isus moje sve

TIJELOVO

Blagdan je ovo "Kruha svagdašnjeg" za kog molimo da nam se "da danas". Sve je počelo viđenjem redovnice Julijane iz Lüttich-a u 13 st. kad je vidjela pun mjesec s crnom rupom – i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru – blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije. Njen ispovjednik, koji je kasnije postao papa Urban IV uvodi 1264. blagdan Tijelova za čitavu Crkvu.

Uz blagdan su vezane procesije, kojima se vjera javno svjedoči. Ona, naime, treba svoje očitovanje u javnom životu – kako bi bila prepoznata kao autentična u privatnom životu.

Euharistija kao sakrament budi nam pozornost kako Otajstvo Boga mora imati nekakvo svoje materijalno očitovanje – da bi nam uopće bilo dostupno. "Čistu" duhovnost je nemoguće doseći – ukoliko ona nije dostupna na neki način našim sjetilima. Susrećemo ga po sredstvima njegova priopćavanja nama – koje zovemo sakramentima. Sve što postoji sakramenat je Boga. No Euharistija – na osobit način, budući je tu Bog prisutan: uistinu, stvarno, supstancijalno. Ne tek simbolički, niti samo svojim djelovanjem – već osobno.

Sav Bog u komadiću kruha… Otajstvo je to veliko. Ali ako je već naše tijelo kadro pretvoriti kruh i vino u meso i krv – zašto Bog ne bi svoje meso i krv pretvorio u kruh i vino. Ako čitav krajolik stane u naše oko, zašto ne bi čitav Bog stao u jednu Hostiju. Pa i to da je u tisućama Hostija istovremeno, razumljivo je utoliko što je i naš lik isti u tisuću komadića zrcala.

Euharistija je blagdan Hrane. One od koje Crkva živi, jača se, obnavlja, i razvija. Euharistija je izvor njene vitalnosti. Euharistija je odgovor na našu temeljnu glad. Bog je kruh od kog se ne gladuje. Piće od kog se ne žeđa. Bog u komadiću kruha donosi jutro u mrak našeg želuca. U Euharistiji ne tek da na svoje ruke primamo Isusa, već on nas svojima grli.

Euharistija je blagdan jedinstva s Kristom. Postajemo ono što jedemo. Dajemo mu ono što jesmo, a on nama ono što je on. Ne pretvaramo mi njega u sebe, već on nas u sebe. Jedno smo s njim: sutjelesnici, sukrvnici, kristonoše, dionici božanske naravi. Dajući nam sebe u zalogaju kruha, želi da i mi jedni drugima postanemo zalogaj kruha.

Euharistija je blagdan jedinstva ljudskog roda. Kao što je od mnogoga zrnja jedan kruh, i od mnogog grožđa jedno vino – tako i mi mnogi u Euharistiji smo jedno. Hraniti se Euharistijom znači najbliskije se povezivati sa svima onima koji se kao i mi njome hrane. "Jedite svezu svoju da se ne razjedinite; pijte cijenu svoju da ne oslabite i bez cijene ne budete."

Euharistija je odgovor na našu potrebu da pojedemo onog kog najviše volimo. "Pojest ću te od dragosti…" Tu u Euharistiji, Bog je upravo zato da njega kojeg neizmjerno ljubimo – pojedemo od dragosti.

RAZLIKA IZMEĐU RAJA I PAKLA

Evo jedne dobre priče,koja opisuje raj i pakao...odnosno poručuje nam kakvi jesmo i kakvi bi trebali biti...pa evo:


Jednog je dana Svetac imao priliku popričati s Bogom te Ga upita:
-Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda Pakao i Raj.
Bog odvede sveca do dvaju vrata.
Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STOL.
Na sredini stola, nalaziila se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom.
Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za
stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda.
Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama
koje su bile pričvrščene na njihove ruke.
Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška
žlice bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta.
Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče: - Upravo si vidio pakao.
Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima.
Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj.
Bio je tu veliki okrugli STOL, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta.
Osobe za stolom su isto imale žlice dugih držaka. No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.
Sveti čovjek reče bogu:- Ne razumijem!
- Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini.
Oni su naučili hraniti jedni druge dok drugi ne misle na ništa osim na sebe same.

PJEVAT ĆU GOSPODU SVOM

Pjevat ću Gospodu mom dok živim ja
pjevat ću hvalu Bogu svom dok traje mi dah.

Moje misli o njemu biti će ljubav, radujem se,
kličem sad Gospodu svom.

