Oproštaj sunca i mjeseca
Luna moja, što ćemo sad,
rekao je u sobi napuštenoj već napola,
hoćemo li se moći najesen ovako lijepo ljubiti?
Dugo je do jeseni, tko zna, luna moja
U njegovoj mapi s crtežima
moj je lipanjski osmijeh ostao
otputovao jugozapadno od užarenog grada
kojeg srpanj polako pretvara u tamnicu
Sparina sa mnom liježe
il poneki čovjek usputni
- od obog jutrom čeznem putovanja
Da mi je smokva, vinograd, pučina
i lijepe kneževe ruke!
Ostavi tlapnje, reče zid.
Otvori u meni prozor.
Srpnja devedeset treće u pakleno sparnom Zagrebu...
|