Isil

Mislila sam danas nešto skroz drugo pisati ali jednostavno ne mogu.
Nervozna sam, tužna, nikakava, ubi bože.
Dobila sam posao !!!
Sad si mislite pa što si onda nervozna i nikakva. Evo zašto. Zato što
me strah. Uvijek sam imala strah od promjena. To je usađeno u meni
i mrzim to. Zato sam si i pustila da se zakopam u ovoj rupi bez trunke
perspektive punih 7 godina. Isto tako sam se 7 godina zakopala u
lošoj i nefunkcionalnoj vezi. Nije bilo gotovo dok on to nije završio.
Da znam da sam glupa što se toga tiće. Jednostavno se bojim.
Puno puta u životu sam povrijeđena i to na razne načine, jednostavno
nikada me život nije vodio lakšim putem, od rata, seljenja 12 puta,
gubljenja doma, prijatelja... tako da se u meni razvio taj neki strah i
nesigurnost od svega novoga. Nemam baš podlogu za neke rizike
pa onda pristajem na stvari koje me ne ispunjavaju i ne čine sretnom
čak ako su i malkice sigurne. Jer to je ono što znam, to je moje čvrsto
tlo pod nogama. Možda jednostavno nemam dovoljno samopouzdanja.
Ne pravim nikake izlike i ništa, kriva sam po svim gore navedenim
točkama i znam da mi u tome ne može pomoći nitko nego ja sama.
Teški sam filozof i psihijatar kada se radi o pomaganju nekom drugom
u bilo kojem pogledu, slušati ga, pričati, učiti... Ali za sebe sam
pogubna. Zato sam najvjerovatnije i šokirana s tim što sam bez
razmišljanja prihvatila ovaj posao. Samo sam rekla Da.
Strah me puno toga... Da neću biti dovoljno dobra, da se neću
iskazati, da ću završiti bez posla, morat prodat auto... To sve je
neopravdano ali se opet bojim.
Ali napravila sam najteži korak. Pristala sam. Dala sam otkaz u
staroj firmi i 08.05.2006. počinjem raditi u novoj. Znala sam često
reči – I'm just waiting for my real life to begin.
Možda upravo počinje.
E sad moram samo reči još jedno. Nikada u svom životu mi nitko
nije držao leđa, ne drži ni sada. Sve što imam zaradila sam krvavim
putem. Nemam financijsku pomoć od roditelja i od nikoga drugoga.
Radim od svoje 18-te godine. Nikad nisam previše ni birala posao.
Znala sam da jedan dan želim imati nešto a da mi to nešto nitko
neće dati ako se ne izborim za to sama. I tako sam se borila.
Sada već imam dosta stvari koje su samo moje vlasništvo na čelu
sa autom. Imam prijatelje za cijeli život koje da sam radarom tražila
ne bi našla. Moje najdraže N. i M. i najdraži M.
Imam dečka kojeg volim neizmjerno puno i za kojeg znam da isto
tako voli i mene. On je prva osoba u mom životu koja je u meni
vidjela nešto više i koja me od prvog dana gura naprijed i fizički i
psihički. Govori mi koliko sam sposobna i na šta sam sve sposobna.
Nikada mi nije pustio da mislim da ne vrijedim. Forsao me da vozim,
da tražim novi posao, pisao mi CV-je. Govorio mi koliko sam kreativna
i šta sve mogu raditi samo ako hoću. Pokušao me učit svirati. Naučio
me svemu što znam na kompjuteru... A i doveo me na blog.
To koliko sam mu zahvalna za te stvari nikada neću moć u potpunosti
izraziti. I sad još i ovo.
Ne želim da vam ovo zvuči ko preseravanje jer nije ali zahvalna sam
i vama. Otkako pišem ovaj blog ja sam jedna potpunija i sigurnija
osoba. Možda je čudno, ali tako je. Oni koji me prate skoro od
početka znaju i za prekid, bili su tu kad sam kukala i plakala.
Davali mi savjete i riječi podrške. Davali mi puse, zagrljaje i misli koje
nikada neću zaboraviti. Prepoznavali u meni malu kreativnu dušu i
hvalili moje dobre radove. Pa i ovo neki dan za posao što sam
napisala. I ti komentari su isto tako bili zaslužni za to što napokon
krenem sa mrtve točke dalje. Eto, samo sam htjela reči hvala svima
vama i posebno mojoj JUBE na svemu.

And this is how you reverse the aging proces !!!

Danas je rođendan mojoj ljubavi pa koristim sve žive načine na
koje mu ga mogu čestitati. Kako je i meni i njemu danas neki ludi
dan, ne znam kad ćemo se uopće vidjeti pa da ga mogu propisno
izgrliti i izljubiti.



Inside Your only as old as you feel. Happy Birthday !!!

Jube Sretan ti rođendan.
Znaš sve i da ne pišem. Želim ti ono što si sam želiš, a možda i
više jer se usudim sanjati o stvarima o kojima ti možda još ne smiješ.
Jučer sam ti dala da pročitaš sve što sam mislila da trebaš znati i sve
što sam mislila da ti treba. Nadam se da nisam pogrješila.
Znaš onu od Balaševića - Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali ...
Tako i ja. Uvijek imam osječaj da mi fali baš ona jedna riječ koja će
moći najbolje opisati sve ono što osječam.
E zato još ostavljam i jedan isječak iz knjige Plava Ptica ...

Volim te ……

Ti si usađen u moju dušu
do kraja vječnosti.
A ovdje, na ovoj zemlji,
ti si moj dah,
otkucaj mog srca,
krv u mojim venama,
svaka moja misao,
svaki moj san,
svaka moja molitva.
Ti si izlaz i zalaz sunca,
ti si mjesec, zvijezde i nebo,
ti si odgovor na sve odgovore
koje sam pronašla.
Ispunjava me prekrasna misao,
da će jednog dana
svaka duša doživjeti
u duhu svog bića
slične osječaje kao što ja
doživljavam za tebe.

Dobar dan dobri ljudi. Evo nema me već par dana. Nisam imala
vremena da ništa konkretno napišem. Cijelo vrijeme sam u nekoj
žurbi i trčanju tako da mi se odlazak na blog sveo na to da pročitam
one koje čitam i odmah gasim kompjuter. Prvo šta vam moram javiti,
ako već ne znate, je to da je Amorfia uspjela udomiti pseto :)))))
što me jako veseli. Ja sam u principu dobro. Neke stvari u mom životu
funkcioniraju i idu u pozitivnom smjeru onako kako dugo nisu, dok
druge opet odoše totalno na krivu stranu. Danas čak idem na razgovor
za novi posao. Ne polažem baš previše nade u to iz razloga što mi nije
prvi put da idem kod iste osobe na razgovor. Prvi put kada sam bila
ispao je teški kreten. Naime to je dečko kojeg znam jako dugo i koji je
može se reči prijatelj. Poslije prošlog razgovora se nije udostojio ni da
me nazove i kaže da nisam dobila posao a gdje šta drugo. Od tada se
uopće nije ni javljao, pa skoro godinu i pol do prošlog tjedna. I trebali
se naći u petak, pa oko pol 7 on to odgodio za ponedjeljak…
I sad sam ja živčana i luda ko pseto jer danas moram čekati poziv da
vidim hoću li se naći danas s njim il će mi opet odgoditi. Ode mi još
jedan divan sunčan dan na čekanje. Gadi mi se to. Sad ću citirat sama
sebe iz jednog od prvih postova koji sam napisala.

