One day I'm gonna grow wings https://blog.dnevnik.hr/isaka33
četvrtak, 26.11.2009.
Blokiraj me bejbi
Sa svakom novom akademskom godinom sve me više obuzima veselje što nisam upisala - Filozofski fakultet u Zagrebu.
Oh da da se pohvalim...bila sam ja među čak prvih 200 ali eto....moja guzica je htjela pravo.
Sad, dok navečer štrebam nešto potpuno životnonepotrebno iz područja pravnih znanosti ipak ne mogu a da s podsmijehom ne škicam prema Dnevniku i reportažama o JOŠ jednoj studentskoj blokadi na filozofskom fakultetu.
Promatram tu gomilu mladih, buntovnih, slabo počešljanih ljudi i pitam se koliko će im trebati da im iz guzice dođe do glave da ono što traže je apsurdno i nelogično.
Hrvatski obrazovni sustav...pa recimo da nisam više ni sigurna je li pojam "sustav" odgovarajući budući da on podrazumijeva nešto organizirano i smisleno...a ovdje se o tome ne radi. Dakle, taj naš HOS je prema mojim procjenama u tolikom zaostatku za ostatkom svijeta da me činjenica da hrvatski narod još nije izumro ili raselio se - potpuno začuđuje.
Što je, prema mom mišljenju, glavna boljka hrvatskog obrazovanja? To što ne zna procijeniti i na najbolji mogući način motivirati i usmjeriti mladež. Zatrpavaju nas s tolikim nepotrebnim količinama gradiva, teorijom koju nemamo gdje primijeniti i onda veselo gledaju kako nas nakon faksa realnost nimalo nježno šamari posred face.
Dakle plaćanje ili neplaćanje školovanja još je i najmanji problem. Osobno sam protiv besplatnog školstva jer vjerujem da bi to dovelo do nevjerojatnog opadanja ionako niske kvalitete nastave.
Ali eto...umjesto da se bave kvalitetom oni se opet bave KVANTITETOM.
I onda se nađe neki genijalac s filozofskog. Raščupan, u crnoj majici s ispranim imenom najdražeg metal benda i slavodobitno izjavi, pun sebe:
"Hoćemo svoja prava"
Ni sam nije siguran o kojim se točno pravima radi ali ako ne mora dolaziti na nastavu ne može biti ništa loše? je li tako?
Mladi hrvatski Che Guevara pit će, ako treba cijelu noć na hodniku fakulteta, za blokadu!
Vrtim svoj život sad u glavi i prisjećam se koliko sam samo puta u životu i ja poželjela da sam "u blokadi".
Npr. majka mi reče "Poredi svoju sobu" a ja demonstrativno sjednem nasred hodnika kuće s transparentom "Moj kaos je moja stvar" i u znak protesta ne perem se 5 dana.
Ili naprimjer, umjesto da sam platila pripreme za fakultet i štrebala mjesecima mogla sam jednostavno leć ispred fakulteta i štrajkat glađu dok me dekan osobno ne upiše.
Na ovom svijetu toliko je nepravde da nam jedan cijeli život u štrajku ne bi bio dovoljan.
Ali lako je buniti se, nema ništa lakše nego biti dio neidentificirane mase u kojoj je osjećaj odgovornosti minimalan. Onda je lako boriti se za "svoja prava".
Ti isti studenti...koji se sad tako žustro bore za svoja "prava", koliko će njih iskreno boliti briga za taj isti faks, studiji i općenito školstvo kad jednog dana dobiju diplomu u ruke?
Što se svijet mora mijenjat samo kad nama osobno ne odgovara, kad smeta našoj maloj guzi?
Da sažmemo...ova blokada je jedno teško SRANJE i izlika za besposličarenje. Kome se uči, pronaći će način...kome se NE uči pronaći će RAZLOG.
Ne znam zašto ali oduvijek su mi demonstracije i okupljanja masa bili strašno odbojni. Ono, ne zna se ko pije ko plaća....sve je u rasulu i prodaju se spike "zajedno smo jači".
Osobno vjerujem da jedan pametan čovjek može više napravit sam, nego sto budala skupa.
Lažna solidarnost i zajedništvo - a zapravo svi gledaju samo svoju presvijetlu pozadinu.
Ja se ne zavaravam da mogu promijeniti svijet, a ne. Jedino što sigurno mogu promijeniti je - sebe ( i čarape hahah) . Znam da nema smisla da sad sjedim negdje na hladnome i pijuckam pivicu u ime neke tamo "blokade"....neću s time ništa postići.
Sjedanjem se ništa trajno ne postiže. Čak ni ako nas sjedi 1000 skupa. Rad rad i samo rad mijenja stvari na bolje.
Sve ostalo je zavaravanje samog sebe.
Mahatma Gandhi nemoj zamjerit.... hhahahah 
Mislim da bi na ovu temu sad savršeno legla obrada pjesme Pink Floyda "Another brick in the wall"....mislim da je ova verzija zgodnija za sve one u blokadi....
ponedjeljak, 16.11.2009.
Love is all around us
Danas je bio čudan dan. Jedan od onih dana kad se osjećam više Promatračem nego sudionikom životnih zbivanja.
Danas su svi moji prijatelji nekim čudom željeli čuti moj savjet i mišljenje.
