srijeda, 19.04.2006.
Prva godina papinstva Benedikta XVI.
Danas, 19. travnja, navršava se prva obljetnica izbora Benedikta XVI.
Papa Benedikt XVI, 265. je Kristov namjesnik.
Naslijedio je na papinskom mjestu veliko papu Ivana Pavla II
Službeni podatci navode da se u toku ovih godinu dana papa:
- na audijencijama i svečanostima, susreo s više od 4 milijuna ljudi.
- napisao svoju prvu encikliku „Deus caritas est“ (Bog je ljubav)
- išao na dva putovanja – jedno u Njemačku, u prigodi Svjetskoga dana mladeži u Kölnu, te u Italiji, u Bari, na svršetku Nacionalnoga euharistijskog kongresa.
- imenovao je 15 novih kardinala,
- proglasio 5 novih svetaca i 32 blaženih.
- prošloga je mjeseca Sveti Otac započeo novi niz kateheza na općoj audijenciji srijedom, i to o nerazdvojnome odnosu između Krista i Crkve.
"Na međunarodnoj razini Papa se s posebnom pozornošću osvrnuo na teško stanje u Africi i na Bliskome istoku, te na kršćanske korijene Europe. Pritom nije zaboravio niti izazove američkoga kontinenta, kao ni nadu koja dolazi iz Azije i Oceanije."
"Na vjerskome planu potvrdio je da njegov prioritet i dalje ostaje ekumenizam, te oživio i dijalog s drugim religijama, poglavito sa židovstvom i islamom."
"Tijekom protekle godine, neke su se riječi čule više od drugih: ljubav, istina, razum, radost. Prof. Andrea Riccardi, utemeljitelj Zajednice sv. Egidija, pontifikat Benedikta XVI. nazvao je pontifikatom riječi: treba ga slušati kako bi ga se shvatilo – kazao je."........
"Obraćajući se mladeži, papa Benedikt XVI., poput Ivana Pavla II., ohrabruje ih da se ne boje da će nešto izgubiti ako otvore svoje srce Kristu. Tko dopusti Kristu da uđe u njegovo srce ne gubi baš ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i velikim. Ne bojte se Krista! On ništa ne oduzima, a daruje sve. Tko Mu se daruje, prima stostruko. Otvorite, širom rastvorite vrata Kristu, i pronaći ćete pravi život – poruka je Svetoga Oca mladima.".......
"Papa Benedikt XVI. pokrenuo je dijalog s laičkom kulturom, ali je istovremeno upozorio na nesnošljivi laicizam koji vjerska uvjerenja želi udaljiti u privatno područje, ugrožavajući tako i sama demokratska načelâ. Nasuprot takvoj kulturi Papa ističe razloge zbog kojih kršćani imaju jasnu vjeru u Boga koji je postao čovjekom. To je vjera koju prati veliko pouzdanje u razum, u racionalnost. Ako gledamo velika opredjeljenja, kršćanski je izbor i danas onaj najracionalniji i najčovječniji – primijetio je Sveti Otac. Upravo na temelju racionalnih pojašnjenja Crkva brani istinu mira i pravednosti, promičući ljudsko dostojanstvo, upozoravajući na skandal bijede i gladi u svijetu, te zabrinjavajuće povećanje vojnih troškova. Crkva – kazao je Papa – iako ne uzima u svoje ruke političku borbu, ne može, i ne smije ostati na rubu borbe za pravednost. To djelovanje nije oblik upletanja, jer je usmjereno jednostavno na prosvjetljivanje savjesti. "....
Više možete pročitati u članku na: RadioVatikan po kojem je post i napisan.
Objavljeno u 00:00 • Komentari (3) • Isprintaj • #
ponedjeljak, 17.04.2006.
Uskrsni ponedjeljak-Ivančić
Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret. Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.
Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji. Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.
To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.
Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi? Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.
Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade. On je bio velik, kažu oni, prorok, silan' na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila. On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.
Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.
Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti.
Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.
Sretan ti drugi dan Uskrsa!
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života" (Katolici na internetu)
Ovime završavam razmatranja koja sam postao u tijeku velikog tjedna. Postamo se (i komentiramo) uskoro 
Objavljeno u 00:51 • Komentari (5) • Isprintaj • #
nedjelja, 16.04.2006.
SRETAN USKRS
Svima vama želim sretan i blagoslovljen Uskrs.
IstinaVjere
Objavljeno u 01:03 • Komentari (10) • Isprintaj • #
subota, 15.04.2006.
USKRS - Bosmans
Svetoj žrtvi uskrsnici dajte slavu krštenici
janje ovce oslobodi, Krist nas grešne preporodi.
Pobjedniče, Kriste divan, budi nama milostivan!
Amen aleluja!
Vjerujem u život
Tko vjeruju u uskrsnuće, nikada neće ostarjeti; on može uvijek započeti iznova, i nakon najcrnije noći uvijek će naći sjajno jutro.
Tko vjeruje u uskrsnuće, ne kvari, ne obezvrjeđuje i ne truje svoj život i ne zapleće se u fino ispletenu mrežu nerješivih problema, koji postaju još nerješiviji ako se čovjeka želi sasvim pokopati, s dušom i duhom i sa svime.
Ja vjerujem u uskrsnuće.
Vjerujem u život.