Nikada nisam bila osoba koja živi za posao i koja gušta pretjerano u
tom poslu. Posao mi je nešto što moram raditi kako bi dobila novce
koji su nažalost neophodni za život (bolje preživljavanje). Naravno
da bi više voljela raditi nešto što me zanima i ispunjava ali nikada
nisam i neću biti spremna žrtvovati ništa važno u svom životu za
posao. Pa čemu ?! Zar nije dovoljno što provedem 70 % svog
života na poslu i spavajuči. Šta bi trebala i ovih 30 % što mi ostane
za sve ostalo baciti u vjetar. Život je prekratak za to.

Želim živjeti svoj život a ne da on živi mene.

Ja sam još i sretna jer imam radno vrijeme od 7-15. Večina ljudi
danas radi od 9-17. Šta oni imaju od dana? Ja bi iskreno pukla u
tom slučaju. Mnogi traže izlaz i bijeg od stvarnosti u poslu.
Jer ruku na srce, puno je lakše zakopati se u posao nego suočiti
se sa stvarnošću. Stvarno ne volim ljude koji se u poslu sakrivaju
od stvarnih problema i od života. Po meni su to kukavice.
Svatko je talentiran bar u nečemu i svatko će nači bar jedan posao
u kojemu je dobar i u kojemu se može iskazati.
Na taj način ljudi liječe svoju nesigurnost i svoje komplekse.
Preko poslovnih uspjeha dobivaju pohvale i ljudi ih cijene.
A to je ono što im treba.
Puno teže je voljeti i biti voljen. Puno teže je biti dobar prijatelj,
muž, dečko, otac, nadasve dobar čovjek.
Teže ali dostojanstvenije.
U životu nema rokova, pauza za kavu ili ručak, nema bolovanja i
godišnjih, nema vikenda. Život je neprestana borba. Ali pohvala i
osječaj koji dobiješ za njega ne može se usporediti sa nijednom
diplomom i poslovnom pothvatom i pohvalom.
Ja si ne želim dozvoliti, da se kada budem stara okrenem i žalim
za stvarima koje jesam ili nisam napravila.

Kako ja volim reči – “Kasno se jebenom kajati”.

Zato ču voljeti i živjeti i prestati se brinuti o poslu i glupostima.
Jer jedan dan kada umrem, želim da ljudi o meni mogu reči –
bila je dobar prijatelj, dobra majka, dobar partner i dobra osoba.
Želim zbog svoga srca i duše i misli ostati nekome u sječanju.
Jer to je način na koji želim živjeti još dugo poslije no što moje
tijelo bude pod zemljom. Jer to je vječni život i to je raj.
U nijednom slučaju ne želim da se o meni pamti samo – bila je
dobra u onome što je radila, znala je dobro svoj posao i zaradila
je puno.
E sad da se vratim na početak tj. da povežem. Danas sam živčana
i ljuta sama na sebe jer sam si i na trenutak dozvolila da mi nešto
vezano uz posao pokvari ovaj ljepi sunčani dan.
E – ne može više.
Odoh razgovarat sa šefom da mi da novce za telefon što mi je
dužan i odoh na još jednu kavu.
Ako ne uspijem to, odoh doma. Ugodan dan svima vama želim.

Obećala sam da ću pisati i o svom drugom najdražem malom
mjestašcu a to su Rastoke. Neću se zadržavati na nekim stručnim
i povjesnim podatcima. Želim ispričati svoj doživljaj Rastoka.
Pa da krenemo.



Na oko 100 km od Zagreba uz magistralnu cestu Karlovac-Plitvička
jezera, u neposrednoj blizini grada Slunja, smjestilo se ovo slikovito
mjestašce. Vodeničarsko naselje Rastoke - nastalo je igrom prirode
prije više od 300 godina tako da su se modro - zelene vode Slunjčice
prelile preko sedrenih stijena u Koranu, stvarajući pritom mnoštvo
slapova, brzaca, malih jezera i kaskada. U to bogatstvo hridi i otočića
ispreprelo se mlinarsko naselje s vodenim mlinicama žičarama.
Prva mlinica datira još iz 17. stoljeća.



Najljepši od slapova su : Buk, Hrvoje i Vilina kosa. Rastoke su 1969.
godine upisane u Registar nepokretnih spomenika kulture.
One su predvorje Plitvičkih jezera pa ih zbog toga zovu još i male
Plitvice. Ne želeći umanjiti ljepotu Plitvica moram reči da su meni
osobno Rastoke puno ljepše, mirnije i romantičnije.




Moj posjet Rastokama je bio početkom prvog mjeseca prošle godine.
Vrijeme je bilo proljetno a ne zimsko. Šetali smo se samo u majicama.
Malo mi je žao u jednu ruku jer po slikama koje sam vidjela i po
pričama, Rastoke pod snijegom su nešto još nevjerovatnije za vidjeti.
Zamišljam ih kao ledeno carstvo iz bajke o ledenoj kraljici.



Boravili smo tamo 5 dana. Moj dragi je uspio nagovoriti ljude da
nam daju smještaj iako nisu inače iznajmljivali sobe preko zime na
više dana, radi loženja i grijanja. Izašli su nam u susret, i tako smo
mi došli kod obitelji Skukan.
Saznali smo i to da smo mi najduže boravili u komadu kod njih jer
ljudi tamo dolaze večinom u prolazu, eventualno prespavati i to
najčešće preko ljeta na svom putu prema Plitvicama ili moru.
Napravili su sve kako bi se mi osječali što ugodnije pa čak do te
granice da nam je gospođa Skukan ložila peć dok bi mi bili vani u
razgledanju kako bi se mi mogli vratiti u toplu sobu.
Imaju mačka koji nema jednu nogu, koji je velika maza i koji nas je
dočekivao na stepenicama kada god bi se vračali.



Oni imaju mlinicu koja još uvijek radi, tako da smo iz prve ruke mogli
gledati kako izgleda svaki djelić i kako se sve to radi. Cijelo vrijeme se
čuje zvuk slapova i vode koja protječe ispod i oko vas. Mislila sam da
će mi smetati za spavanje ali naprotiv. Bila je to najljepša uspavanka.
Ne znam uopće kako bi ispričala sve svoje doživljaje tog mjesta a da
to ne bude na 10 stranica. Znate osječaj kada hodate i nemate
komentara nego samo blesavo uzdišete i pokazujete prstom u to što
vas je očaralo. Takva sam ja bila tamo.
Sve slike koje stavljam ne mogu ni blizu dočarati pravi ugođaj mjesta.