"Kad ti uvijek imaš prave riječi" kažu mi i moram priznat da mi poprilično laskaju.
Kad savjetujem svoje prijatelje i obitelj uvijek si zvučim kao vrhunac inteligencije, razuma i empatije. S druge strane da si bar pola svojih savjeta primjenim na vlastiti život bila bih pravo čudo. Tako je to, savjete je lako davati, teško sam po njima živjeti.
Ali ajde, nešto sam malo marljivija po tom pitanju u zadnje vrijeme i poslušam onu Zdravorazumnu Sebe tu i tamo. Odolim nekim iskušenjima, propustim učiniti neku glupost i tako dalje i tako bliže 
Postajem zrelija, ili jednostavno postajem lijenija za kompliciranje nekih stvari.
Shvatila sam da se naše želje, koliko god ponekad sulude bile, ne mijenjaju s godinama. Samo načini njihova ostvarivanja s godinama postaju zreliji i promišljeniji (bar kod nekih) haha.
Mislim da je Freud bio taj koji je iznio teoriju da postoje neke potisnute želje u nama, koje nosimo još od djetinjstva i zbog kojih, bez obzira koliko iracionalne i banalne bile, nismo nikad do kraja zadovoljni ako ih ne ostvarimo.
Vjerujem da ima nešto istine u tome. I da to donekle objašnjava zašto smo mi ljudi skloni ići u krajnosti zbog nečega naizgled nevažnog i nedostojnog.
Sve što radimo, sve što nas pokreće i jedini naš motiv na ovom svijetu jest da volimo i budemo voljeni. Koji god da primjer nađeš,kojeg god da čovjeka pokažeš...u svemu kao glavni pokretač leži neutaživa žeđ za ljubavlju. Čežnja, točnije.
Kažu da je božanska ljubav savršena i da čovjek cijeli život provede tražeći je u drugima ljudima. Da su sve naše ljubavi, svi njeni oblici, samo ovozemaljska utjeha i priprema za onu iskonsku.
Mi ljudi ne znamo voljeti bez posjedovanja. Naša ljubav je sebična ljubav.
To me često rastužuje iako sam i sama takva...
Umijeće voljenja, najvažnije je umijeće. Ljudi misle da tu ne mogu ništa mijenjati...ali to nije istina. Mijenjati sebe na bolje znači mijenjati i načine na koje voliš druge. To znači naučiti opraštati, naučiti puštati i voljeti bez posjedovanja.
Reci mi kako voliš i reći ću ti kakav si....
P.S. posvećeno mojoj dobroj prijateljici koja zadnjih dana proživljava velike lekcije iz Umijeća voljenja
petak, 06.11.2009.
River flows in you....
Jeste primjetili kako svijet postaje točan kad vama treba vremena? Kako vlakovi, tramvaji, autobus i avioni odjednom kreću točno na vrijeme. Kako svijet postaje precizno i pedantno mjesto kad vama treba malo kaosa malo ludila i malo magije da učinite nešto lijepo.
Ali zapravo je uvijek tako. Sve ima neki svoj ritam mimo vas. Sunce izlazi i zalazi bez obzira jesam li taj dan napravila sve što sam naumila.
To na neki način i umiruje i uznemirava.
Znate onu frazu “Zastani i pomiriši ružu”….e pa ja nemam problema s tim. Ja sam zapela u čitavom prokletom ružičnjaku.
Znam da sam zbog tisuća knjiga koje sam pročitala jednom za zauvijek hendikepirana da ikad stvarno istinski realno gledam na ovaj svijet. Jer uvijek tu negdje u meni čuči mali podli idealist kojemu je nebo uvijek sunčano a sve priče mu imaju hepiend. Za njega život ima toliko nijansa, i svaka je jednako lijepa, i svaka je jednako potrebna.
Proširila sam jednu neobičnu zarazu među svojim prijateljima.
Prvo su mi se svi smijali da sam luda jer “vidim znakove”. Nisu to nikakvi apokaliptični znakovi nego male sitne životne koincidencije koje su ponekad toliko nevjerojatne da ih jednostavno ne mogu uzeti zdravo za gotovo.
I sad mi se odjednom svi javljaju s takvim pričama. Nije poanta u tome da se njima to tek sad počelo događati. To se događa svima svaki dan sam su ljudi nestrpljivi da bi zastali i poslušali što im poručuje život taj dan.
Ja ne vjerujem da smo Sami. Da cijeli dan provedemo bez nečije nježne brige i zaštite.
Ja Vidim svaki dan koliko se Netko brine o nama. S koliko ljubavi nas Netko održava iznad vode, da ne potonemo.
Da ne poludimo.
Nedostaju mi knjige, nedostaje mi čitanje literature kojoj svaka druga riječ nije “pravo”.
Jedva čekam da prođu ovi ispitni rokovi pa da se s guštom bacim na neku dobru literature i uzmem predah od štrebanja.
Sad se sjetih Mira Gavrana:
Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je - stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji - ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio.
p.s. ovu pjesmu sam tražila tjednima....budući da nema tekst nisam je mogla naći. Onda sam se prije tri dana probudila i susjed ju je svirao na klaviru i upalim fejs i otkrijem kako se zove jer ju je netko baš u taj isti TREN odlučio staviti na fejs. HA! čuda su moguća :)))
| < | studeni, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
:P
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr