Gost
Ponekad u predvečerje
bacaš kamenčiće u moje prozore
onda te uvodim među jastuke
donosim vino i kolačiće
i gledam kako govoriš
Usne su ti skliske i riječi o njih udaraju
kao valovi od juga tamnozelene i jake
struja me zanosi na te pličine
a ti mi pričaš kao da ne vidiš
čežnju u pogledu rasutu pjenu
I dok po koži mi crtaš sunčeve znakove
i ključ drevnog potonulog svijeta
pitam se hoću li naći ikad
prolaz do iza tvojih zjena
Svibnja osamdesetdevete, Zagreb
|