Recimo, stavljam vam sliku kućice u kojoj smo mi odsjeli – ovo je ulaz
u nju odnosno prednja strana. Predivna mala drvena kućica sa tri sobe,
kuhinjom i kupaonom.



A ovo je ista ta kućica sa zadnje strane, koja gledajući ovako podsječa
na neku divovsku građevinu. To je radi mlina.



Najviše me fascinirao slap koji pri svom padu udara o kamenu stijenu
koja tu vodu raspršuje uokolo. Posljedica toga je, da je na tom mjestu,
svaki put kada ga obasjava sunce – duga.
Možete li si zamisliti da imate mjesto na kojem kada got to vi želite
možete gledati dugu ??? Jednostavno oduzima dah.



Prešetali smo Rastoke uzduž i popreko više stotina puta isto kao i
Slunj do čijeg centra imate 10 minuta lagane šetnje. U Slunju možete
vidjeti zidine starog frankopanskog grada i magazine u kojem je svoje
pohode zapisivao sam Napoleon, i jos puno toga.U Rastokama smo se
najviše zadržavali na posjedu obitelji Holjevac koje je jako veliko i u
kojem imate razne male mostiće, vidikovce, isto mlin, klupice i stolove,
puno životinja i TOTEM.



Oni imaju konobu – “Pod Rastočkim krovom”,
u kojoj smo se doslovno ubijali u domaćoj hrani koja je priča za sebe
– njam. Gostoprimstvo im je iznad svih kriterija.




Najviše od svega me se dojmila izložba koju su organizirali.
Naišli smo na letak da se održava izložba u konobi “Pod Rastočkim
Krovom”, slikara Gorana Čabrajića (1949-1984). Kada smo došli,
tamo je bilo kojih tridesetak ljudi, možda malo više (nisam brojala :).
Nikada nisam prisustvovala takvom nečemu. To nije bila tipična izložba.
Jedino tipično za izložbu je bilo to što su bile izložene slike.
Tamo su se okupili svi prijatelji Gorana Čabrajića iz Slunja, Rastoka,
Zagreba… Prošlo je 20 godina od njegove smrti. Izložba je tekla tako,
da je svatko od njih pričao svoje dogodovštine sa Goranom.
Kako smo dragi i ja bili jedini stranci na tom mjestu, koji nisu znali
Gorana ljudi su te priče prvenstveno pričali nama jer ih mi nikada nismo
čuli. Da se razumijemo to nisu bile neke bezvezne pričice. To je nešto
od čega se može napraviti jako dobar film. Recimo samo jednu od njih
– Goran je sam rekao da će umrijeti kada bude napravio svoju prvu
veliku samostalnu izložbu – tako je i bilo.
Nisam uspjela nigdje na netu naći nijedan podatak o njemu ni o slikama
koje su me fascinirale. Naročito slika Miš i Rastanak – koju su nam isto
tako objasnili u detalje što znači i sat i stanica i sve… Nisam u životu
doživjela tako nešto a vjerujem i da neću.
Stvarno mi je žao što vam ne mogu pokazati bar jednu Goranovu sliku.



Tko jednom bude u Rastokama, teško da se opet ne vrati.
Puno naših prijatelja je poslije naše priče otišlo i to ne samo jednom
i svi su oduševljeni i svi se iznova vračaju u to malo vodeno čudo.
Stvarno ne mogu opisati – zato odite i pogledajte sami, pa onda čekam
nekoga tko to zna prenijeti na papir :).
Do tad uživajte u slikama.

Evo jučer sam pročitala na blogu kod Amorfie
da je našla jednog malog peseka i da ga pokušava udomiti.
Ima slikica velika i u današnjem postu i ako stisnete arhivu ima odmah jos par slikica i uz to ide i jedna predivna priča od Jima Willisa koju bi voljela da
svi pročitate. Napisat ću vam samo uvod:


Ako imate psa – pročitajte ovu priču…
Ako ste imali psa - pročitajte ovu priču…
Ako želite imati psa - pročitajte ovu priču...

Danas u nedostatku vremena samo kratki pozdrav svima.
Nadam se da ste se odmorili.
Stavila sam novu pjesmicu od mog najdražeg benda - LIVE pa
stavljam i riječi te pjesme. Pusa svima.

Lightning Crashes

lightning crashes, a new mother cries
her placenta falls to the floor
the angel opens her eyes
the confusion sets in
before the doctor can even close the door

lightning crashes, an old mother dies
her intentions fall to the floor
the angel closes her eyes
the confusion that was hers
belongs now, to the baby down the hall

oh now feel it comin' back again
like a rollin' thunder chasing the wind
forces pullin' from the center of the earth again
I can feel it.

lightning crashes, a new mother cries
this moment she's been waiting for
the angel opens her eyes
pale blue colored iris,
presents the circle
and puts the glory out to hide, hide

Ostalo je još 45 minuta do Uskrsa, sada kada sam počela pisati.
Kad završim s postom, buduči da mi se komp ruši svakih
petnaest minuta, najvjerovatnije će već biti Uskrs.
Zato prije svega želim svima onima koji slave zaželjeti
Sretan Uskrs.

