znači uzimanje manje količine jela od one uobičajene, tj. odricanje od jela u tolikoj mjeri da to predstavlja neku pokoru.

Nemrs obuhvaća odricanje od mesa. Crkveni zakon nemrsa obvezuje sve one kršćane koji su navršili četrnaestu godinu života, a zakon posta sve one koji su navršili osamnaestu godinu života pa do započete šezdesete.

BOŽE MOJ, što je jutro, Bože moj, što su kapi.
Što su zvijezde koje gledam, što mi pruža novi dan.

Znam da moram prijeći rijeku, što me nosi, što me valja.
Znam da moram da se borim, i da nađem pravi put.

Stog te molim, daj mi ruku, stog te molim, daj mi snage.
Budi tu dok je teško, budi tu dok sunce sja.

JA SAM S VAMA(NEBO GORI)

1. Nebo gori, zemlja blista
slušajući Spasa Krista
kako javlja tisućama:
Ne bojte se! Ja sam s vama!

Ja sam s vama, Isus veli,
s nama ostat žarko želi,
dok pod svetim prilikama
Srce kuca: Ja sam s vama!

2. Svaka crkva Bogom živa
na oltaru Krista skriva,
i kroz tajnu javlja nama:
ja sam s vama! Ja sam s vama!

3. Moja žrtva na oltaru
ništi grijehe u svom žaru,
pred njom bježi pakla tama,
jer je Božje Janje s vama!

4. Nek’ mi dođu dječje duše,
nek’ se grešni bolom skruše,
mlade želim usrećiti,
u svako se srce skriti!

5. Očevima dajem snagu,
tješim svaku majku dragu,
u svim teškim nevoljama
ja vas hrabrim, ja sam s vama!

6. Prijatelj sam bolesnima,
utjeha sam samrtnima,
i kad stigne smrtna tama,
ne bojte se! Ja sam s vama!

7. Diljem drage domovine
kraljuj, Spase, pun miline!
Gradove i sva nam sela
nek’ obasja milost bijela!

8. Pred tobom će zloba pasti,
s Tobom će nam sreća cvasti!
U nebu ćeš biti s nama,
jer si rek’o: Ja sam s vama!

9. Isuse, za čudo ovo
vazda divno, vazda novo,
što ga Božja ljubav dala,
kličemo ti: Hvala! Hvala!

SAMO RECI RIJEČ

DOĐI ISUSE, POGLEDAJ ME,
ČUJ MOJU MOLITVU, USLIŠI ME!

SAMO RECI RIJEČ, OZDRAVI DUŠU MOJU,
RECI JEDNU RIJEČ, OSLOBODI ME!
SAMO RECI RIJEČ, OBNOVI MOJU VJERU,
RECI JEDNU RIJEČ, DA VJEROM TAKNEM TE!

SAMO RECI RIJEČ, ISCIJELI SRCE MOJE,
RECI JEDNU RIJEČ, DA PROCVJETAM!
SAMO RECI RIJEČ, OTVORI MOJE OČI,
RECI JEDNU RIJEČ, DA PROGLEDAM!

SAMO RECI RIJEČ, ISCIJELI MOJE BOLI,
RECI JEDNU RIJEČ, DA ZAPJEVAM!
SAMO RECI RIJEČ, OBNOVI MOJU LJUBAV,
RECI JEDNU RIJEČ, JA LJUBIM TE!

UČITELJU, GDJE STANUJEŠ

Samo za Tebe, samo na Tvoju riječ
ja ostavljam sve, za Tebe, Isuse.
Samo za Tebe učinit ću sve, baš sve
svoj život ću dati, sve svoje godine.
Samo da budem gdje si Ti,
samo da živim u Tvojoj ljubavi.

Učitelju, gdje stanuješ, kaži gdje stanuješ,
jer želim Ti doći i ostati sTobom zauvijek.

Samo za Tebe
i Tvoje ljubavi koja živi u meni,
sve rane liječi mi.

