nedjelja, 30.07.2006.
Evanđelje
Evanđelje je u moj život ušlo jedne večeri prije četrdeset i dvije ili četrdeset i tri godine, negdje u mojoj osmoj ili devetoj godini života.
Dogodilo se to ovako: Te je večeri moj otac došao kući s posla, kao i obično, umoran, ali i neobično ozaren. U visoko uzdignutoj ruci držao je jednu knjigu.
U mojoj su se obitelji, dok sam bio dijete, knjige rijetko kupovale. Jednostavno, nije bilo novaca. Zbog toga smo kupovanje knjiga doživljavali kao posebne svečanosti. Od tih svečanosti posebno pamtim način na koji je u našu obitelj ušla knjiga Selme Lagerlof Legende o Kristu. Sjećam se kako su nam je roditelji svaku večer, kroz mnoge dane, iščitavali. Kad su je dočitali, na naše su traženje započinjali ispočetka.
Ali te je večeri bila posve neusporediva svečanost. Moj je otac tu crnu ukoričenu knjigu dugo držao visoko uzdignutu u svojoj ruci.
- Čovjek koji je priredio ovu knjigu ne zna kako je veliku stvar učinio… - rekao je glasom u kojem je bilo i smijeha i suza.
Uz tu je knjigu proteklo moje djetinjstvo, djetinjstvo moga brata i mojih sestara. Knjiga je bila naslovljena: Evanđelje, Život i nauka Isusa Krista spasitelja svijeta riječima četvorice evanđelista. Niže je, sitnijim slovima, bila ispisana bilješka: sveti tekst s grčkog jezika preveo i hrvatsko izdanje priredio o. Bonaventura Duda, franjevac.
Nebrojene smo večeri sjedili jedni uz druge okupljeni oko nje. Nekada smo razumjeli što su nam iz nje čitali, nekad i nismo. Događalo se da bismo mi djeca i zaspali dok bismo slušali. Ali naše su duše, zajedno s glasovima naših roditelja, bdjele za nas. Tako su svete riječi nalazile put do zemlje naših djetinjih bića i ondje strpljivo i s povjerenjem čekale svoj trenutak.
Evanđelje, koje se tijekom onih godina tako često nalazilo u dobrim rukama mojih roditelja, sada mirno počiva na mojoj polici s knjigama. Ne koristim ga (ali mi ne prestaje koristiti). Uz njega je nekoliko novijih izdanja Novog zavjeta, Biblije… i niz pratećih knjiga…
Današnji su se naraštaji, čini se, naučili na Novi zavjet, na Bibliju, kao na nešto što se podrazumijeva. Uđeš u knjižaru, odabereš izdanje, po veličini, po boji…, platiš neveliku cijenu, i poneseš je kući.
Za mene, za ljude moga naraštaja (i one nešto starije, i one nešto mlađe) svaki primjerak Novog zavjeta, svaki primjerak Biblije, ostaje čudo. Štoviše, postaje sve veće čudo.
Želim li pročitati, čuti nešto novo, ne uzimam novine u ruke, ne uključujem televiziju da pogledam informativni program. Uzimam u ruke Novi zavjet, Bibliju… Pročitam poneki redak pa gledam pred sebe. Gledam u svoju dušu, u svoj život. U oči svojih voljenih… I znam da postoji samo jedan ispravan, samo jedan potpun odgovor: zahvalnost.
Stjepan LICE
PS.
Pozdrav svima. Nije me dugo bilo. rješavao sam se ispita na faxu. Sada odmaram, pa odlucih staviti koji post. Nadam se da ce biti jos koji prije odmora.
Objavljeno u 22:04 • Komentari (5) • Isprintaj • #