Nisam dugo bila depresivna i pisala išta negativno ali sada se
osječam jako loše i imam potrebu to napisati. Trenutno ne postoji
nitko u blizini s kim bi mogla razgovarati o tome kako se ja
osječam. Ne želim zamarati nikoga sa svojim problemima. Znam,
ovako zamaram Vas, ali vi imate opciju, čitati ili ne čitati. Ono što
me boli najviše od svega je što osoba koju volim neizmjerno puno
prolazi kroz jako teške trenutke u svom životu. Najgore od svega
je to što mu ja ničim što kažem ili napravim ne mogu pomoći, ne
mogu mu čak ni olakšati. Svatko tko se našao u sličnoj situaciji
zna kako je kada netko koga volite pati a vi ste vezanih ruku.
Možda sam ja samo previše osjetljiva pa sve to primam jako
emotivno, ali takva sam, i koliko god pokušala promjeniti to, ne
ide mi. On isto tako nije naviko djeliti probleme i pustiti da itko
vidi njegovu bol, tako da i kada probam biti uz njega maksimalno,
imam osjećaj da se on zbog toga osjeća još gore, jer onda se
povlači i bježi i govori da je dobro. Znam da je “dobro” ali u drugu
ruku opet znam koliko nije “dobro”. Prije dva Uskrsa sam bila
najsretnija osoba na ovome svijetu. Nikada nisam vjerovala da se
tako mogu osjećati. Bila sam daleko odavdje sa jedinom osobom s
kojom sam htjela biti i s osobom kojoj sam ja bila sve što je želio i
bilo mi je savršeno. Danas se osjećam pretužno i usamljeno. Fali mi
jedan dio mene koji ne znam kako vratiti. Više stvari mi se poklopilo
u tom jednom danu koji se zove Uskrs a za koje bi voljela da nisu
takve. Neću o tom pisati. Kod mene doma je teški raspašoj, ali tako
je pred svaki veliki događaj ili praznik. Sve mora biti na svom mjestu,
tip-top pospremljeno, skuhano, napravljeno… Več 5 dana rintam ko
konj kako moja mama ne bi ludila i kako bi tu pred prazničku paranoju
smanjila bar malo, ali ne ide mi ni to. Svađa i nervoza su neizbježne,
a ja nemam niti jedan sigurni kutak u koji se mogu sakriti i izbječi
sve to. To je moja obitelj i volim ih jako ali neke stvari ne mogu
podnijeti. Zar nije važnije da imamo neki duhovni mir i ljubav a ne da
je kuća pospremljena. Ušla sam u tenisicama do pola hodnika i to je
uspjelo izazvati toliku pobunu kao da sam ubila nekoga. Stari je
vrištao na mene ( vidno iznerviran zbog tko zna čega drugoga ),
kako sam bezosječajna i kako mi puca nešto što se stara ubija
rintajuči, i zašto bar za Uskrs ne može sve biti čisto, bar jedan dan
i još svašta što uopće ne mogu prepričati jer mi se mozak isključio
negdje poslije druge rečenice. Dovoljno je bilo da kažem pa zar je to
smisao Uskrsa, i ako je, onda ja nemam zašto slaviti Uskrs – pa da
krene razbijanje i još veča dreka u koju su se odmah uplela i ostala
dva člana ove obitelji. I eto tako ja sjedim za svojim novim LCD
monitorom i zdrkanim kompjuterom i ovo pišem več sat vremena jer
sam morala 3 puta do sada ponovno paliti komp jer se ugasio
( a i još ću par puta ), i razmišljam si čemu sve to ?!
Čemu bezbrojne maske i licemjerje. Pred kim mi to glumimo dobre
ljude i vjernike. Za koga sam ja ribala ta silna vrata i ormare ???
Za Uskrs, za Isusa ??? Čemu izreka sretan Uskrs, kad to nije ono
što osječam u svojoj duši. Možda vam zvučim nerazumno i glupo.
Ali ja imam vjere. Voljela bi da ljudi koje znam imaju upola onoliko
vjere koliko ja imam. Mislim da bi bili bolji. Ali ne, ja nisam dovoljno
dobra. Zašto ??? Jer ne idem u crkvu. Jer se ne molim svečeniku i
kamenu i križu. Jer nemam propisanu pozu i mjesto dok molim.
Jer je moj hram krevet u kojem spavam ( u kojem se pomolim i
zahvalim Bogu za ono što imam ). Ja zbog toga nisam normalna i
nisam dovoljno dobra i nisam “pravi” vjernik. Zbog toga moram
slušati kako ja bogohulim jer sam rekla njima da ne znaju šta je
Uskrs. Boli me sve to jako, jako. Znam da nema baš smisla sve ovo
što sam napisala, i da je nepovezano i zbrkano, ali kao što rekoh
morala sam. Jer znam da neče čitati svatko a ja ću sa srca skinuti
bar mali kamenčić. Jučer sam gledala Pasiju. Prebrutalno !!!
Nisam imala osjećaj žaljenja. Imala sam osjećaj gađenja. Prema ljudima,
prema masi koja je spremna bez obzira na sve razapeti nekoga samo
zato što ne razumiju ono o čemu priča i ne slaže se s tim, i ne samo to,
nego se i naslađuju nad tim. Nije to samo slučaj kod Isusa.
Gledala sam to nažalost puno puta i u svom životu, samo što
razapinjanje nije bilo sa klinovima i na križ. U svakom drugom
slučaju je bilo razapinjanje. Najlakše je ubiti ono što ne razumiješ i
pobjeći od toga. I da, najlakše je oprati svoje ruke i prebaciti svu
odgovornost i krivicu na drugoga. Najčešće baš na onu osobu koja
je uvijek najbliža i koja je uvijek uz tebe.

I još jednom “Sretan Uskrs”.
Od srca Vam svima želim da stvarno to i je !!!

Ne mogu se pohvaliti da sam baš puno putovala u svom životu. Bar ne
onako turistički. Jako mi je žao zbog toga, ali nadam se da još budem.
Imam listu mjesta koje bih voljela posjetiti i vidjeti, i ako precrtam bar 3.
mjesta s te liste ja ću biti presretna. Hrvatska je jedna predivna zemlja.
Iako mi to baš i ne znamo cjeniti. Mjesta kakva postoje u Hrvatskoj, ne
mogu se naći nigdje drugdje na ovoj planeti. Večina ljudi trči ili bi bar
željela otići u neke egzotične i strane krajeve, a ne vidimo da nam se
najmagičnija i najbajkovitija mjesta nalaze ispod nosa. Odlučila sam
danas napisati nešto o jednom, od dva, mala i nerazvikana mjesta u koje
sam imala sreče zalutati, a za koja prije toga nisam ni znala da postoje.
Posebno su me se dojmila. To su Rastoke, o kojima ću sljedeči put i
Lubenice s kojima vas želim upoznati danas.



Prošlo ljeto sam provela 4 kišna dana ( to mi je bilo cijelo ljetovanje ) na
otoku Cresu, točnije u Osoru. Dragi me jedan dan odveo da vidim Lubenice.
Bajkovitost i snaga tog mjesta prvenstveno stoji u činjenici da su Lubenice
do danas ostale netaknute kvazikulturnim vandalizmom. Pokazuju nam sjaj
i bjedu vlastitog trajanja, svoju ovisnost o povijesnim promjenama, sliku
svojih pobjeda i poraza u proteklim desetljećima. Sam pogled na to mjesto
stvara osjećaj da se nalazite u nekom drugom vremenu. Možda i zato što
se u njima još osjeti snaga antičkog mita u kojem glavne uloge igraju Apsirt,
Jason, Medeja i Argonauti, koji su dio prapostanka cijelog otoka Cresa, a
možda i zato što se u Lubenicama mogu nazrijeti tragovi Iliraca, Grka,
Rimljana pa i Mlečana.



Lubenički kraj lokalno stanovništvo zove Gerbin ( jugozapadni vjetar ).
Rimski naziv mjesta - Hibernicia dolazi od latinskog hibernus = zimski.
Ne znam zašto ali po slikama koje vidite, na kojima su Lubenice zimi,
možda se može donijeti i neki zaključak. Poslije tih slika sam si obečala
da moram tamo doći jedne zime jer izgleda još čarobnije.
Ali postanak naziva mjesta kojeg se i danas drže stari mještani potječe
iz srednjeg vijeka i glasi – Ljubljenice. Taj naziv je nastao iz legende po
kojoj si mladi zaljubljeni par oduzima život skočivši sa lubeničkih hridi.