Proslavljaj ga dušo moja, slavi Gospoda,
Proslavljaj ga dušo moja, slavi Gospoda,

CVJETNICA

Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje je kršćanski blagdan, slavi se u nedjelju prije Uskrsa.

Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja.Službeni latinski naziv Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne na Maslinskom brdu, tu slavili produženo bogoslužje riječi te uvečer u procesiji, s granama palme ili masline u ruci, ulazili u Jeruzalem. Time su vjernički ponovno uprisutnjivali Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem pred početak muke. Običaj se širio s vremenom po Europi, gdje su vjernici upotrebljavali zelene grane i drugih drveća te ih nakon sudjelovanja u bogoslužju stavljali u svoje domove ili na polja sa željom da Bog od njih odgoni zle sile i nevrijeme. S vremenom je uveden liturgijski blagoslov tih grančica na Cvjetnicu pred svečani ophod kako bi postalo očitije da zaštitna moć zelenih grana proizlazi iz blagoslova Crkve, a ne od nekih magijskih sila.
Mesijanski ulazak u Jeruzalem prvoj je Crkvi bio tako važan da su ga zabilježila sva četiri evanđelista utkavši u izvještaj elemente svoje teologije. U ovoj liturgijskoj godini čitamo danas Matejev izvještaj. Njemu su vlastiti sljedeći elementi:
- citat iz Iz 62, 11 i Zah 9, 9 o Mesiji mirotvorcu koji jaši na magarcu, dok narod priželjkuje Mesiju ratnika na konju (r. 4-5);
- da bi proročanstvo bilo što doslovnije ispunjeno, Matej bilježi kako je mnoštvo stavljalo haljine na magaricu i magare a Isus "uzjaha na njih" (r. 7);
- mnoštvo kliče "Hosana Sinu Davidovu" (r. 9), jer je Matejevoj Crkvi važno istaknuti da je Isus Mesija iz roda Davidova.
Mi u svojoj liturgiji spominjemo danas Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem. Blagoslovljene grane ne možemo nositi u procesiji kroz mjesto u kojem živimo, ali i pojedinačni hod s liturgije s granama vanjski je znak naše vjere u Krista.
Danas čitamo muku po Mateju. U gradi vlastitoj Mateju kroz povijest muke istaknuto je sabiranje vjernih Židova i prvih pogana oko Isusa raspetoga. Time nas Matej podsjeća da smo svi mi krštenici Crkve zato što se sabiremo oko križa Isusova. Središte Crkve u svakoj župi jest Krist raspeti i uskrsli. To nastojmo proživljavati u tjednu muke Gospodnje.

ČISTA SRIJEDA ILI PEPELNICA

Na Pepelnicu je značajan obred pepeljenja. Obred pepeljenja se obavlja za vrijeme mise nakon evanđelja, te u toj misi zamjenjuje pokajnički čin. Izvan mise ga je dobro obaviti u okviru službe riječi. Svećenik najprije blagoslivlja pepeo, a zatim ga stavlja vjernicima na čelo i pri tom govori: "Obratite se i vjerujte evanđelju!" ili: "Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!"

Obično se uzima pepeo spaljenih palmi i maslinovih grančica od prethodne Cvjetnice. Pepeo u kršćanskoj simbolici znak je pokore i obraćenja. Pepeljenjem na Pepelnicu označava se početak pokorničkog korizmenog vremena. Čovjeka, koji vjeruje u uskrsnuće, pepeo podsjeća na prolaznost života i na to da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskom životu. To je ujedno i poziv na obraćenje k pravim i istinskim vrijednostima.

S Pepelnicom započinje vrijeme korizme. Korizma je povlašteno vrijeme crkvene godine, a sama riječ korizma dolazi od latinske quadragesima = četrdesetnica. Broj četrdeset u biblijskoj simbolici označava vremena kušnje i usavršavanja. Stoga je korizma za kršćane vrijeme pokore, kad sami sebe ispituju koliko su se zaista obratili i prionuli uz Krista. U to vrijeme Crkva nas posebno poziva na zajedničku pokoru: intenzivnije posvećivanje molitvi, vršenje djela pobožnosti i ljubavi, odricanje, vjernije izvršavanje vlastitih obveza te post i nemrs.

Post i nemrs kršćani su dužni, prema crkvenom Zakoniku, održavati na Pepelnicu i na Veliki Petak; samo nemrs obvezuje na sve petke u korizmi. (U ostale petke kroz godinu nemrs se može zamijeniti drugim dobrim djelima).

Post znači uzimanje manje količine jela od one uobičajene, tj. odricanje od jela u tolikoj mjeri da to predstavlja neku pokoru.

