nedjelja, 23.07.2006.
End is inevitable
Bilo nam je lijepo
Tako davno
I kao da su
Životi prošli otada
A znamo da nisu
Znamo to
I ti i ja
I naše uspomene
Ali uspomene nas
Živo sjećaju
I znaju
Kako je točno bilo
A ja se prisjećam
I sjećam
I dišem
Ali prestajem
Prestajem polako
Ne puštam
Te slike
Iz svojih misli
A dah se guši
Umire
Za srećom
Koju smo ostavili
No jesmo li
Tu sreću
Ikada imali
Ili je sve bila laž
I slike blijede
Nestaju
Zajedno
Sa mnom
I sjeti se
Ljubavi
Kraj je
Neizbježan
|
nedjelja, 09.07.2006.
Why ain't you saying what you're thinking?
Zašto? Zašto ljudi to rade iz dana u dan. Lažu. Iskrive istinu, prešute stvari. Ne govore što misle. Ljudi uvijek misle da istinom nešto gube. Što točno gube? Lažima gube povjerenje ljudi kada oni otkriju što se događa, gube svoje ja koje se više ni ne vidi ispod svih tih laži. Istinom gube samo naklonost onih koji ne mogu prihvatiti čistu istinu bez uljepšavanja, a to su uvijek oni koji i sami lažu. Laži su posvuda. Krenimo od medija, politike i svakodnevnog života. Mediji su se već toliko zakopali u laži da im uopće nije jasno da reklamama vrijeđaju inteligenciju ljudi. Političare uopće ne treba objašnjavati. To je klupko laži koje, kada bi počeli razmotavati, ne bi razmotali dugo dugo. Ljudi, umjesto da osuđuju takve licemjerne propagande, i sami se povode za takvim svjetonazorom. Laži da dobiješ na vremenu. Sami se zapitajte koliko puta ste se s lažima izvlačili iz raznih situacija. U današnjem svijetu istina je na preniskoj cijeni.
...remember...
Truth is the best weapon against the world.
|
subota, 08.07.2006.
Is death an end or just a beginning?
Moja prijateljica izgubila je majku, imala je 15 godina i izrekla je ovu rečenicu :"Zašto me svi gledate ko da nisam normalna, pa umrla mi je mama nisam ja. Prestanite me gledat ko da imam leukemiju. Šta bi ja trebala plakat??? Ako plačem nije dobro, ako se smijem nije dobro. Šta vi hoćete od mene?" Eto tako nekako je to bilo. Kada pogledate zapravo ima potpuno pravo. Svi očekujemo da će ljudi koji su izgubili nekog bliskog plakati. Zašto? Ako gledaju na smrt kao na kraj života plaču, a ako gledaju na smrt kao na početak sretni su. Stajalište s kojeg gledamo na svijet stvarno jako mijenja stvari. Ako ikad poželite sagledati stvari iz drugog kuta popnite se na stol i razmišljajte. Ako stvarno zamislite da ste promijenili stajalište, sa stola će vam stvari izgledati jasnije. Vi ćete biti iznad njih. Nije sve u životu uvijek jednostavno, pogledati stvari s tuđeg stajališta je teško ali ako to napravite, napravili ste prvi korak prema sebi kao boljoj osobi.
Pokušajte pogledati na svijet iz kuta starca kojem je umrla žena, a kćer mu živi u dalekoj zemlji i nema nikog svog. Kako bi se osjećao? Možete napisati mišljenje u komentarima ili ga jednostavno zadržati za sebe. Sjetite se stola.
...remember...
A different point of view can be a good start for solving the problem.
|
petak, 07.07.2006.
Poem for unsignificant
Život nije uvijek bajka. Život nije uvijek dobar. No i mi smo nesavršeni kako nebi bio naš tijek. Nesmijemo odustati, kada je sve uzaludno treba stati i ogledati oko sebe. Nikad nismo ostavljeni sami, uvijek je oko nas netko, pa makar i stranac, koji će pomoći. Ljudima je u krvi osjećajnost, iskoristite ju.
Pjesma posvećena jednoj posebnoj osobi:
Rainy life
Laganim koracima
Potpuno polako
Ona ide
I kao da trči
Brzo oko nje
Život izmiče
No, njeno biće
Usporava
Njen život koči
U tom brzom
Kišnom životu
U toj noći
Eto, možda ju nećete razumjeti, možda vam se neće svidjeti ali ipak ja ovo pišem zbog sebe.