DAJ NAM SVIMA DUHA SVOG

Ti dao si nam čvrstu riječ
Daj nam svima Duha svog
Ne napuštaj nas nikada
Daj nam svima Duha svog

1. S nama ostani do konca sviju vijekova
Daj nam svima Duha svog
Daj nam snage da ti vjerujemo dovijeka
Daj nam svima Duha svog

2. Prijateljstvo svoje već nam sada daješ ti
Daj nam svima Duha svog
Kao djeca tvoga Oca već smo priznati
Daj nam svima Duha svog

3. Svaki dan ti želim reći: Daj nam Duha svog
Daj nam svima Duha svog
Koji život daje i put Ocu kazuje
Daj nam svima Duha svog

OBEĆANA DJEVICA

1.Tko li je nebeska Djevica ta,
U jasno sunce obučena.
Mjesec joj sjajni pod nogama,
kruna zvijezda u kosi sja.

2.Tko li je nevini rajski taj cvijet,
što mu se divi sad čitav svijet.
Nebo i zemlja klanjaju se,
ispred lica Djevice te.

3.Majkom će postati Djeteta tog,
u kojem će se objavit Bog.
Milosti puna zato je sva,
nema u njoj grijeha ni zla.

4.Božji gle anđeo silazi k njoj,
neka mi bude po rijeći toj.
Gospodnje evo službenice,
Bogu svome darujem sve.

5.Svako stvorenje i svemir sav zna,
Djevica to je obećana.
Blistava zora što zove dan,
puka svoga čežnja i san.

PRIKAZANJE GOSPODNJE - SVIJEĆNICA

Radosno hrlimo Spasitelju u susret



Uočimo da se današnji blagdan zove Prikazanje Gospodnje. Uprisutnjuje događaj kad su Marija i Josip prikazali dječaka Isusa u hramu 40 dana nakon njegova rođenja i on se tom prilikom susreo sa Šimunom i Anom. Počeli su ga slaviti kršćani Jeruzalema od 17. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su i procesiju na ovaj blagdan koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi.
Kad je tokom VII. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dale pokorničko obilježje. Početkom veljače pogani Rima pravili su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u X. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je hrvatski naziv "Svijećnica" za ovaj blagdan.
Na početku se obavlja svečani blagoslov svijeća kod kojega celebrant u uvodu podsjeća na susret dječaka Isusa sa Šimunom i Anom te potiče: "Tako i mi, Duhom Svetim sabrani, pođimo u dom Božji u susret Kristu. Naći ćemo ga i prepoznati u lomljenju kruha čekajući njegov slavni dolazak." U blagoslovnoj molitvi istaknuta je misao da svijeće nosimo na slavu Božjeg imena te prošnja da "idemo putem vjere i ljubavi dok ne prispijemo tebi, Svjetlu neugasivom".
Evanđelje donosi Lukin izvještaj o prikazanju Isusa u hramu, Marijinu čišćenju te susretu sa Simunom i Anom. Uz susret Krista s vjernicima možemo u ovom izvještaju nalaziti poticaj na ljudsko i vjerničko susretanje između mladih i starih.

Pročistit će ih kao zlato i srebro (Mal 3, 1-4.)

Malahija je anonimni prorok (riječ Malki znači "Moj glasnik") koji je djelovao u Jeruzalemu između god. 450. i 430. pr. Kr. Po Božjoj odredbi kritizirao je zloporabe u hramskom bogoslužju te okrivljivao svećenike i vjerske vode za opadanje prave raligioznosti.
Današnji odlomak govori o Božjem pohodu radi pročišćavanja svetišta i služitelja u svetištu. Bog najprije šalje svoga glasnika, zatim dolazi sam. Božji pohod bit će "kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva", to znači da će pročišćavati uz patnju onih kojima je potrebno duhovno čišćenje. "Sinovi Levijevi" su hramski službenici koji su krivi za degeneraciju bogoslužja i vjerski nemar u narodu. "Kao u drevne dane i kao prvih godina" je poticaj na religioznu revnost iz vremena izlaska iz Egipta i prolaska kroz pustinju. U ovom prorokovu tekstu mi kršćani gledamo najavu obnovljenog bogoslužja u kojem će Krist Gospodin biti žrtva i žrtvovatelj. Prilikom prikazanja u hramu on je počeo obnavljati bogoslužje svoga naroda i svih ljudi na svijetu.
Psalam 24 je pjesma za liturgiju ulaska, kad se kovčeg saveza svečano unosio u hram. Sudionici stoje pred hramskim vratima i pjesmom traže da se ona otvore. S njima i mi preuzimamo ovu pjesmu prateći Isusov ulazak u hram.