Misli Phila Bosmansa, koje sam donosio ovih dana objavljene su u njegovoj knjizi "Uskrs s Philom Bosmansom", u izdanju Glasa Koncila
Objavljeno u 19:25 • Komentari (0) • Isprintaj • #
USKRS- Ivančić
Uskrs je eksplozija svjetla, mira, slobode i ljubavi. Uskrs je prolaz u život, u pobjedu, u povjerenje, u ljudskost koja više nikada ne može prestati. Uskrs je dan koji unosi stravu i nemir u sve neprijatelje čovječanstva. Uskrs je dan čovjeka, to je dan vječne nade, dan nove povijesti čovječanstva.
Isus je uskrsnuo, prvi u povijesti svijeta. On nije oživio poput Lazara, nego je njegovo tijelo uskrslo, a to znači preobraženo, oslobođeno od raspadanja, smrti i bolesti. Nad njim stari bezbožni svijet nema nikakvu vlast. To je, dakle, spas ljudskog tijela i ljudske naravi od raspadanja.
Isusovo tijelo je produhovljeno. Preobraženo je Duhom Božjim, a ne bilo kojim duhom. Plodove Isusovog uskrsnuća doživljavamo u krštenju i u sakramentima. To uskrsnuće u svakom od nas raste do punine, sve do Sudnjeg dana, kad ćemo uživati čitavu vječnost, savršeni sklad naravi, prirode i prijateljstva s Bogom i među ljudima.
Isus, dakle, nije oživio da živi negdje na zemlji. Time se ne bi dogodilo ništa novo u ljudskoj povijesti i u prirodi. On je preobrazio ljudsku narav, otvorio vrata za preobrazbu čitave prirode, svakog čovjeka, cijelog čovječanstva i ljudske povijesti. To znači da je oduzeo mogućnost da pakao, Sotona, grijeh i smrt imaju vlast nad čovjekom. Čovjek, dakle, ima izlaz, ima spas, može se osloboditi patnje, masakriranja, smrti, ubijanja i nepravde. Neprijatelj čovjeka i čovječanstva je zauvijek izgubio bitku. Smrt, grijeh, đavao, mrak i patnja su pobijeđeni.
Snaga uskrsnuća je u nama. Ona nam je udijeljena po krštenju.
Uskrsna jaja dočaravaju tu istinu. Kao što pile kuca iznutra na stijenku jajeta da bi izišlo van, tako i čovjek treba iznutra kucati Duhu Božjem na stijenku svoga života da bi izašao u uskrsnuće, u snagu, zdravlje i mir. U svakom čovjeku je ta klica života, kao u jajetu. Važno je da se ona razvija i da čovjek počne rasti u veliko Božje dijete koje može živjeti u skladu i miru sa svima.
Uskrs ne znači da je Isus nekamo otišao od nas. On je upravo ostao među nama. No, on nije prisutan na naš, tjelesni način, on ne zauzima neki prostor nego istovremeno zauzima sve prostore, čitav je kod svakog čovjeka, istovremeno na nebu i na zemlji. On sjedi zdesna Bogu, a to znači da kao čovjek ima svu vlast nad nebom i nad zemljom. On je i na zemlji, kroz službenike Crkve dijeli sakramente, propovijeda, čini nas dionicima svoga uskrsnuća i dijeli nam svoju baštinu, upravlja Crkvom i ljudskom poviješću.
Uskrs je stvarnost koja u nama živi i želi se u nama razviti. Tek Uskrs pokazuje kako veličanstvenu perspektivu i život u izobilju ima čovjek. Stoga Uskrs treba slaviti. Taj dan treba imati najbolja jela i pića i najbolje odijelo, najbolje ukrasiti svoj dom. Sve oko nas bi nas trebalo podsjećati da nismo podložni smrti, raspadanju, umiranju i zlu, da nijedan neprijatelj čovjeka i čovječanstva nema vlast nad nama, da smo uvijek u Božjoj ruci i da je konačna pobjeda naša. Posljednju riječ ima Uskrs. Novo nebo i nova zemlja čeka na nas, gdje će neprijatelj biti pobijeđen, gdje će vidjeti uzaludnost svojih protučovječanskih napora, gdje će vidjeti da je prevaren i da se jedino nije isplatilo činiti zlo.
Uskrs govori svakom patniku da izdrži svoj Veliki petak i Veliku subotu, govori ranjeniku da se ne boji, jer će dobiti svoje ruke i noge, svoje oči i usta, govori svakom gubitniku radi pravde i slobode da će dobiti svega u izobilju. Zbog Uskrsa nema besmislenih života, nema izgubljenog vremena ni izgubljenih radosti, nema želja i čežnji koje neće biti ispunjene. Sve naše čežnje su ispred nas i odlaze u ispunjenje i život bez kraja.
Tu pobjedu treba čestitati. Pružimo si ruke i zaželimo da svaki od nas sretno uđe u Uskrs. To je jedina nada, jedino što ne smijemo promašiti.
Aleluja je danas poklik koji najviše odzvanja i ori se crkvom i svijetom. On znači: "Slavite Gospodina". To je poziv da kličemo, da podignemo svoj glas i svoje srce i reknemo Bogu hvala što smo smjeli biti ljudi, jer živimo vječno. Što Bog sve nije učinio za tebe? Stvorio te, otkupio i vodi te u nezamislivu baštinu života koji nikada ne može prestati. Radost koja nema kraja. Ljubav u kojoj ćeš plivati i koju ćeš moći dijeliti svima.
Neka ti je sretan ovaj Uskrs, poštovani čitatelju. Aleluja!
Dr. Tomislav Ivančić (Izvor: Katolici na internetu)
Objavljeno u 19:22 • Komentari (0) • Isprintaj • #
petak, 14.04.2006.