Sam prilaz Lubenicama je čudestan. Mala uska i vijugava cestica, taman
dovoljna za jedan auto, obavijena tamno zelenim borikom i ograđena
kamenim zidom, s koje se pruža pogled na goleti, pošumljene oaze, štalice,
životinje i na nekim mjestima i do dva metra visoke creske gromače.
Na sred te cestice se nalazi “rotor” – drvo zagrađeno malim zidićem, koji
nema baš neku svrhu ali je preslatko. Uz tu cesticu se kojih15-tak minuta
uspinješ kako bi došao na klisuru nadmorske visine od 378 metara na kojoj
se nalaze Lubenice.





Prvi pogled na kameni grad me ostavio bez daha. Galebovi ne lete nego
“plutaju” na nebeskom svodu iznad provalije. Sve se čini nekako usporeno
i neopisivo mirno. Mjesto nastanjuje dvadesetak postarijih mještana koji
žive u tri vijugava niza kuća koje se protežu između južnih i sjevernih
gradskih vrata.



Prvo što upadne u oči su zvonik i župna crkva, Romanička crkvica
Sv. Nedjelja i obnovljena gotička crkvica Sv. Antona Pustinjaka u kojoj
je nevjerojatna akustika. Pored crkvice se spušta vijugava staza prema
djevičanskoj uvali Sv. Ivana na koju nisam išla, jer pješačenje dva sata
na 40 stupnjeva celzija me nije tada previše veselilo ( iako sam se
premišljala gledajuči sa klisura ljepotu te uvale ). U prošlosti su Lubenice
s istočne strane bile opasane zidinama koje danas postoje samo u
fragmentarnom obliku, dok se južna strana prislonila na okomitu
nepristupačnu liticu nad morem.



Zanimljivo je da je župnoj crkvi Blažene Djevice Marije, zbog čestih
stradanja od udara groma, zvonik koji je bio prislonjen uz nju, srušen
te je izgrađen novi uz rub trga. Spuštajući se niz jednu od tri uličice
dolazimo do sjevernih gradskih vrata koja su ostala nepromjenjena,
te do groblja.



U Lubenicama nema trgovina. Do namirnica se dolazi u 6 km udaljenim
Valunu ili Cresu ili putem pokretne kombi – trgovine. Dok sam ja bila
tamo, održavao se jedan projekt iliti izložba nazvana
“ A u Lubenicama Lubenice “ pa je cijelo mjesto bilo okićeno slikama s
te izložbe, tako da je još više davalo dojam unikatnog umjetničkog djela.
U tom projektu su sudjelovali fotografi: Dražen Lapić, Tomislav Rastić,
Walter i Željko Jelenski, čije slike vam ovdje i ostavljam. Svaki od njih je
pokušao pokazati iste motive u Lubenicama na način kako ih on vidi.
Slike govore više od riječi zato sam ih i stavila masu. Nadam se da ćete
uživati u njima. Žao mi je što ih ne mogu sve staviti.

Još samo ovo. Željela bi ovaj post posvetiti svojoj ljubavi, kao hvala što
me upoznao sa ovim Božjim remek djelom.

Prošao je još jedan vikend. Kao i obično – prebrzo.
Imam osjećaj da se preko tih vikenda uvijek više umorim nego odmorim.
Kupila sam monitor - LCD. Kredit za monitor u trajanju 3. godine.
Još malo ćemo i žvake kupovati na kredit. Sad bar mogu i doma nešto
raditi na kompjuteru a ne čekati da dođem na posao. A i jako me veseli
što sam na popis – “moje i samo moje vlasništvo” dodala i monitor.
E da je malo bolja situacija kupila bi si i komp, neku jeftinu kutijicu pa
onda u nju lagano ubacivala šta mi treba i što želim. Ali ima vremena,
polako ( to ja sama sebi jer sam inače nagls po prirodi ;).
Jučer je bila Cvjetna nedjelja. Inače baš puno ne držim do tih nekih
vjerskih običaja i tradicija ali mi je Cvjetna nedjelja uvijek ostala kao lijepo
sječanje. Uvijek me podsjeti na miris zumbula. Baka i mama su cijeli moj
život na Cvjetnicu ubirale cviječe i stavljale ih ujutro u lavor, kako bi se ja
i sestra mogle umiti u cviječu. To mi je jako drag običaj. Zadnjih par godina
se nisam toga ni sjetila. Prije tri godine sam u to vrijeme bila na moru pa
nisam bila u prilici, prošle godine ne znam šta je bilo ali isto se nisam toga
ni sjetila. Ove godine sam se sjetila ali sam bila kod dragog pa nisam mogla
brati cvječe i umivati se. Doma sam došla navečer i prije spavanja krenula u
kupaonu. Na moje veliko iznenađenje u kadi je stajao lavor sa vodom i
raznobojnim zumbulima. Skoro sam zaplakala od sreće.
Nemam pojma zašto me to toliko veseli i dira, ali to je jednostavno tako.
Miris zumbula me vrača u neke daleke krajeve i u neke mirne i nespokojne
dane. Uz sve to, na svojoj podnevnoj kavi sam čula pjesmu Darling,
kojom me je mama uspavljivala kada sam bila beba.
Naime imali su samnom puno problema da me uspavaju i onda su otkrili
da kada zavrte na starom gramofonu tu pjesmu, ja začorim u roku 10
sekundi. Ploča se izlizala. Kako pričaju ne jedna, nego 3.
Sva sam se rascmoljila. Baš mi je nedjelja bila neka nostalgična.
Ostatak vikenda je prošao u izležavanju i gledanju filmova sa dragim.
Poslije posla trčim da se nađem sa frendicom kojoj je rođendan.
Baš joj budem kupola hrpu zumbula ( a možda i sama sebi jer nema
šanse da će mi ih itko drugi pokloniti ).
Evo ostavljam vam i riječi moje uspavanke, i to je to.

DARLING

Darling,
I'm feeling pretty lonesome,
I'd call you on the phone some
But I don't have a dime.
Darling,
You're so far behind me,
Tomorrow's gonna find me
Further down the line.
Taking me some paper
Pencil in my hand,
I'm gonna write:
Darling,
All I feel are cold nights,
Thinking 'bout the old nights
Spent along with you.
Darling,
Tears are in my eyes now,
Knowing I should try now
To make it back to you.
Darling,
Love you more than ever;
Wish we were together,
Darling mine.
Darling,
I'm feeling pretty lonesome,
I'd call you on the phone some
But I don't have a dime.
Darling,
You're so far behind me,
Tomorrow's gonna find me
Further down the line.
Taking me some paper
Pencil in my hand,
I'll write darling,
Love you more than ever,
Wish we were together,
Darling mine.

Prvo - iz mog jajeta se izlegao štakor – pobrisala sam ga lagano.
Drugo – dobila sam od frenda mail sa sljedečim sadržajem koji mi
je bio totalno simpatičan.

