Prolog
Zazvonit će u nepriličan čas:
dok skidam šminku, podižem zdravicu
depiliram noge.
Oni kojima nešto bitno treba objasniti
uvijek zvone u nevrijeme
Oni s kojima bi trebalo sjesti
pa sve polako i ispočetka reći
na koje se treba trošiti bez mjere
da bi se ljubavi produžio rok trajanja,
umjetno, u hipu shvaćam
masa je mjera tromosti
moje se ljubavi kilave
i tako i zato govorim
u ine ponore u razmicanju
dok se ne rastegnu do ruba pucanja
dok me ne raskrvare krhotinama
Uvijek zvone u nepriličan čas
Onda kad je već odavno uzalud
|