Velika Subota - Bosmans
"Ovo je noć, u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao"
I kad dođe trenutak
Kad se sjetim mrtvih i kad pomislim na svoju vlastitu smrt i na trpljenje nevinih, nailazim na zagonetku,sudarim se s tajnom.
Ali dok god sam pri pameti i imam srce, to će me pratiti. I kad zatim dođe trenutak da i sam moram u tu noć trpljenja i smrti, ne preostaje mi više ništa drugo nego prihvatiti. Poželio sam da u tome trenutku mogu moliti, da mogu Bogu doviknuti:
Zašto si pogasio sunca, koja si sam užgao? I siguran sam, tada ću srcem doživjeti stvari koje razumom ne mogu protimačiti.
Bog je ljubav: On me drži. Čvrsto me drži.
Objavljeno u 23:23 • Komentari (1) • Isprintaj • #
Veliki Petak - Bosmans
Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj;
S takvim lišćem, cvijetom, plodom nema ga ni koji gaj.
Križ u sjaju očiju
Znak kršćanstva nije neka raskošna crkva ili katedrala sa zlatnim ruhom i srebrnim ukrasima, s uzvišenom liturgijom i lijepom glazbom.
Znak kršćanstva je nemoćnost, neznatnost, ranjivost, i još uvijek križ, na kojem čovjek danonice tiho žrtvuje kap po kap svoga života.
Znak kršćanstva je svugdje gdje ljudi svjesno staju na stranu siromašnih i slabih i nesebično se brinu za ljude u nevolji.
Znak kršćanstva je posvuda gdje ljubav postaje vidljivom, opipljivom i dodirljivom u ljudskom tijelu, u ljudskome srcu, u pokretu ruku i nogu, u slušanju i govorenju i u sjaju očiju.
Objavljeno u 00:46 • Komentari (1) • Isprintaj • #
Veliki petak - Ivančić
Danas je Veliki petak. Dan kad je poginuo na križu Isus iz Nazareta, Bog i čovjek.
Mrak sramote zahvatio je ovaj dan. Sva zlodjela ljudske povijesti skupila su se u njemu. Ova zemlja nosi zločin nad samim Bogom. Krug zemaljski i ljudska povijest na križu nose uzdignutoga Sina Božjega, kao jezivi znak užasa čovjekovih grijeha, perverznosti, mržnje, nečovječnosti i bijede. Užasavaju nas ratni zločini, ne možemo vjerovati svojim očima kada gledamo masakriranja, silovanja, ubijanja, otimanja, rušenja, sravnjivanja sa zemljom svega što je bilo ljudsko, kulturno i vjersko. Ne možemo vjerovati da je to učinio čovjek. No, otkad ova zemlja u svojoj povijesti nosi Veliki petak, svi zločini su premaleni prema onom koji je čovjek tada učinio. On je ubio svoje vlastito srce, svoju vlastitu životnu silnicu, ubio je samog svog Stvoritelja, Spasitelja, uzdržavatelja, Gospodara neba i zemlje. Možda si još ne možemo pravo predstaviti sav užas ovoga dana, drhtaj čitavog neba i ljudske povijesti i svega što postoji. Možda ćemo to spoznati tek nakon Sudnjeg dana, kad započne vječni život. Isus je uzeo na sebe naše grijehe, naše rane i bolesti, njegove su nas modrice iscijelile. Svi smo mi išli, svaki svojim putem, a Bog je na njega stavio krivicu sviju nas. Bio je poput grožđa koje se gniječi u tijesku, najjadniji čovjek ljudske povijesti, oskvrnjen, izrugan, pogažen, prezren i pribijen na dva balvana - na križ. A bio je jedini čovjek ljudske povijesti koji je bio bez grijeha.
Veliki petak je rječit govor što je ova zemlja, tko je čovjek, što je svijet i kakva je ljudska povijest. Ali, Veliki je petak i silna utjeha. Ako je Bog ušao u tijesak patnje, užasa i masakriranja, ako je bio prognan i raspet, onda sva naša razapinjanja, progonstva, bolesti, smrti, užasavanja, preziri, izrugivanja i ponižavanja imaju smisla i doživjet će pobjedu. S nama je Bog. Kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu, znaj da su to vrata iza kojih nalaziš Isusa Krista. Tvoja patnja tako postaje susret sa živim Bogom. Zato su patnici blagoslov zemlji, društvu i domovini. Patnja otvara put slave, pobjede, posjedovanja zemlje i života bez kraja. Patnja i prezir čovjekovo su dostojanstvo; progonstvo, muka i gaženje čovjeka nisu više znak neprijateljske pobjede, nisu znak besmisla, poraza, nego naprotiv pobjede, radosti, sigurnosti. Bog je s nama.
Svaka borba za boljeg čovjeka, mučna izgradnja pravednijeg društva, svaki izgubljeni život za dobro drugih od sada je blagoslovljen i pripravljeno mu je kraljevstvo. Patnici su miljenici Božji, oni koji se bore za mir, slobodu i pravdu Božji su najmiliji sinovi.
Veliki petak tako preokreće ljestvicu vrednota. On predstavlja užas svima koji masakriraju, koji počinju ratove i kojima čovjek nije važan, svim karijeristima koji na ovom svijetu hoće slavu, svima koji traže da se o njima govori i piše, svima koji se boje prezira, ogovaranja i klevete. Oni nisu na strani Boga i Bog nije na njihovoj strani. Oni su vječni gubitnici. Veliki petak je potvrda da se isplati živjeti za čovjeka, biti čovjek za druge, stajati uz Boga za čovjeka.