U svemu braći sličan (Heb 2, 14-18)

Pisac poslanice Hebrejima u širem odsjeku, iz kojeg je uzeto ovo čitanje, govori o utjelovljenju Sina Božjeg koji je "ovjenčan slavom i čašću zbog pretrpljene smrti" (2, 9). Kao pravi čovjek "ne stidi se zvati ljude braćom", što zapravo znači: ponosi se da je postao jedan od ljudi. Naš današnji odlomak ističe solidarnost utjelovljenog Sina Božjeg sa svim ljudima jer ima s njima "zajedničku krv i meso". "Krv i tijelo" je čovjek ukoliko je slab, podložan grijehu i smrti. Iz svog proslavljenog stanja "zauzima se za potomstvo Abrahamovo", tj. za ljude koji su mu krštenjem pridruženi i kroče kroz zemaljski život poput Abrahama vjernika.
Utjelovljeni Sin u svemu je sličan ljudskoj subraći, jer je bio u toku svog zemaljskog života iskušavan i pretrpio smrt. On je zato veliki svećenik koji je milosrdan i ovjerovljen. Milosrdan, jer ima sućuti prema ljudskoj subraći. Ovjerovljen, jer njegovo posredništvo prihvaća Otac nebeski i ljudi koje se ne stidi zvati svojom braćom.
Prvim dolaskom u hram i susretom sa Šimunom i Anom Isus počinje velikosvećeničku službu solidarnosti s ljudskom subraćom.

Starac Šimun proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda (Lk 2,22-40)