...remember...
Life is sometimes rainy, life is sometimes sunny. But life is always here, with you and me and sometimes with us.
|
četvrtak, 06.07.2006.
Dreams
Znate onu : važno je sudjelovati a ne pobijediti. Eh pa šećući gradom jedan od ovih dana moje uho je uhvatilo ovu rečenicu : ma ko kaže da je važno sudjelovat, važno je pobijedit. Istina nije baš uvijek važno pobijediti ali uzmimo ovako, sudjelujete u nekoj utrci, nije važno kakvoj. I prije utrke svi pričaju kako je važno sudjelovati, a ne pobijediti. Ali na kraju prvi likuje nad ostalima, a zadnjeg svi ismijavaju. Ovo je bio samo jedan primjer ljudske dvoličnosti i nedosljednosti u njihovim tvrdnjama, radnjama i svim ostalim raznim stvarima. Ljudi se nisu sposobni držati jedne rečenice, a kamoli nekog načela života što dokazuje i to da većina ljudi ne može prestati pušiti. Znaju da moraju i obećavaju da hoće, ali ne mogu. Koliko ljudi znate da su još od mlađih dana imali san te ga na kraju i ispunili. Ja ih mogu nabrojati na prste jedne ruke(svih 5 ih imam još uvijek). Recimo kad ste bili klinci životni san vam je bio da postanete veterinar, a na kraju studirate pravo. Zašto? Zbog novca. Novac ne pokreće svijet, mi želimo da ga pokreće. Pa kako i ne bi , pa kad bi istina pokretala svijet mislim da bi se zemaljska kugla nakon tri dana zaustavila na mjestu i ni makac. Zapitajte se, koje ste svoje snove ispunili, a koje niste i napišite ih u dvije kolone. Ovako nekako:
Ispunjeni snovi
Otici u Francusku po zimi
Napisati zbirku pjesama(nije objavljena)
Završiti osnovnu muzičku školu
Neispunjeni snovi
Studirati medicinu
Pomagati ljudima oboljelim od AIDS-a u Africi
Proputovati cijeli svijet
Skociti s litice visoke barem 150m
Napisati knjigu
Ja svoje snove još mogu stići ispuniti, no hoćete li vi?
...remember...
Dreams can come through if you try hard enough. Dreams are reallity.
|
srijeda, 05.07.2006.
If you think you have to look carefuly.
Gledati, razmišljati. Ne gledati, a vjerovati? Možda biti slijep. Dakle ono blago onima koji ne vjeruju, a ne vide. To vam je ljudi čista glupost u cijeloj srži te rečenice. Čovjek nije nastao zato da ne vidi. Vidjeti i razmišljati, imati mišljenje to je sasvim drugo. Ne vidjeti a vjerovati je isto toliko glupo koliko je glupo pričati uokolo da je Da Vincijev kod loša knjiga jer to neko tako kaže. Iz ovog bi pametni i oni manje pametni mogli zaključiti slijedeće, dakle da ja mislim da je crkva čista i najčišća glupost od njenih tornjića do svećenika koji su u njoj. Ima tamo pametnih ljudi, o dobrima da ne pričamo, no institucija i pokret kao takav jednostavno nebi trebali postojati.
Bog. Što bi to uopće bilo. Je li to žensko ili muško koje stoji iznad zemlje i poteže končiće s nama ko da smo lutkice. Ne, nije. Ta tvrdnja je glupa. Za vse je kriv bog. Time se ljudi štite od moguće krivnje i razloga za neke stvari. Čovjek uvijek ima i nema izbor. Ovisi o gledištu. Čovjekov izbor ovisi o njegovom životu dotad. U jednom dijelu njegova života uopće nebi bilo upitno što bi izabrao. No na tom istome raskrižju kasnije u životu opet bi bezupitno izabrao drugu ili treću mogućnost. >Sudbina dakako postoji, a to je čovjekovo iskustvo. Pogledajte malo u sve to, razmislite i vidjet ćete da ne kažem svjetlo. U samoj Bibliji se nalaze toliki pokazatelji da isus nije bio Bog, taj čovjek je dakako postojao no on je bio jednostavno dobar, čistog srca i uma. Vjera je izbor, no nekad nije bila. Zapitajte se zašto.
