Dan kad su krajolici čeznuli daž
Brijeg moga boka i klanac struka
na tvoje ruke čekaju
dok puti prašni kolovoški
jedini ti znaju daljinu
Odsutnost se ne mjeri danima mjeri se čežnjom
u zoru podne ponoć i suton
žeđu koju samo tvoji vali taže
- druge se riječi lijevaju bez jeke
i druge ruke tek nakratko snaže
a ti se bojiš voljeti me kneže
kako bi mogao da samo slušaš pticu
istu što je jednog srpanjskoga jutra
u moje uho tvojim glasom rekla
da nema mi bijega i nema mi straha
dok u meni se gnijezdi njena lijepa sestra
i da grijeh je šutjet ljubav nek' se sjetim
predivne miline skakanja u bezdan
radosti od leta nebrige za slijet
i kako je potpun i prečisti svijet
kad dolazim ti smijehom
i osvajamo grad
Brijeg boka i klanac struka
bujice čeka
Eto još iz prašnjavih zapećaka (ja nikad vidjela zapećak, a vi?), sve zahvaljujući Kumi koja se sjetila.
|