Današnje evanđelje govori o susretu Isusa te Šimuna i Ane. Šimun je bio "pravedan, bogobojazan, iščekivaše utjehu Izarelovu". Pravednost je predanje u volju Božju, bogobojaznost je svjesno obavljanje molitava i liturgijskih čina. Iščekivanje Izraelove utjehe je spremanje na Mesijin dolazak. Duh Sveti potaknuo je Šimuna da dođe u hram onog dana kad su Marija i Josip donijeli dječaka Isusa da izvrše i više nego je Zakon propisivao. Zakon je tražio da roditelji prinesu žrtvu za prvo dijete u znak zahvalnosti što se Bog poslužio njihovom ljubavlju i prvi put im darovao dijete.
Nisu trebali donositi dijete u hram. Zakon je također tražio da majka kroz 40 dana nakon rođenja muškog djeteta ne ide na subotnje bogoslužje i ne pojavljuje se u javnosti. Rađanjem je dobila udio na Božjoj stvarateljskoj sposobnosti pa se kroz vrijeme oporavka nakon poroda nije smjela miješati s "profanim", svagdanjim stvarima. Ni majkama Zakon nije naređivao da dođu u hram.
Šimun na poticaj Duha prepoznaje Dječaka te blagoslivlja Boga i majku Dječaka. "Blagoslivljati" ovdje znači zahvaljivati za iskazanu milost, odnosno "blagoslovi ih i reče Mariji" (r. 33) znači ukazati na veličinu dara koji im je Bog dao u Dječaku.
Šimunov "blagoslov Bogu" je pjesma kojom molitelji Časoslova završavaju dan. Prepoznavši Dječaka kao utjehu Izraelovu Šimun pristaje da svakog trenutka završi zemaljski život. Dočekao je vrijeme ispunjenja, svojim očima gleda spasenje Božje - Dječaka koji je slava Izraela i svjetlost poganskih naroda. Time Šimun najavljuje Isusa kao univerzalnog Spasitelja, kao što su ga predstavili anđeli u noći rođenja. Šimunova pjesma na usnama molitelja Časoslova znači zahvalnost Bogu za još jedan dan, u kojem smo doživjeli njegovo spasenje i svjetlo, te spremnost da u snu koji je slika smrti prekinemo svjesno stanje. Iz sna bismo mogli i ne ustati. Zato ovom pjesmom prihvaćamo i smrt, kad Bog htjedne i gdje On htjedne.
U r. 33 Josip i Marija se dive onome što Šimun govori o Dječaku. Za njih je razlog divljenja Šimunova pjesma prema kojoj je Isus spasenje Božje pripravljeno ne samo Izraelu nego i poganskim narodima. Još im nije jasno kako, ali su spremni na učenje i suradnju s Bogom.
Mariji Šimun govori da će Isus biti osporavani znak Boga medu ljudima. Navikli smo da se proročanstvo o "maču koji će probosti Marijinu dušu" odnosi na nasilnu smrt Marijina sina koji će biti odbačen od vjerskih poglavara svoga naroda. Međutim "duša" o kojoj je ovdje riječ jest osoba, cijeli Marijin život. Luka je u 8, 19-21 zabilježio kako je Marija tražila Isusa u toku njegova ministerija, a on nije htio prekinuti propovijedanje da je "primi" nego odgovorio da su njegova majka i braća svi "koji riječ Božju slušaju i vrše". U svjetlu tog događaja Šimunovo proročanstvo valja razumijevati kao novi odnos između odraslog Isusa i Marije. Mač su Marijine poteškoće u uviđanju da Isusova poslušnost Ocu i njezina poslušnost dogođenoj riječi Božjoj uključuje nadilaženje uobičajenih obiteljskih veza između majke i sina.
Za Anu je važno uočiti da predstavlja jednu od triju svetih žena u Isusovu djetinjstvu. Uz Elizabetu kao majku preteče i Mariju kao majku Mesije ona je za Luku jedna od žena koje stoje na prijelazu od vremena obećanja u vrijeme ispunjenja te izbliza sudjeluju u ostvarenju Božjeg plana spasenja. U času kad prepoznaje Dječaka u hramu ona je udovica u dobi od 84 godine. Luka kao da podsjeća na Isusovu izreku o bezbračnosti radi kraljevstva nebeskog (usp. Mt 19, 12; Lk 18, 29). Također podsjeća na udovice u prvoj Crkvi o kojima stoji u 1 Tim
5, 9-16 da se unose u posebni popis udovica, da svojom gostoljubivošću omogućuju djelovanje putujućim misionarima te da obdržavaju "prvotnu vjernost Kristu".
Ana je u današnjem evanđelju i najava žena koje će Isusa pomagati od svojih materijalnih dobara u toku njegova mesijanskog djelovanja (Lk 8, 1-3). Žene Jeruzalemke iskazat će sućut prema osuđenom Galilejcu i pod križem će biti svjedoci događaja. Na uskrsno jutro dobit će od anđela poruku da ne trebaju tražiti Živoga medu mrtvima (usp. Lk 23, 27-31. 49; 24, 5-6).
Budući da su Šimun i Ana starci, potiču nas na razmišljanje o susretanju i upotpunjavanju generacija. Josipu i Mariji oni najavljuju što će Dječak biti te donekle pokazuju kako ga trebaju odgajati. Isus se u njima susreće sa svim starcima i staricama te poručuje da Njemu činimo što činimo nemoćnim (usp. Mt 25, 31-46).
Ovaj događaj divno tumači i primjenjuje na sudionike liturgija prefacija današnjeg blagdana koja u svom sržnom dijelu glasi:
Danas je Majka Marija
tvoga vječnog Sina prikazala u hramu,
a starac Šimun, nadahnut Svetim Duhom,
proglasio ga slavom Izraela i svjetlom naroda.
Stoga danas i mi
radosno hrlimo Spasitelju u susret
i s anđelima te i svetima hvalimo bez prestanka.
Ovaj je blagdan susretanje Boga s ljudima, ljudi s Bogom te ljudi međusobno. Neka nam to susretanje bude radosno i plodno!