On Wednesday, April 5, 2006, at two minutes and
three seconds after 1:00 AM in the morning, the
time and date will be

01:02:03 04/05/06

This will never happen again in your life time.


Naravno da sam ga dobila tek danas, tako da nisam mogla
prisustvovati tom “once ina a life time eventu” ali šta sad.
Malo mi i je krivo :)

Treće – struju su platili tako da me neče iskopčati.
Četvrto – vikend je, napokon ću se odmoriti.
Peto – nema petog. A sad o čeme sam htjela pisati.



Ja imam jedan ritual već duži niz godina koji me jako opušta i veseli.
Svaku subotu i nedjelju (ne obavezno oba dana, ali jedan mora biti )
nakon što se probudim i prošetam psa, odlazim sama, sa križaljkom
i kutijom bijelog Ronhilla u lokalnu birtiju, koja je preko puta moje
zgrade, na kavu. Znam jako puno osoba koje se uopće ne osjećaju
ugodno ako moraju pa i samo pričekati nekoga sami u bircu.
Ja osobno to ne razumijem. Ujutro i onako volim imati bar malo svog
mira. Bez razgovora i pitanja, bez dernjave. Kad otvorim oči nije mi
do druženja, iako sam inače totalno druželjubiva (druželjupče) ;)))
I tako se ja uputim u svoju “Oazu Mira” od koje me odvaja teških 30
koraka. Upadam unutra – dobro jutro – dobro jutro. Sjedam se gdje
mogu i tako to počinje. Prvo - osim Dobro jutro ništa ne kažem, jer
su već svi naučili da pijem bijelu kavu s hladnim mlijekom i čašu vode,
tako da ne moram naručivati. Najčešće imam točno pripremljen iznos
za platiti, pa platim čim dobijem kavu tako da pri odlasku jedino što
kažem je Doviđenja. Kada kavica stigne, stavim šećer, promješam,
gucnem – Raj – otvorim svoj Feniks i krenem sa ispunjavanjem.
Ja sam ovisnik o križaljkama. To mene toliko opušta, smiruje i zabavlja
da vam nemrem objasnit. Prošli vikend sam malo gledala oko sebe.
Nisam uočila ništa novo ali sada me se valjda napokon to dojmilo ili
ne znam kako to objasniti – sjelo na svoje mjesto, pa sam to odlučila
zapisati, ali evo do sada nisam stigla. Skužila sam kako je u vrijeme
kada ja dolazim u birc, tu uvijek ista ekipa. Što je najbolje, svi smo
sami za stolom. Po jedan ;)
Rijetko se desi da dođu neki novaci pa da nam poremete taj sklad.
Kada se to desi onda nismo više ni na svojim mjestima. Inače svatko
od nas ima svoje mjesto koje se poštuje osim u tim trenutcima kada
netko “strani upadne” u igru.
Šest nas je:

1. U največem separeu koji se nalazi odmah do velikog
staklenog zida sjedi vlasnik dućana koji se nalazi odmah uz birc.
To je čovjek koji ima svojih pedesetak godina – Hercegovac.
Uvijek obučen onako ležerno, opušteno – dućanski. On si
naručuje crnu kavu – kratku, i lagano je pijucka.
Uz to mu je obvezatno štivo – Sportske novosti, koje pročita
od početka do kraja. Tu i tamo zna doći i bez da čita ali to je samo
u trenutcima kada je na TV-u neki boks, skijanje, formula ili slično
pa onda gleda to.

2. Stol do njega je mlađi tip, eventualno 35 godina i kusura,
sa polu dugom kosicom, vjenčanim prstenom i naočalama.
Sportsko izdanje u bilo koje godišnje doba – trenirka i tenisice. On je
jedini koji je uvijek tamo prije mene. Ne sječam se da sam ikada došla
a da on več nije bio tu. Naručuje si kavu sa mlijekom, pali cigaretu i
hvata se novina. Obavezno uvijek ima isti redoslijed – Jutarnji, pa
Večernji pa ako susjed iz dućana završi - Sportske novosti.
Taman prije nego Sportske dođu na red, naručuje još jednu kavu sa
mlijekom. On rijetko kada podiže glavu da promotri situaciju oko sebe.
Sav je u novinama. U devedeset posto slučajeva ostaje sjediti i kada
ja krenem doma.

3. Do njega je mlađi dečko do kojih 30 godina
isto sportski obučen, trenirka i ostalo. Produžena kava, kratko nešto
nekad i piva. Novine, Tv i puno gledanja oko sebe. Mlad je, pa valjda
nije još do kraja razradio svoju taktiku.

4. U lijevom kutu se smjesti jedan djedica sa svojih 70-tak sigurno.
On je uvijek obučen kao da se upravo vratio sa mise – tko zna, možda
i je. Sjedne se i naruči malu točenu. Nikada ništa ne čita. Ne puši.
On samo tu sjedi kojih pola sata maksimalno sat, ako se odluči za
dvije male točene i pijucka si.

5. Lijevo od mene je svoje mjesto našao još jedan stariji, srebrno
- sijedi gospodin. Izgleda jako bahato i osorno. Dolazi u trapericama
i uvijek istom (ne znam kako bi ga opisala) sivom džaketu. Znate oni
sa ciferom koji su kao svileni, lagani, malo napuhani. On si naručuje
kavu sa mlijekom uz koju uvijek popuši samo dvije cigarete.
Nikada ništa ne piše i nikada ništa ne čita. Zadržava se oko 45 minuta
koje provodi gledajuči ili u TV ako je upaljen ili kroz veliki stakleni zid.
Deset minuta prije nego što će otiči obavezno se prodere – osoblje !!!
Na šta konobarica dotrči, on joj preko stola prokliže svoj račun,
zajedno sa novcima i tako plati.

6. Ja sve to promatram iz svog separea koji je najbliži izlazu
(sigurno ima nešto i u tome gdje sjedimo).
Nekako se osječam ugodno sa tom svojom vikend ekipom.
Ne znam zašto. Možda zato jer znam da su oni jedini koji uđu u taj
birc i ne gledaju me čudno – tipa, gle ovu curku koja sama sjedi na kavi.

Mi se nekako shvaćamo bez da izmjenimo ijednu riječ.