...remember...
You can watch and see nothing and you can think and see everything.
|
utorak, 04.07.2006.
Sometimes is not enough just to read.Sometimes you have to associate.
Dakle prva stvar: djelić knjige iz prošlog posta. Mala trepavica je imala pravo knjiga se zove Bijeli klaun, Napisao ju je Damir Miloš. Čita se kao lektira u 7. razredu osnovne škole na tada je ta knjiga svima nerazumljiva i dosadna, te djeca ne mogu shvatiti zašto su svi likovi bez imena, zašto dječak zapravo ne vidi boje i zašto ih može vidjeti na kraju. Ne mogu čitati između redaka i shvatiti onu priču koju pričaju te tzv. "praznine" među retcima u kojima je, kako ja to volim reći, ispisana jedna sasvim nova i drukčija priča. Oni koji će ove moje tekstove nastaviti čitati možda će primijetiti, ako su naravno pročitali knjigu, da ću se često pozivati na neke stvari iz knjige zato što je toliko simbolična da bi i najbolji simbolog proveo barem mjesec dana čitajući je. Oni koji žele mogu je pročitati kao jedno lijepo i prije svega poučno štivo. Koji nisu ništa skužili iz ovog mog pričanja neka rađe uzmu koji dobar krimić i ne naprežu sivu stvar, jel htjeli mi to ili ne uvijek postoje ljudi koje shvaćaju i oni koji ne shvaćaju.
Druga stvar: ako želite možda vam jednog dana napišem ovdje i djelić moje buduće knjige koja je još u glavi i nikako neće na papir. U knjizi će se radit isto o vakvim nekim stvarima al neće bit nabacane ko tu u kupusu nego povezane. Dopuna postu: ako ste pročitali post na početku komenatara napišite y.
Treća stvar: meni je jako žao što vas ovo moram tražiti ali drugog izbora nemam. Dakle POVEZIVANJE stvari je jedna od najbitnijih stvari u univerzumu. Mogli bi reći da je sve povezano nevidljivim vrpcama. Kada te vrpce popucaju ništa nam više nejasno. Osjećamo se izgubljeno i napušteno(ujedno i it explains why do you feel like shit after a brakeup). Tako da vas molim ukoliko ste nekako zalutali ovamo nakon mog komentara(već je objašnjeno da obožavam komentirati blogove pa na svakom 5. kojeg vidim uglavnom ostavim svoj trag). Dakle da bi shvatili punu poruku mojih tekstova i priča pa čak i slika kad ih počnem stavljati(da napomenem da se ovdje neće naći nijedna slika koja nije moja osim ako me baš ne lupi po glavi al onda ću vam to i napisat) POČNITE POVEZIVATI. Ljudi sami režete svoje vrpce a to nikad ne dovodi do dobrog.
|
ponedjeljak, 03.07.2006.
Always read between the lines.
Napisat ću vam nekoliko ulomaka iz jedne knjige koja mene potiče na razmišljanje i jedna je od najljepših pročitanih knjiga na mojem povećem popisu.
Prije deset godina dječak je naišao onim istim puteljkom na kome sam i ja sreo starca. Starac je već tada bio starac, jer on sada ima mnogo više godina nego što sam ja u početku mislio. On sada ima više od sto godina. Strašno puno.
Jednog poslijepodneva puteljkom iz šume vraćao se starac. Brao je gljive. Njemu ususret dolazio je taj dječak. Starac je njega čuo, ali nije znao da je dječak gluh. Dječak je vidio da starac ne vidi, a kako nije znao dobro govoriti htio je proći pokraj starca i njegova štapa. Ali, kad su bili jedan pokraj drugoga, starac ga upita kamo ide. Dječak je vidio da ga starac nešto pita, sa mu nešto govori, ali nije razumio. Mislio je da mu govori što i drugi ljudi kad ih sretne, a oni su govorili samo dobar dan. Dobar dan i ništa više, jer su mislili da se s gluhim dječakom ne može razgovarati. Ali, starac se čudio kamo ide taj dječak, pa nije rekao dobar dan, već:
- Dječače, kamo ideš?
Dječak je odgovorio:
- Dobar dan...dobar dan.
Starac je zastao, odmah je shvatio da nešto nije u redu. Njegovo drugo pitanje:
- Koliko je sati?