Nemrs obuhvaća odricanje od mesa. Crkveni zakon nemrsa obvezuje sve one kršćane koji su navršili četrnaestu godinu života, a zakon posta sve one koji su navršili osamnaestu godinu života pa do započete šezdesete.

BOŽE MOJ, što je jutro, Bože moj, što su kapi.
Što su zvijezde koje gledam, što mi pruža novi dan.

Znam da moram prijeći rijeku, što me nosi, što me valja.
Znam da moram da se borim, i da nađem pravi put.

Stog te molim, daj mi ruku, stog te molim, daj mi snage.
Budi tu dok je teško, budi tu dok sunce sja.

JA SAM S VAMA(NEBO GORI)

1. Nebo gori, zemlja blista
slušajući Spasa Krista
kako javlja tisućama:
Ne bojte se! Ja sam s vama!

Ja sam s vama, Isus veli,
s nama ostat žarko želi,
dok pod svetim prilikama
Srce kuca: Ja sam s vama!

2. Svaka crkva Bogom živa
na oltaru Krista skriva,
i kroz tajnu javlja nama:
ja sam s vama! Ja sam s vama!

3. Moja žrtva na oltaru
ništi grijehe u svom žaru,
pred njom bježi pakla tama,
jer je Božje Janje s vama!

4. Nek’ mi dođu dječje duše,
nek’ se grešni bolom skruše,
mlade želim usrećiti,
u svako se srce skriti!

5. Očevima dajem snagu,
tješim svaku majku dragu,
u svim teškim nevoljama
ja vas hrabrim, ja sam s vama!

6. Prijatelj sam bolesnima,
utjeha sam samrtnima,
i kad stigne smrtna tama,
ne bojte se! Ja sam s vama!

7. Diljem drage domovine
kraljuj, Spase, pun miline!
Gradove i sva nam sela
nek’ obasja milost bijela!

8. Pred tobom će zloba pasti,
s Tobom će nam sreća cvasti!
U nebu ćeš biti s nama,
jer si rek’o: Ja sam s vama!

9. Isuse, za čudo ovo
vazda divno, vazda novo,
što ga Božja ljubav dala,
kličemo ti: Hvala! Hvala!

SAMO RECI RIJEČ

DOĐI ISUSE, POGLEDAJ ME,
ČUJ MOJU MOLITVU, USLIŠI ME!

SAMO RECI RIJEČ, OZDRAVI DUŠU MOJU,
RECI JEDNU RIJEČ, OSLOBODI ME!
SAMO RECI RIJEČ, OBNOVI MOJU VJERU,
RECI JEDNU RIJEČ, DA VJEROM TAKNEM TE!

SAMO RECI RIJEČ, ISCIJELI SRCE MOJE,
RECI JEDNU RIJEČ, DA PROCVJETAM!
SAMO RECI RIJEČ, OTVORI MOJE OČI,
RECI JEDNU RIJEČ, DA PROGLEDAM!

SAMO RECI RIJEČ, ISCIJELI MOJE BOLI,
RECI JEDNU RIJEČ, DA ZAPJEVAM!
SAMO RECI RIJEČ, OBNOVI MOJU LJUBAV,
RECI JEDNU RIJEČ, JA LJUBIM TE!

UČITELJU, GDJE STANUJEŠ

Samo za Tebe, samo na Tvoju riječ
ja ostavljam sve, za Tebe, Isuse.
Samo za Tebe učinit ću sve, baš sve
svoj život ću dati, sve svoje godine.
Samo da budem gdje si Ti,
samo da živim u Tvojoj ljubavi.

Učitelju, gdje stanuješ, kaži gdje stanuješ,
jer želim Ti doći i ostati sTobom zauvijek.

Samo za Tebe
i Tvoje ljubavi koja živi u meni,
sve rane liječi mi.

DAJ NAM SVIMA DUHA SVOG

Ti dao si nam čvrstu riječ
Daj nam svima Duha svog
Ne napuštaj nas nikada
Daj nam svima Duha svog

1. S nama ostani do konca sviju vijekova
Daj nam svima Duha svog
Daj nam snage da ti vjerujemo dovijeka
Daj nam svima Duha svog

2. Prijateljstvo svoje već nam sada daješ ti
Daj nam svima Duha svog
Kao djeca tvoga Oca već smo priznati
Daj nam svima Duha svog

3. Svaki dan ti želim reći: Daj nam Duha svog
Daj nam svima Duha svog
Koji život daje i put Ocu kazuje
Daj nam svima Duha svog