Sv.Pavao

Evo, znam da je obračenje sv.Pavla apostola bilo već prošle nedjelje,ali me je u petak na susretu mladih kod nas u Biškupcu na pisanje ovog posta potaknula naša s.Suzana.Naime ove godine je 2.susret hrvatske katoličke mladeži , ali ovaj put nije kod nas u Varaždinu već u Banja Luci.Za pripremu tog velikog dana za nas mladež postoji i knjiga - vodić.Ta nas knjiga priprema za susret.Sam početak knjige počinje sa sv.Pavlom jer je ovo godina sv.Pavla!I tako kroz razgovor i razmišljanja odlučila sam napisati ovaj post da i vi možete saznati neke stvari koje možda i niste!


Spomendan: 25. siječnja (Obraćenje sv. Pavla), 29. lipnja (Sv. Petar i Pavao), 18. studenoga (Obljetnica posvećenja rimske bazilike Svetoga Pavla izvan zidina)
Rođen:: Oko 8. godine u Tarzu (današnja Turska)
Umro: oko 65. godine u Rimu
Prikazivanje: s knjigom i mačem u rukama, za stolom u pisanju, u trenutku obraćenja, kraj tri izvora, sa sv. Petrom
Zaštitnik: teologa, misionara, pisaca, novinara, glasnogovornika, tkalaca, proizvođača šatora, remenja, košara i sagova, Rima, Malte, plodnosti oranica, od straha, od bolesti uha, od grčeva i zmijskoga otrova
Biblija: U Djelima apostolskim sv. Luka je opisao Pavlovo obraćenje i misionarski rad. Sam sv. Pavao autor je poslanica Rimljanima, Korinćanima (2 poslanice), Galaćanima, Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Solunjanima (2 poslanice), Timoteju (2 poslanice), Titu, Filemonu.


Kristovim uzašašćem na nebo i silaskom Duha Svetoga u Jeruzalemu se začela malena, ali postojana i jednodušna zajednica prvih kršćana. Danas nakon skoro dvije tisuće godina ona broji oko dvije milijarde vjernika diljem svijeta. Put kojim se do toga došlo bio je zahtjevan i težak, nerijetko i krajnje neobičan. Očigledan primjer tome je i duhovni velikan o kojem je riječ – sveti Pavao. Upravo njega, koji je svoje djelovanje započeo kao vodeći progonitelj mlade kršćanske zajednice, već stoljećima častimo kao Apostola naroda, najzaslužnijeg za širenje i rast te iste zajednice.

Pavao je rođen i odgojen u strogom farizejskom duhu te je kao mladić na smrt pustošio redove prve Crkve u Jeruzalemu, uvjeren u njenu heretičnost. Čak je odobrio kamenovanje prvomučenika sv. Stjepana, a svoj je progon namjeravao proširiti i u Damask. Srećom, na putu za Damask odigrao se prijeloman događaj u Pavlovu životu. Čuvši glas Isusa Krista i ključno pitanje "Zašto me progoniš?", Pavao iz korijena mijenja svoj svjetonazor. Od toga trenutka započinje život u istini te se od zakletoga neprijatelja Kristova imena preobražava u njegova neumornog zagovornika i promicatelja. Zahvaljujući nepogrješivom vodstvu Duha Svetoga, energičnosti i poduzetnosti kojih je imao u izobilju te helenističkom obrazovanju kojim je stekao učenost i kozmopolitsku širinu, u Pavlu smo dobili prvaka među misionarima i tumačima Radosne vijesti. Proputovao je Sredozemlje i Malu Aziju, s glavom u torbi izbjegavajući pogubne zamke svojih neprijatelja i nekadašnjih istomišljenika. Žarom svoga propovijedanja snažan je temelj razvoju kršćanstva dao i u dvama njegovim središtima - Jeruzalemu i Rimu. Snaga Pavlova uma i duha odrazila se i na njegovo pero, pa su poslanice koje je napisao teološki prijeko potrebna dopuna evanđeljima te, i dan danas, nepresušan izvor saznanja i nadahnuća svakome tko ih čita. Na koncu je sv. Pavao i svoj život predao za onoga koga je u početku bjesomučno progonio, Isusa Krista. Odrubljena mu je glava, a na mjestu njegova groba sagrađena je veličanstvena rimska bazilika Svetoga Pavla izvan zidina.