Dječak je mislio da ga starac pita kako je, jer svi koji bi za trenutak zastali pokraj dječaka, a najčešće oni koji su ga poznavali, pitali su ga-kako si?
- Kako si? - i to bi bilo sve, jer gotovo nitko nije mislio da se s dječakom može nešto drugo razgovarati.
Zato je sada dječak krivo odgovorio:
- Hvala, dobro, a vi? - jer nije čuo da je starac pitao koliko je sati.
Treći put, da bude siguran, starac je upitao koliko je dva više dva.
- Doviđenja, doviđenja. - odgovorio je dječak i prošao pored starca.
Starac nijr mogao više ništa pitati jer je gluhi dječak već odmakao. Da je vikao za njim, ništa ne bi učinio. Dječak ga ne bi čuo. Zato je krenuo za njim, osluškujući njegove korake, štapom pipkajući put.
Nakon nekoliko stotina metara dječak se okrenuo i ugledao starca. Začudio se, nije znao zašto ga starac slijedi?! Starac je znao da je dječak stao, da čeka, jer više nije čuo njegove korake. Kad mu se približio, dječak je upitao:
- Što?! Što?!
DjeDjećak je znao govoriti samo takve riječi: što, kaže, to, ovo, ovdje, evo ti, hvala, daj mi...sve same kratke riječi. Na njegovo pitanje starac je rukom prekrio svoje oči i pokazao na sebe. Dječak je razumio što starac hoće reći - da on ne vidi. Tada je dječak svojim rukama uhvatio starca za uši. Tako je starac shvatio da dječak ne čuje, da je gluh.
- Da, da... - mislio je u sebi starac i sjeo na kamen.
- Da, da... - mislio je u sebi dječak i sjeo pored starca. Nakon nekog vremena dječak je dlanom dodirnuo njegovo lice i polako prstom kliznuo niz starčev obraz. Kao suza.
- Ne, ne... - rekao je starac. - Ne smiješ biti tužan, ne smiješ plakati.
Ali dječak ga nije razumio. Plakao je... Još dugo nisu znali kako da počnu razgovarati.
Srećom neki djetlić je počeo kuckati po drvu. Starac je uzeo dječaka za ruku i osluškujući našao drvo na kome je bio djetlić. Prislonio je dječakovu ruku na drvo i dječak je rukama osjetio da netko kuca.
- Što?! Tko?! - pitao je dječak jer je vidio da starac stoji, da on ne kucka.
- Gore! - pokaže starac.
- Ptica? - uzvikne dječak.
- Da, ptica - razveseli se starac.
Tako su počeli razgovarati. Na kraju, da skratim priču, jer bi trajala tisuće stranica, dječak i starac su o svemu i svačemu mogli razgovarati. A što je najčudnije, najčešće su razgovarali o zvukovima. Kakvih sve zvukova ima, odakle dolaze. Tako je gluhi dječak, malo pomalo, naučio slušati i govoriti. Ove zvukove koje nije mogao čuti jer su bili vrlo tihi, njih je naučio opipavati, mirisati, ili vidjeti. Na primjer:
Prvi na primjer:
Pahuljice snijega nježno su padale na njegov dlan i po tome je znao da su one nečujne.
Ima još mnogo na primjera, ali gluhom je dječaku bilo najteže slušati tišinu. Kad je to naučio, mogao je otići u svijet. I otišao je...
...a sada vi bez obzira prepoznate li knjigu ili ne zanemarite sve što znate o njoj, razmišljajte samo o ovom ulomku i ako želite napišite što ste shvatili...
|
nedjelja, 02.07.2006.
Coments and some other nonsignificant stuff.