Jučer sam si kupila starke. Nisu ovakve kao na slici – nisu ni slične.
Pretražila sam sve žive stranice da nađem onakve kakve sam kupila
ali toga nema. To je najvjerovatnije neki stari model koji tek sada
prodaju kod nas. Ali baš me briga meni su fantastične. Sive su sa
nekim roza cvjetovima ali ništa napadno. Ove na slici su mi savršene
ali mislim da takve nikada neće ni doči kod nas. Šmrc …. :(
Jučer sam trčala doma s posla kako bi uspjela otiči na kavu dok je
sunca. Dragi i ja smo bili na Jarunu i pili kavicu na terasi. Baš mi je
to falilo. Poslije sam još išla istrčati svoje pseto na nasip i tak …
Navečer smo išli u Kset. Svirao je Denin i bend Insert. Meni je on
inače super i ta njegova muzikica iako i nije baš nešto što inače
slušam. Nije bilo loše ali sam valjda bila preumorna pa sam več
nakon sat vremena stajanja bila luda i htjela ići doma. Sanjala sam
da sam trudna. Ne znam šta to znači ali znam zašto sam to sanjala.
Naime tri cure koje znam su trenutno trudne. Jučer je jedna bila s
nama u Ksetu a i pričali smo o tome pa sam valjda zato to sanjala.
Pravi baby boom. Dragi će bit krsni kum ako se rodi dečko tom
frendu i frendici. U biti nemam inspiracije za pisati stvarno pišem
kao da pišem dnevnik ali u 5-om osnovne. Imala sam temu ali sva
sam nekakva ko vrijeme – nedorečena, pa bolje da preskočim to
za danas. Danas bi mi se trebalo izleč ovo jaje sa strane ali izgleda
da kasni ;) Kakve sam ja sreće bit će mučak !!!
Here to Stay je napisao u komentaru da čim spomeneš vilenjake
žene pomisle na Orlanda Blooma. Pa ne znam kako ostale žene ali
nije mi on prva asocijacija iako moram priznat da mi ga je jako
lijepo gledati. Čak sam ga jednom i sanjala, ali o tome ne bi ;)
Meni je inače iz filma Gospodari Prstenova definitivno najseksipilniji
Aragorn. Ufff. Samo da je on u kadru i ja nemam pojma o čem se
radi – da bar nekako mogu isprogramirati da njega sanjam ;))
Inače jesam veliki fan i knjiga i filma Gospodar Prstenova.
Čak sam svojevremeno išla i na turnire TCG.
Naime za one koji ne znaju to su vam karte. Svi su
najvjerovatnije čuli i vidjeli Pokemon karte e ovo je slično tome.
Samo naravno kompliciranije, ljepše i zanimljivije. Još uvijek
skupljam te karte koliko mi financije dozvoljavaju a tu i tamo znam
sa dragim odigrati koju partiju. Nemam živaca baš za to u zadnje
vrijeme jer mi predugo traje a on se navukao na igru. U svakom
slučaju igra je jako dobra. Tu ću staviti sličice da vidite kako te
karte otprilike izgledaju.





I da, još sam dužna objasniti za one
odgovore za Malog prince. Jedna blogerica - Silmarien
ima djete koje je staro 4 godine i on je ta pitanja postavio pa smo
ja i dragi pokušali odgovoriti na njih i to tak da probaju bit
jednostavna, razumna i da nema laži (bar ne previše) u njima.
Koliko smo uspjeli vidite i sami ali odgovor za kamen je prihvatio ;)))
Toliko za danas. Ostavljam vam još jedan pjesmuljak koji jako
volim – autor ??????


Dan je kao sunčan,
I ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
I svima je kao lijepo,
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne,
Budučnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista,
I sunce je kao jasno.
O, srce kao pjeva.
Svi kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
I do svijeta.
I dan kao sviće,
I ti se kao smiješ,
I ništa te kao ne boli

Danas opet gužva. Još mi nisu isključili struju ( nemam pojma
zašto, plačeno nije ) pa pokušavam obaviti sve što je bitno prije
nego što se to desi. Uspjela sam pročitati blogove koje pratim.
Danas je neki tužan dan. Dva posta su me totalno zbedirala,
rastužila i sad sam sva u tim nekim razmišljanjima – uffff.
Imala sam jedan jako intenzivan vikend, lijep doduše.
Došao mi je bratić s kojim sam se do sada viđala više onako u
prolazu. Ne živimo u istom gradu. Uvijek sam ga gledala kao djete.
Sada je pred mene došao jedan učen, inteligentan i nadasve
simpatičan mladič s kojim sam bez problema razgovarala 7 sati.
Mogu reči da sam puno i naučila. To je bilo malo iznenađenje za
mene jer uvijek sam ga gledala samo kao mlađeg bratića.
Jako mi je drago zbog ovog susreta.
E sada - obečala sam Ivshi pisati o vilenjacima.

Probala sam par puta ali to je jako komplicirano. Naime ima jako puno
teorija i priča o Vilenjacima. Ja sam se nekako uklopila sa
Tolkienovom maštom i onim što je on napravio. O tome mogu
najbolje pisati. Počela sam ali kako sam pisala, shvatim da puno
toga moram objašnjavati jer je nejasno nekome tko več nije
upoznat s tim. Tako da dok ja ne budem imala vremena da sjednem i
posvetim se baš tome, jedino što mogu je pokušati ( s ovim što
sam izvukla, skratila, napisala ) objasniti početak i nastanak tih,
meni predivnih, biča po tome kako ih je Tolkien zamislio.



Svijet je promijenjen. Osjećam to u vodi. Osjećam to u zemlji.
Miris je toga u zraku. Mnogo onog što je nekoć bilo je izgubljeno,
jer nitko sada ne živi tko bi se sjećao toga.
Sve je počelo kovanjem Velikih prstenova.
Tri su data Vilenjacima, besmrtnima, najmudrijim i najboljim od
svih bića. Sedam je dato Gospodarima patuljcima, velikim rudarima
i radnicima iz planinskih dvorana. I devet, devet je dato ljudima,
koji su više od svega žudili za moći. No svi su oni bili obmanuti jer
je napravljen još jedan Prsten. U zemlji Mordor, u vatri Planine Doom,
mračni gospodar Sauron iskovao je u tajnosti Prsten koji će
kontrolirati sve ostale. I u ovaj je prsten unio svu svoju okrutnost,
malodušnost, zlobu i želju da gospodari svim životom.

Jedan prsten da vlada svima.