Potrebno je naći trenutak mira, zastati u ovom danu, jer u ovaj dan je zastala ljudska povijest. U ovom danu je uništena naša krivica, izliječene naše bolesti, u ovom je danu izbačen i osuđen knez ovog svijeta, Sotona, neprijatelj čovjeka. U ovom danu su osuđeni svi koji progone ljude, koji ih masakriraju, otimaju im, gaze ih i spaljuju njihova imanja. Ovo je dan poraza za svakog koji je protiv čovjeka. Dan je to velikog razdjeljenja čovječanstva. Ovo je za svakoga od nas dan odluke.
Blaženi oni koji pate, koji tuguju. Blaženi krotki, blaženi mirotvorci, blaženi siromašni duhom, blaženi, jer ovo je njihov dan, ovo je njihov blagdan, njihova pobjeda. Jao nasilnicima, jao onima koji se bogate na tuđi račun, jao onima koji se bore protiv čovjeka, jao onima koji nemaju milosrđa, sućuti i ljubavi, ispružene ruke za drugoga. Ovaj dan je njihov poraz.
Moramo se danas opredijeliti. Učinimo to odmah. Ovaj je dan za to najprikladniji.
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života" (Katolici na internetu
Objavljeno u 00:36 • Komentari (0) • Isprintaj • #
četvrtak, 13.04.2006.
Veliki četvrtak - misao Bosmans
Usta moja uzdižite k preslavnom tijelu glas,
I Krv dragu proslavite, što se proli za sve nas.
Čedo majke plemenite, ljudskog roda Kralj i Spas.
"Gdje je ljubav, ljubav prava"
Božja ljubav je za nas ljude postala vidljivom, dohvatljivom i opipljivom u jednome ljudskom tijelu, u jednom ljudskom srcu, u osobi Isusa iz Nazareta.
Posvuda gdje ljudi vole ljude, na djelu je Bog, prisutan je Bog. Tko živi u ljubavi, bio on vjernik ili nevjernik, živi svjesno ili nesvjesno u magnetskom polju Boga koji je ljubav.
Objavljeno u 00:19 • Komentari (2) • Isprintaj • #
Veliki četvrtak
Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.
Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.
Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.
U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.
Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.
Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.
Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti.
Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.
Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.
Dr. Tomislav Ivančić Katolici na internetu
Objavljeno u 00:14 • Komentari (0) • Isprintaj • #
srijeda, 12.04.2006.
Velika srijeda
Teško je biti čovjek na zemlji. Ova zemlja je, naime, neprijateljski raspoložena prema čovjeku, ona se suprotstavlja poštenju i savjesti, ona ubija i osuđuje nevine. Ova zemlja je natopljena krvlju Boga čije smo srce proboli na križu. Ova zemlja nije naš svijet i naša domovina. Ona je mjesto borbe, arena u kojoj treba pobijediti. Ova nam zemlja uzima sve. Smrću nam uzima zemaljski život, no ona se trudi da nam uzme i vječni život, da pogazi našu savjest, uništi čovječnost u nama, da onemogući praštati jedni drugima, ljubiti, vjerovati i razumjeti jedni druge. Ova zemlja i danas progoni i ubija najnevinijeg čovjeka ljudske povijesti - Isusa iz Nazareta. Bezbrojne sekte trude se na televiziji, u novinama, u knjigama i na radiju, u politikama i svjetskim ekonomijama ubiti Isusa iz Nazareta. Sve u svijesti da ako on bude mrtav, onda će biti lako ubiti čovjeka. Dok Bog brani čovjeka, dok je Isus iz Nazareta, Bogočovjek među nama, dotle pravedni sigurno pobjeđuju i imaju budućnost. Stoga je sva neprijateljska, mračna, podla borba čovjeka i čovječanstva usmjerena protiv njega.
Crkva je od početaka bila meta napada. Milijuni mučenika davali su život kroz dvijetisućnu povijest Crkve da posvjedoče da je Isus doista Bog i da se za njega isplati dati zemaljski život. Kao što čovjek daje život za čistu savjest, kao što je sposoban umrijeti za slobodu domovine, kao što je slobodan i spreman dati život za pravdu, za mir i slobodu, tako je čovjek spreman dati život za Isusa iz Nazareta. Jer Isus iz Nazareta je i pravda i sloboda i mir i mudrost, on je povjerenje, nada, život i budućnost. Jer samo Bog može biti čovjekova budućnost, samo protiv Boga nitko ne može ništa. Bog stoji kao stijena na obali mora, koju uzalud vjekovima napadaju valovi, ali je ne mogu srušiti, odnijeti, ni razoriti.
Kad ljudi ne mogu uništiti Isusa, tad pokušavaju uništiti njegovo djelo, a to je Crkva. Crkva je doista, gledano ljudski, slabašna tvorevina koja se sastoji od ljudi koji su grešni kao i svaki čovjek ove zemlje. Ta Crkva nema oružja, nema policije, velikih političara, ona ne pravi ljudske saveze na svoju obranu, ona nije država, ona nema silu moćnika ovoga svijeta. Ona je slaba i nemoćna u očima svijeta. A u toj slabosti je njezina snaga, jakost i pobjeda. U njoj naime iz dana u dan padaju ljudski okovi, umire ovaj svijet, mučenički se pokapa čovjek ove zemlje ali uskrsava pravda, mir i nada. U toj Crkvi se to jače pokazuje Božja moć što je veća ljudska nemoć. U toj Crkvi treba stalno umirati stari, zlokobni svijet koji onemogućuje čovjeku da bude čovjeku brat. Ta Crkva kao i njezin Učitelj mora biti stalno na križu, ali s probodenim srcem, jer ona smije umirati samo iz ljubavi prema čovjeku i Bogu.