Ovako ljudi(ili da se počnem izražavati ko i svi ovi "kul" ljudi po blogovima i počnem govorit ljudoFi??) kidding of course. Dakle prvo točka, ovog mog nadam se prvog i zadnjeg posta o glupoj temi, je komentari i komentiranje. Komentirati mogu svi, glupo komentirati također mogu svi, pametno komentirati mogu većinom svi a bitno komentirati nemogu svi. Ja obožavam komentirati tuđe blogove(one koji su mi ok) i naravno ne očekujem komentare nazad jer mi broj komentara nije najvažnija stvar u životu niti će mi ikad ubrzo postati. Dakle komentare od jednog slova(ko što viđam po nekim blogovima i nerazumijem ko može tako glupo trošiti vrijeme) ne trebam jer se slažem s onim što piše u citatu oscara wilde-a(u boxu lijevo) iz istog razloga ne trebam komentare super blog posjeti moj i slične. Nadalje pametne komentare volim čitati, bitne komentare zapamtim možda ih čak i napišem u postove. Ozbiljno razmišljam da skroz zabranim komentiranje, ali mislim da ipak neću zbog mnogih pametnih ljudi koji bi čak i mogli dati neko bitno mišljenje o temi o kojoj se radi. Druga točka ovog glupog posta je zašto neki ljudi pišu blogove. Tipa danas sam jeo to i to pa sam išao("išo") kupiti traperice al nisam našao("našo") neke dovoljno cool(za one lošijeg vokabulara "kul"), ili jučer mi je bilo tak cool(opis iznad) i napio sam se ko nikad jel je to isto tak cool(opis i dalje iznad) i onda sam si "zbario trebu" itd. Nebitno glupo i trošenje mjesta na internetu i bespotrebno opterećenje servera bloga.hr koji zbog one glupe Sanje i njene emisije pada svakih par dana. Ali iskreno neka ljudi pišu što hoće i kada hoće najpametnije je samo okrenuti glavu. Samo da napomenem da ima ljudi koji toliko zanimljivo i dobro opisuju događaje iz stvarnog života da ne samo da je zanimljivo čitati nego ti je cijeli dan odma ljepši i veseliji kad to pročitaš. Ovo iznad se odnosi na one koji se u tome pronađu naravno. Treća točka rengiranje blogova. Dakle ove žvakaće Winterfresh, Orbit i Airwais su očito cijenjene ljude u upravi bloga.hr inspirirale da malo rangiraju blogove. Još samo vali da napišu "freš","kul" i "olmost kul" i svi ćemo skakat od sreće kad dospijemo na te liste sigurno. Dakle ovim sa cool liste iliti Airweis liste sve pohvale naravno. Ovima sa almost cool iliti Orbit liste ista stvar, a ovima sa fresh iliti Winterfresh liste friška figa zato što takvih blogova kakvih se nekad tu nađe nema niti će ikad biti na ove dvije prije žvaka liste. Četvrta točka nešto o meni(da nažalost primićem nekim glupim temama) dakle ja nigdje ne izjašnjujem kojeg sam spola tako da možete izabrati iskreno svejedno mi je. Nigdje ne izjašnjujem koliko imam godina iliti ljeta, tu isto tako možete zamisliti da imam 10 ili 60 i sve između i oko, također mi je svejdeno. Bit bloga tj. internet takoreći dnevnika(zapisa) je sam text ili slike ukoliko se o njima radi, a ne osoba koja to piše niti išta o njoj(osim naravno ukoliko se radi u blogu o toj osobi). Možda i mene jednog dana odalami po glavi da vam ispričam svoj jelovnik za ručak,večeru i sve ostale slične obroke no iskreno se nadam da neće.
...koliko glupih stvari u istom postu glava me boli...
...moje isprike svima koje ovaj post vrijeđa ali ja ovako gledam na te stvari...
|
subota, 01.07.2006.
Sometimes you just have to understand.
Razlika između misliti i znati tanka je. Razlika između ljubavi i mržnje još je tanja. Razlika između spoznati i razumjeti vjerojatno i ne postoji. Spoznaja dovodi do razumijevanja. Spoznati bit stvari u većini slučajevi je jako teško. Kad nije teško tada ne spoznajemo pravu bit. Možemo reći da svaka stvar ima pravu i krivu bit. Prava bit, ona koja nas uči, nije za svakoga jednaka. Ni ne može biti. Percepcija uma stvara bit, a svaki um je drukčiji. Krivu bit, onu koju svi manje više jednako vide i spoznaju, je puno lakša za razumjeti od druge osobe. Dakle kriva bit zapravo nije kriva nego lakša, trebam li ju nazvati lakša bit? Zapravo ime nije ni važno. Mnogo stvari koje se danas nama čine bitnima nisu važne i nikad ni neće biti ako spoznate pravu bit.
..remember...
Realize someting means to understand it. Understand something means to realize the point of it. Point of something can be right and wrong. Try hard not to mix this two points.
|
|