Kada je Ea, ( Svijet ) dat materijalni oblik (od Iluvatara -
stvoritelja), došao je u njega, dio prve rase Blaženih ili Ainura.
Ušavši u Svijet, Ainuri su uzeli zemaljsko obličije i podijelili se u dva
naroda, Maiare i Valare.
Maiara su manje moćni ali,mnogobrojniji.
Valari ili Moćnici, vladali su Ardom, Zemljom.
Baš u trenu kad je Varda, Zvjezdana Gospa, upalila sjajne Zvijezda
iznad Međuzemlja, Djeca Eruova su se probudila kraj "vode buđenja"
- jezera. To su bili Kvendi, Vilenjaci. Prvo što su vidjeli kada su došli
na svijeti bila je svijetlost novih Zvijezda.
Zato Vilenjaci najviše od svega vole svijetlost zvijezda i iznad
svih Valara poštuju Vardu, koju znaju kao, (stvoriteljicu zvijezda),
Elbereth elentari Tintallë.
Kada je nova svijetlost ušla u oči Vilenjaka u tom trenutku buđenja,
ona se tu zadržala, tako da je zauvijek potom sjala iz njihovih očiju.
Tako je Eru (Jedini) kog na zemlji rođeni znaju kao Iluvatara
(stvoritelja), stvorio najljepšu i najmudriju rasu koja je ikad nastala.
Iluvatar je objavio da će Vilenjaci posjedovati i stvarati više dobrote
i ljepote nego bilo koja zemaljska bića i da će doživjeti najveću sreću
i najdublju tugu. Oni će biti besmrtni i neće stariti, da bi mogli živjeti
dok Zemlja živi. Vilenjaci su otporni na bolest i zaraze, ali moći će biti
ubijeni, uništeni, umrijeti od velike tuge.
Njihov stas bio bi sličan Ljudskom (ljudi tek trebaju biti stvoreni), ali
Vilenjaci su snažnijeg duha i tijela, ne slabe s godinama, već samo
postaju mudriji i ljepši. Daleko manja bića po stasu i moći od bogolikih
Valara, Vilenjaci imaju prirodu sličniju tim silama, nego drugo rođena
rasa - ljudi. Priča se da Vilenjaci uvijek hodaju u svijetlosti koja je
kao sjaj Mjeseca tek zašlog za rub Zemlje.
Njihova kosa je kao zlato ili kao utkano srebro ili uglačani jantar i
svijetlost zvijezda blista svud oko njih.
Na licu Vilenjaka uvijek je svijetlost, a zvuk njihovog glasa najsličniji
je žuboru vode. Od svih vještina Vilenjaci se najviše ističu u
govorništvu, pjevanju i poeziji. Vilenjaci su bili prvi od svih naroda
na Zemlji koji su progovorili glasovima i nijedno zemaljsko biće prije
njih nije pjevalo. Zato su Vilenjaci, sebe zvali Kvendi, "govornici",
jer su podučavali vještinama govora sve rase u Međuzemlju.
U prvom Dobu Zvijezdane svijetlosti, Valari su pozvali Vilenjake u
Neumiruće Zemlje Zapada.
Bilo je to prije uzdizanja Sunca i Mjeseca, kad su samo Zvijezde
osvjetljavale Međuzemlje i Valari su htjeli zaštiti Vilenjake od mraka
i zla koje je vrebalo, a koje je Melkor ostavio za sobom.
I tako su u Neumirućim zemljama koje su ležale iza zapadnih mora
Valari pripremili jedno mjesto po imenu Eldamar "Vilin dom", gdje
će s vremenom Vilenjaci sagraditi gradove s kupolama od srebra,
ulicama od zlata i stepenicama od dijamanata.
Tako su Vilenjaci prvi put podijeljeni, jer nije cijeli vilenjački narod
napustio ME.
Na poziv Valara dio vilenjaka otišao je na Zapad i oni su se zvali
Eldari, drugi su se zvali Avari "Oni koji odbijaju" -oni su uglavnom
ostali u istočnim zemljama gdje je moć Melkora bila najveća i zato
su polagano izumirali.
Eldari "Zvjezdani narod", putovali su na Zapad preko neprohodnih
dijelova Međuzemlja, prema velikom Moru tokom puno godina.
Od tog vilenjačkog naroda bilo je tri roda, kojima su vladala tri kralja.
Prvo su bili Vanyare i njihov kralj bio je Ingve, drugi su bili Noldori
s kraljem Finwë-om kao gospodarom a treći su bili Teleri, kojima je
vladao Elwë Singollo ("Sivoplašt", s bratom Olwëom).
Vanyari i Noldori su stigli do Belegaera, Zapadnog Mora, puno prije
Telera, a Ulmo "Gospodar Voda", došao je po njih i postavio ih na
jedan otok koji je bilo kao neki ogroman brod. Nakon toga odvukao
ih je preko mora u Neumiruće zemlje, u Eldamar, mjesto koje su za
njih Valari pripremili.
Sudbina Telera bila je drugačija i oni su se razdvojili u razne rase.
Kako su Teleri bili najmnogobrojniji od svih rodova, njihov prelazak
bio je najsporiji. Mnogi su skrenuli s putovanja da bi se vratili a
među njima su bili Laiquendi "Zeleni Vilenjaci", Nandori, Sindari
"Sivi Vilenjaci" i Falathrimi.
Elwë Uzvišeni kralj i sam se izgubio u ME.
Većina Telera je nastavila prema Zapadu, izabravši Olwëa, Elveovog
brata za svog kralja i tako su stigli do Velikog Mora. Tu su sačekali
Ulmoa koji ih je na kraju odveo u Eldamar.
U Eldamaru Vanyari i Noldori su sagradili grad po imenu Tirion
"velika stražarska kula", dok su na obali Teleri sagradili
Luku Labudova Alqualondë.

Sindari "Sivi Vilenjaci" u ME uz pomoć učenja i svjetlosti
MELIAN MAIA (koja je ostavila valinor i došla u ME), su postali
moćniji od svih drugih Vilenjaka u Smrtnim zemljama.
Uz pomoć Patuljaka s plavih Planina Sindari su izgradili Menegroth
"Tisuću pećina",na rijeci Esgalduin (ispod planine).

- To je ukratko o povijesti i nastanku i najbolje skračeno koliko
je u mojoj moći. Znam da će vam najvjerovatnije biti jako
komplicirano ovo čitati ( bar neke dijelove ) ali eto.
Za danas ne stignem ništa više. Puse. -

Odgovori za Malog princa

pitanje br.1 : zašto je kamen tvrd?
odgovor 1 : kamen je tvrd zato da se od njega može napraviti kuća.

pitanje br.2 : zašto oblak ne padne na zemlju kad je pun kiše?
odgovor 2 : zato što na velikim visinama puše vjetar koji ga drži
da ne padne.

pitanje br.3 : tko je bacio sol u more i zašto?
odgovor 3 : nitko nije bacio sol u more. more nije isto što i posoljena
voda. more je slano samo po sebi kao što je i čokolada
slatka sama po sebi.

pitanje br.4 : zašto zvijezde na nebu nikada ne spavaju noću?
odgovor 4 : zvjezde jako svjetle i kada bi bile budne danju ne
bi ih se tako lijepo vidjelo. zato zvijezde radije
spavaju danju a svijetle noću.

pitanje br.5 : iz čega narastu zubi ( podpitanje: di se kupe sjemenke
da ti narastu zubi? )
odgovor 5: zubi rastu iz korijena koji je već u ustima. zubi ne rastu
od sjemenki nego od toga ako piješ puno mlijeka.

pitanje br. 6 : zašto ljudi prestanu rasti?
odgovor 6 : ljudi nikada ne prestanu rasti nego rastu sve sporije i
sporije – a to je zato kako bi si uvijek mogli dotaknuti
nožne prste.

pitanje br.7 : zašto pijetao nikada ne prespava zoru?
(na ovo san mu odgovorila: zato što ne gleda na večer
televiziju i nije alkoholičar
odgovor 7 : zato što ide rano spavati i zato što zna koliko je važan
njegov posao (da probudi ljude i ostale životinje)