Ovih dana lete mi sati. Stvarno lete. Minute ne postoje. Sekunde postoje samo u snovima.
Vrijeme prolazi, ispada mi iz prstiju. Približavaju se neki tako dugoočekivani događaji. Nekad je sama pomisao na njih donosila zrnce sreće i veselja u moje misli.Sada samo razmišljam o onome što zamjenjujem, što ostavljam. Razdor u mislima je nevjerojatan. Prošli tjedan podijelio me na dva djela. Jedan hoće, drugi neće. Ne znam koji je jači. Znam da će biti, ali o ovome ovisi moj stav. Pobijedi li hoću, sreća će dominirati, znati ću da će se sve kasnije vratiti na svoje. Pobijedi li neću, tuga će preuzeti nad razumom i neću iskorisiti ono što trebam, što mogu.
Ovih dana ljubav je tužna. Biti će nasilno istrgnuta na neko vrijeme.
Ovih dana prijatelji se prave sretnima. Neće njihov glas biti zvijezda vodilja nad tmurnim nebom. Samoća mi preostaje. Među tolikim ljudima...samoća.
Ovih dana, možda, naći ću neki put. Srediti misli nekako. Posložiti prioritete. Kažu ljudi: "Nije to cijeli život."
Nije li?
Možda je baš to vrijeme ono što bi odredilo moj cijeli život da je odluka bila promijeniti izbor. Drukčije posložiti događaje, odbiti stvari.
Ne znam. Misli mi lutaju po slovima. Ne znam što hoću reči. Nije mi bila namjera ovaj blog zagnjaviti sa svojim problemima, to je ono što nikako nije bilo u planu. No, eto. Stvari nas jednostavno tjeraju da mijenjamo planove. Koliko često u sekundi mijenjam sve planove koje mukotrpno smišljam danima. I obično ispade dobro. Ponekad loše. Ne znam želim li ovo mijenjati. A znam da ne mogu.
Ako uvjerim sve oko sebe da je to dobro za mene, mogu li uvjeriti sebe?
...remember...
Things always turn out to be complicated. Sometimes more, sometimes less.
But the most complicated things are the best in life.
|