Lako se danas prevariti u procjenama. Obično pomišljamo da trebamo biti na strani jakih, koji su naoružani, ekonomski siloviti, koji drže politike svijeta i koji, čini se, drže konce svijeta u svojini rukama. To je varka i privid. Svijet pobjeđuju, i u svijetu bivaju sretni, samo koji uspijevaju pobijediti zloću, koji su slabi i nemoćni poput djece, koji su čisti i pravedni poput pravednika tijekom povijesti čovječanstva, koji su umirali i pogibali, ali unatoč tome ostali stupovi ljudske povijesti. Moć nas zavodi na nepravde. Nemoć nas vodi da ljubimo pravdu, da zaštitimo udarene mržnjom, da budemo uvijek za čovjeka. Nemoć je poraz svijeta u nama, a pobjeda Boga, neba i savjesti. Nemoć u nama je poraz tijela i ljudske oholosti, a pobjeda duha, čestitosti i ljubavi. Nemoć je poraz oholosti, ljubomore, svađe i ratova među nama. Ta ista nemoć je međutim pobjeda mira, slobode, čovjekoljubivosti i međusobnog bratstva. Isus nas je učio da idemo među ljude kao ovce među vukove, a ne kao vukovi među ovce. On nas je poučavao da budemo kao djeca želimo li imati njegovo Kraljevstvo i biti pobjednici. On nas je učio da gubimo život, a ne da postajemo slavni na tijelima ljudi ispod sebe. On nas je učio živjeti i umirati za čovjeka, za ostvarenje pravde i ljubavi među ljudima. On je sam pokazao da je nemoć na križu postala svemoć koja privlači sve ljude pravdi i u nebo.
Potrebno je stoga biti mudar i jasno gledati situaciju u svijetu. Život brzo prolazi. Slava svijeta se brzo stišava, pljesak traje prekratko, a čovjekov život na zemlji nestaje. Treba početi živjeti za ono što je trajno, neuništivo, vječno. Treba pronaći put, treba osvijetliti stazu drugima, treba dopustiti da budemo prividno poraženi od mraka kako bismo uništili mrak i osvijetlili život.
Neuništiv je život, jer je on došao k nama u Isusu iz Nazareta.
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze Života" (katiloci na internetu)
Objavljeno u 00:24 • Komentari (1) • Isprintaj • #
utorak, 11.04.2006.
Veliki utorak
Premnogo je među nama osuđenih ljudi. Jedni su osuđeni živjeti a da to nikad "nisu htjeli, niti ih je itko pitao žele li živjeti. Drugi se tuže da su osuđeni da budu invalidi ili hendikepirani i pitaju se koji je smisao toga. Neki kažu da su osuđeni da budu pripadnici određenog naroda i mentaliteta. Jedni su se nesretno oženili ili udali i tuže se zašto se to baš njima moralo dogoditi. Jedni su dobili bolesno dijete i cijeli život se s njime muče. Jedna mi žena reče da joj se čini nepravedno što je osuđena cijeli život biti baš samo žena i da više nikada ne može postati muškarac ili bar sama izabrati hoće li ostati žena ili biti muškarac.
Ima ljudi koje su ljudi osudili. Jedni su se rodili u obitelji u kojoj je netko bio označen nekim nečasnim naslovom, te je to ostalo za sve njegove potomke. Jedan alkoholičar mi reče kako doživljava da ga svi osuđuju, mrze i preziru. Jedan mladić, drogiran, tužio se stalno kako osjeća kao da pripada štakorima a ne ljudima, kao da se raspada njegov mozak i čitavo njegovo biće. On se više ne može vratiti u ljudsko društvo, govorio je. On je odbačenik. Posjetio sam bolnicu. Jedan mi bolesnik reče kako su ga njegovi izbacili iz kuće jer ga nisu mogli njegovati. Sa suzama u očima tužila mi se starica u jednom staračkom domu kako je odgojila i rodila šestero djece, ali su je svi ostavili. »Ovo nije život, ovo je umiranje«, govorila je ona. »Ja sam čeznula da bih odgajala, čuvala i ljubila svoju unučad. A sad mi dođu jedva mjesečno ili dvomjesečno da me posjete i tako je starost tužna i nesretna«, govorila je starica. Jedan je otac, razočaran, govorio kako se nije nadao da će mu djeca ići krivim putem. »Rasprodali su zemlju«, kaže on, »strojeve koje sam imao pustili su da istrunu, i otišli svaki svojim putem.« On živi sam u staroj kući, neprestano se pitajući zar je moguće da djeca samo tako ostave oca. Jedan mi se mladić tužio da je kao dječak nešto ukrao i da ga otad cijelo selo gleda krivo, da mu se ruga i da je od svih prezren. Jedna djevojka kaže da ju je ostavio mladić, da svi smatraju da je ona kriva i ogovaraju je. »Da, ja već godinama živim sam«, reče mi jedan postariji čovjek, »jer me žena napustila i otišla drugom u Njemačku. Djeca su otišla za njom ili žive sama. Ja ovdje pokušavam činiti zadnje korake života, ali vjerujte mi, nije lako«, govorio je taj muškarac. »Ja ne znam ni za mamu ni za tatu«, reče mi jedna djevojka u Austriji. »Znam samo da me je jedna gospođa našla u nekom domu i onda me adoptirala. Kažu da negdje još postoji moja mama, ali ja za nju ne znam.« »Osjećam se totalno bolesna, kao da mi se kosti raspadaju i kao da ne znam zašto živim«, govorila je dalje ona. »Vi ne znate koliko za mene znači Isus Krist i njegova patnja«, završila je ona.
Neki ljudi su pak sudski osuđeni, jer su ili bili stvarno zločinci, ili se u životu dogodilo nešto takvo da su morali biti osuđeni. Oni osjećaju kako godine njihovog života prolaze iza zidova logora i da dani odlaze u nepovrat.
Isus iz Nazareta upozorio nas je da ne sudimo i ne osuđujemo ako ne želimo sami biti osuđeni. Prema njegovim riječima, sve je u životu suprotno. Oni koji sude i osuđuju druge, tjeraju ih u geto i na rub ljudskog društva; koji ih preziru i smatraju da su gori od njih, sami sebe optužuju. Jer, ako drugima ne opraštamo i ako druge osuđujemo, sami sebe osuđujemo, kaže Isus iz Nazareta. On je tražio da ljubimo one koji su na rubu društva i koji su odbačeni i osuđeni. On je to sam djelom pokazao. Išao je tamo gdje su ljudi bili na rubu. Oslobodio je prostitutku Magdalenu, moralno obnovio poreznog profitera Zakeja, među svoje uzeo poreznika Mateja, prihvatio je sveučilišnog profesora Nikodema koji je, od straha da ga ne osude njegove kolege, došao po noći na razgovor. Preljubnicu je spasio od kamenovanja, a Samarijanki, koja je imala pet muževa, pomogao da bude konačno vjerna u svom braku. Natanaela je izvukao iz revolucionarne grupe u borbi protiv okupatora, a Josipa iz Arimateje, jednog od vijećnika velikih svećenika, zavolio tako da je ovaj odlučio biti do kraja pošten i vjeran svojoj savjesti i Isusu samome.
Da bi pokazao solidarnost prema svim osuđenima na ovoj zemlji, Isus je sam pošao pred sud, najprije religijski a onda i državni. Osudio ga je rimski i židovski zakon. Umro je osuđen od najsavršenijih religijskih i državnih sudova ljudske povijesti. A ipak je bio potpuno nevin, jedini čovjek ljudske povijesti bez grijeha. Zato je mogao na križu reći razbojniku: »Još danas bit ćeš sa mnom u raju«.
Isus je nada svakom grešniku, svakom hendikepiranom duhom i tijelom. S njime nitko ne može i ne treba biti osuđen. On je ušao u naše osude i naše prezire, jer nas voli, jer te ljubi, poštovani čitatelju. Svi smo mi krivi, svi mi nosimo svoje terete, grijehe, razočaranja i očaje. Svi smo mi osuđenici. No, s njime smo oslobođeni osude i spremni za uskrsnuće.
Dobro je danas, na Veliki utorak, ući u mir i tišinu te natopiti svoju dušu hranom s neba.
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze Života" (Katolici na internetu)
Objavljeno u 00:47 • Komentari (2) • Isprintaj • #
Veliki ponedjeljak
Smrt i život su u stalnoj borbi. Ponekad nam se učini kao da je smrt nadvladala i kao da nade više nema. Naš pogled dopire samo do zida smrti. Ne znamo što se događa s ljudima koji su umrli i otišli s onu stranu toga zida. Pokušavamo snagom medicine i razboritog života odgoditi trenutak smrti i produžiti sebi život. Budući da ne znamo što je prijeko, sva se naša pozornost usredotočila na ovaj život do smrti. No osjećamo da se borimo za život koji ne možemo spasiti, a zaboravljamo onaj za koji bi se jedino trebalo boriti. Tijelo stari, brojne ga bolesti napadaju i smrt ga svladava. U borbi protiv smrti često nam ništa ne znače moralni zakoni, pravda, mir, sloboda, tankoćutnost i humanost. Sve je to u drugom planu. A tu upravo smrt dobiva svoje žrtve. Strah od smrti i uzaludnost borbe protiv nje čini da život ostavljamo da umire.
Borba za spas tjelesnog života zavodi nas na krive kolosijeke. Boriti se protiv tjelesne smrti nema smisla. Ona sigurno dolazi. Nije na medicini da čovjeka oslobađa od smrti, jer ona to ne može, nego da čovjeka oslobađa od bolesti, da mu omogućuje da ovdje na zemlji bude zdrav i vmože raditi čestito i živjeti dostojanstveno. Što pobjeđuje smrt?
Čestit, human život pobjeđuje smrt. »Navik on živi ki zgine pošteno« - kaže Krsto Frankopan. Besmrtan je čovjek koji je iza sebe ostavio svijetle tragove. Čovjek koji nam je učinio dobro, ostao je u našem sjećanju zauvijek, njega doživljavamo kao da nije umro, kao da živi i kao da nas vječno prati. Tijelo se hrani materijalnim jelima i pićima. Duša se hrani krepostima, požrtvovnošću, ljubavlju, dobrotom, velikodušnošću, čistoćom i umjerenošću. Kao što čovjekova psiha živi od dobre glazbe, od svijetlih emocija, od pozitivnih i zdravih slika u svojoj mašti, od odluka koje znače život i odvažnost te od sjećanja koja nam donose hrabrost i povjerenje, tako čovjekov duh živi od čiste savjesti, od spoznaje Božje vriječi, od ljubavi, povjerenja i žrtve za drugoga. Čovjekova duša je besmrtna i vječna. Stoga se ona može hraniti samo Bogom, jer je samo Bog besmrtan i vječan. Nahranjen humanim djelima, mislima, riječima i željama, čovjekov duh preživljava smrt, čovjek ne umire nego se rađa za vječni život. Tako život pobjeđuje, a smrt pogiba.