Presudan događaj života sv. Pavla svakako je njegovo obraćenje, koje slavimo posebnim blagdanom. Često se, nažalost, to obraćenje shvaća površno kao posljedica trenutnoga Božjeg zahvata u kojem Pavao i nije imao nekog izbora. No istina je daleko od toga. Koliko god želio čovjeka privući sebi, Bog nikada ne zadire u njegovu slobodu. Isto tako, Krist neumorno pita svoje progonitelje svih vremena ono isto što je upitao Pavla  "Zašto me progoniš?". Neki ga i čuju, rijetki poslušaju, a samo oni koji mu se predaju i podlože mogu doživjeti puninu života koju je doživio sv. Pavao. Obraćenje nije stanje, ono je događanje i napredovanje koje iziskuje neprestano ulaganje u odnos s Bogom. Svakodnevno i doživotno. Na to nas je uputio i Isus započevši svoje djelovanje pozivom: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 1,15). Na obraćenje smo pozvani svi odreda, a ne samo progonitelji, krivovjerci ili nevjernici. Put za Damask put je obraćenja i življenja svakoga tko se želi zvati Kristovim. Pavao ga je velikim trudom i zalaganjem dovršio tek u onom trenutku kad je okončan njegov ovozemaljski život. Osim s protivnicima kršćanstva koji su ga bespoštedno progonili, borio se i s vlastitim manama i ograničenostima, sumnjama i klonućima, a to je još teži boj od onoga prvoga. Boj koji moraju izboriti i oni koji su od rođenja kršteni u Kristu Isusu, ali se također nalaze na istom putu za Damask.

Na tom osobnom putu obraćenja pridružujemo se općem putu Crkve Kristove. I u tome smo poučeni primjerom sv. Pavla. Iako je bio iznimno nadaren i sposoban, njegovo je djelovanje nemoguće zamisliti bez drugih ljudi: bilo onih koji su njemu pomagali, kao Ananija, Barnaba, Sila, Priscila, Akvil, Marko, Luka i ostali suradnici, bilo onih kojima je Pavao gorljivo pomagao da postanu subaštinici Kristova otkupljenja i spasenja. Stijena s koje se Pavao otisnuo u bijeli svijet je sv. Petar i njegovom se prvenstvu Pavao nije nikada suprotstavio. Naravno da je u tim međuljudskim odnosima znalo dolaziti i do nesuglasica, ali zajedništvo nije nikada dovedeno u pitanje. Zato Crkva jednim blagdanom časti dvojicu, Petra i Pavla, koji su imali različite dare, službe i djelovanja, ali ih je zato neraskidivo povezivao Duh Božji od koga su sve to i primili. Zajedničkim blagdanom nijedan od njih nije umanjen nego je, štoviše, uvećan za doprinos i vrijednost onoga drugoga. Stoga nam je na putu obraćenja slijediti putokaz sv. Pavla: velikodušnom i dobrostivom ljubavi neumorno raditi na tome da nam se i drugi pridruže, imati poniznosti primiti pomoć od drugih kad je to potrebno te biti odani prijestolju sv. Petra, Svetom Ocu i njegovim biskupima.

Jednome od onih kojima je utirao put obraćenja, Timoteju, Pavao je iz zatočeništva tijesne ćelije, sluteći svoj skori kraj napisao: Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak (2 Tim 4,6-8). Sretna li čovjeka koji ovo može reći o sebi! I pritom nas ne zaboraviti ohrabriti na isto: da s ljubavlju čekamo Gospodinov ponovni dolazak. Onome koga čekamo pripravljamo put. Onaj koji ljubi, ljubi do kraja unatoč nevoljama i kušnjama koje ga stižu u pripravi toga puta. A nagrada je vijenac pravednosti. Isti onaj kojim je ovjenčan jedan od najvećih i najodvažnijih na braniku Crkve Božje, Apostol narMd
, nepokolebljivi svjedok Isusa Krista - sveti Pavao.