Prema tome, nema smisla boriti se protiv tjelesne smrti, nego se boriti protiv duhovne smrti i zanemarivanja hrane kojom se hrani naša osobnost. Kao što se nema smisla boriti da dijete živi u utrobi majke više od devet mjeseci, jer bi tada umrlo, ne bi se moglo razvijati, tako je besmisleno boriti se da čovjek ne prijeđe iz kratkotrajnog života u vječni život. Na medicini je, i na svima nama, da pomognemo djetetu da devet mjeseci u utrobi majke proživi zdravo, te se zdravo rodi. Tako isto na medicini, na vjeri i na Crkvi je da se bori kako bi čovjek ovdje živio duhom zdrav, da bi zauvijek mogao živjeti u duhovnom, vječnom svijetu. Rijetki su koji nalaze takav jasan put u budućnost. Isus iz Nazareta bio je tu najhrabriji čovjek ljudske povijesti. On je slobodno uzeo na sebe smrt, on ju je izabrao i dopustio da ga uhite i raspnu na križ, kako bi svima jasno pokazao da tjelesna smrt nije tragedija, da ona nije kraj života, nego samo normalni tijek čovjekova rađanja u treću i vječnu fazu života. No, još jasnije je on pokazao pravi put kojim u životu treba ići. On je ljubio svakog čovjeka, prošao je svijetom čineći dobro, drugovao je s alkoholičarima, drogiranima, ovisnicima o zlu, s grešnicima i profiterima, ali ne zato da im kaže kako je s njima sve u redu, nego da im pomogne da se iz toga izvuku. On ih je jedini mogao izvući, jer ne samo da je bio bez ikakvog grijeha, nego i zato što je bio Bog. Zato je mogao nahraniti njihove besmrtne duše, zadovoljiti njihovu čežnju za smislom, pružiti ljubav kakvu ne može pružiti nijedna ljudska jedinka.
Kao što treba paziti da ne oštetimo svoj želudac, srce, pluća ili mozak, tako trebamo paziti da ne oštetimo organe svoga duha, a to su: savjest, duhovni um i čovjekovo duhovno srce. Kao što se treba čuvati da nam virusi i bakterije ne unište organe tijela, tako se treba čuvati da nam virusi zla, požude, uvrede i zloće među ljudima te rezignacije, razočaranja i neuspjeha, ne ubiju dušu i onemoguće nam rađanje u onom svijetu za kojim čezne naša duša.
Kao što rađanje djeteta iz utrobe majke nije smrt nego rođenje, tako i naša smrt ovdje na zemlji nije kraj nego rađanje za život vječni. Isus iz Nazareta je to hrabro pokazao svojim vlastitim životom, vladanjem i riječima. Gledajući u njega slobodni smo od demonskih i zlih sila oko sebe i u sebi, slobodni smo od virusa i razaranja duha, ali smo slobodni također da idemo za svjetlom koje je ispred nas. Nitko u ljudskoj povijesti nije mogao za sebe reći da je život, put i istina. To se usudio reći samo taj Čovjek, učitelj i prorok iz Nazareta. Nijedan od osnivača religija nije za sebe tvrdio da je Bog, jedino je Isus iz Nazareta to jasno potvrdio, rekao i pokazao svojim djelima. Usred mraka zla, neuspjeha, bolesti, razočaranja i očaja stoji sigurno svjetlo Isusa iz Nazareta, koje nam pokazuje da i kroz smrt postoji prolaz. A to je čista savjest, ljubav prema čovjeku, praštanje svima i život u kojem sigurno preživljavamo i pobjeđujemo smrt. To je krepostan život, život prepun nade.
Kao u neki veličanstveni hram ulazi danas Katolička crkva u tzv. Veliki tjedan. Izvana se čini da je to tjedan tuge, žalosti, poraza. Ali iznutra osjeća se optimizam, hod prema pobjedi, ljubav koja se rađa i koja će se na Uskrs rasplamsati tako da je više nitko neće moći ugasiti. Lijepo je biti čovjek, zato što je Isus iz Nazareta živio na ovoj zemlji.
Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze Života" (Katolici na internetu)
Objavljeno u 00:45 • Komentari (0) • Isprintaj • #
Sa zakašnjenjem
Zbog nekih obveza i greške u radu računala nisam objavio post za ponedjeljak. Budući da sam planirao u toku ovog tjedna navoditi razmišljanja Dr. Tomislava Ivančića, iz knjige "Oaze Života" koje sam pronašao na Katolici na internetu danas objavljujem oba razmišljanja, tj. za jučer i za danas. Mir s vama!
Objavljeno u 00:40 • Komentari (0) • Isprintaj • #
nedjelja, 09.04.2006.
CVJETNICA
Slava čast i hvala ti, Spasitelju , Kralju Kriste,
Kom Hosana klicahu mala usta djece čiste.
Trpljenje nevinih
Ne mogu vjerovati da se nikada neće slomiti pravo jačega i da će slabi i siromašni uvijek biti žrtve.
Ne mogu vjerovati da su toliki nevini ljudi tijekom povijesti bili tako strašno mučeni i ubijani, a da je njihov jedini izgled beskrajno duga crna noć.
Protiv toga se buni cijelo moje biće.
Objavljeno u 01:29 • Komentari (5) • Isprintaj • #
USUSRET USKRSU
sljedećih dana donositi ću misli koje je napisao Phil Bosmans, a objavio ih je Glas Koncila u knjizi "Uskrs s Philom Bosmansom"
Objavljeno u 00:54 • Komentari (5) • Isprintaj • #
subota, 08.04.2006.
Što je istina
To pitanje postavio je Pilat Isusu?
Također u Ivanu, ali nešto ranije Isus kaže svojim učenicima: "Ja sam ... istina"
U pogledu osobe Isusa Krista, istina je da je on uistinu postojao. Povjesni dokazi postoje. Sve ostalo je vjera. Ja kao vjernik, katolik, vjerujem da je On uistinu bio Bogo-čovjek. u njemu se Bog, htio približiti ljudima, "postati ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik".Nakon čovjekova pada, Otac, šalje svoga Sina da svojom smrću otkupi i spasi ljudski rod.
I Sin, Isus, prihvaća Očevu volju. I Isus, premda Bog, imao je slobodnu volju i mogao je odbiti podnijeti muku za ljude. On sam moli oca, u trenutku kada zna da će uskoro morati podnijeti muku, da otkloni taj kalež od njega, ali ipak ne odbija podnijeti muku, već ostavlja Ocu da bude po njegovoj volje: "ne kako hoću ja, nego kako hoćeš ti".
I onda dolazi juda, njegov IZDAJNIK. Suprotno tekstu "Evanđelja po Judi", Juda je Isusa izdao, jer je to sam odabrao. Ne vjerujem da je sve predodređeno, jer bi to značilo da je u startu određeno tko se spašava, a tko ne, tj. tko je osuđen. Ako je sve unaprijed određeno, nema slobodne volje, a Bog je svima dao slobodnu volju. Isus je znao tko će ga izdati, jer je Juda već tada odlučio izdati ga. Isus nije unaprijed znao tko će to biti. Svi su bili kušani da izdaju učitelja; svi su imali izbor izdati ga ili ne. Juda je izabrao izdaju. Kada je to učinio; Isus je znao tko će ga izdati. Dakle nije unaprijed bilo odlučeno da Juda mora izdati Isusa.
Juda Iškariot vjerojatno je bio zelot. Oni su u Isusu vidjeli svoga osloboditelja.
Kao i svi drugi, očekivali su Mesiju koji će ih silom osloboditi Rimljana. Isus Krist je apostolima i drugima "dokazao" da je On Mesija kojeg čekaju. I dok su neki shvatili da smisao oslobođenja nije oslobađanje od svjetovne vlasti;, Juda to nije shvatio. Nije na meni da sudim, ali držim da je Juda, potaknut od Sotone, vidjevši da Isus ništa ne poduzima da ih oslobodi od Rimljana, odlučio "prisiliti" Isusa, da nešto ipak učini. Budući je čovjek pod utjecajem Zloga povodljiv, glavari svečenički su Judu "smotali" da im preda Isusa, vjerojatno kako bi ga kaznili da ne vara narod. I Juda predaje svoga učitelja. Kasnije shvaća što je učinio, da je Isus osuđen, pokaja se i vrati novac, koji je dobio za izdaju: "sagriješih predavši krv nedužnu". Glavari su mu rekli: "Što se to nas tiče, to je tvoja stvar." vidjevši što se desilo, i ne mogavši podnijeti da je izdao učitelja kojeg je vjerojatno ljubio, odlazi i objesi se.
Uskoro če na HTVu biti Pasija Mela Gibsona. Smatram da je tu odlično prikazan upravo slučaj s Judom. Juda je po mojem sudu bio preslab i potpao je pod utjecaj zloga, te izdao onoga koga je ljubio, svoga učitelja. Juda je krivo shvatio oslobođenje. Isus nije došao Židove osloboditi ropstva pod Rimljanima, već osloboditi čovjeka od ropstva grijeha i smrti. Isus kaže; "jao onome tko izdaje sina čovječjeg. Tome bi bolje bilo da se nije ni rodio." To kaže stoga, jer time izdajica izdaje Boga, odbacuje božju ljubav, a pristaje uz zloga. No ako se čovjek uistinu pokaje za grijehm Otac mu prašta sve grijehe, jer on je Dorbi Otac.
Juda je zbog izdaje bio "proklet"; no kao što sam rekao, kasnije je uvidio da je pogriješio. Što je bilo s njim, gdje je završio nema "dokaza." Možda je zatražio oproštenje? Možda je spašen, a možda osuđen. S obzirom na to da se objesio, vjerojatno je ponovno bio potpao pod utjecaj zloga, i možda se ipak nije spasio. Crkva nikad ne govori da je netko spašen ili osuđen. O svemu "odlučuje" Bog. U biti mi sami biramo život s Bogom ili bez njega. Život bez njega, sam po sebi vodi daleko od Boga. Tako da nas Bog nikad ne šalje od sebe. već mi sami želimo što dalje od njega.
Čitava ova priča s judinim evanđeljem, po meni ne bi smjela naškoditi Crkvi. Slične priče pojavljivale su se nakon otkrića svitaka s Kumrana, no ni tada se Crkva nije urušila.
Pozdravljam vas sviju do sljedećeg puta.
PS.
Biblijski citati su gotovo 100% točni. Gotovo, jer ih sada nisam tražio da ih citiram. A za razliku od određenih sekti i skupina koje uče samo pojedine retke, da bi ispalo da znaju Sveto Pismo, ja ne čitam (i učim) Sv. Pismo na takav način. Stoga, tko želi, neka nađe ove odlomke. Svi ovi današnji su iz jednog od 4 evanđelja: Marko, Matej, Luka i Ivan.
Objavljeno u 13:21 • Komentari (2) • Isprintaj • #
