sedmodnevni spiritualni program
10.08.2007., petak
ANOREKSIJA, BULIMIJA I BUCMASTI BUDA
10.08.2007.g.
Dragi moji, neredovito se javljam, jer me ljetni raspored bacaka amo-tamo, no još malo pa će sve doći u normalu, nadam se! ANOREKSIJA, BULIMIJA I BUCMASTI BUDA na:http://tilla.mdc.hr/Tilla_Umjetnicka_Zbirka_Eksponat.aspx?cat=1&id=986 je prikazan Buda zadovoljstva....  Buda zadovoljstva Odlomak iz knjige "Mojih prvih devedeset godina" Kina, kasna Qing dinastija (XVIII. st.) staetit bijelosmeđe boje (“špekštajn”) vis. 18 cm MGZ 4758 Simbol zadovoljstva i senzualnosti, oslanja se na tri knjige (“Triptaku”); o pasu par kastenjeta (tzv. “drvene ribe”, koje svojim zvukom tjeraju zle duhove; u rukama “breskva besmrtnosti”, kraj nogu dva sazrela lotosa, plod zemaljske hrane i prosvjetljenja, a na odjeći ugravirani oblačići, simboliziraju raj ili besmrtnost svetog čovjeka. Kao Buda koji donosi zaštitnu moć predmet je obiteljski nasljeđivan. Literatura: Šterk, Slavko. Tilla Durieux i njezina zbirka umjetnina u Zagrebu. Zagreb: Muzej grada Zagreba, 1986., str. 52 Anoreksija i bulimija uglavnom pogađaju žene i to samo zato što su žene spremne i na očajničko dodvoranje ovoj muškoj civilizaciji, čak i po cijenu vlastitog zdravlja. Anoreksija je očajničko skretanje pažnje na sebe na paradoksalan način, jer žena smanjujući kilažu zapravo postaje sve sitnija, krhkija i „nevidljivija“. Bulimija je kažnjavanje sebe što nismo po normativima koje su zadali muškarci, što volimo život i užitke kao i oni, pa tako bulimičarka čim nešto s užitkom pojede ide to povratiti. Bucmasti Buda je zaštitni znak Budizma koji je osnovao samo još jednu mušku religiju. Kažu da je Buda na svom Putu Prosvjetljenja prošao fazu ekstremnog odricanja i fazu ekstremnog odavanja užicima i tek tada je otkrio Srednji Put. Još nisam vidjela kipić mršavog Bude i neka mi nitko ne tumači da te prekomjerne obline, ti „ višestruki šlaufi i podvaljci“ alegorijski predstavljaju nešto drugo. Na svodovima kršćanskih crkava i katedrala lepršaju krilati bucmasti anđelčiči. Cijela renesansna umjetnost nam priča o raskošnim oblinama. U Islamu je nezamisliva anoreksična trbušna plesačica, jer ona upravo svojim oblinama mami uzdahe iz muških srdaca, a zna se da je ženi zadatak da usreći muškarca. Tri, danas najveće i vodeće religije: Kršćanstvo, Islam i Budizam jesu muške religije koje od svojih osnutaka drže ženu na margini tumačenjem da je žena niže biće i izvor grešnosti još od Eve. Cijeli jedan kršćanski sabor je posvećen temi; „ima li žena dušu?“. Boje li se zapravo muškarci žene zato što ih žudnja za njom čini slabima i ranjivima? Psiholozi kažu da agresija izvire iz straha, pa je li onda muško nasilje nad ženama posljedica straha od žene? Boje li se da će se žena, ma kako i ma koliko pokorena bila prisjetiti da je upravo ona roditeljica, čuvarica i kraljica života, a kad se prisjeti možda zatraži svoje pravo da zasjedne na tronu života. Ili se muškarci nadaju da će joj kloniranjem zadati posljednji udarac i zauvjek je ušutkati. S tugom čitam biblijsku Pjesmu nad pjesmama koja jest prelijepa ljubavna pjesma, a tek su joj inženjeri ljudskih duša dodali onaj alegorijski smisao odnosa između Duše i Boga. Kad bi joj vratili njezin izvorni smisao možda bi muškarac i žena ozdravili svoj odnos i opet postali jedno drugom izvor radosti i ljubavi. Kad se to dogodi anoreksija i bulimija bi mogle postati samo ružno sjećanje, a žene bi radosno mogle biti ono što i kakve jesu, mogle bi svoju energiju kreativno usmjeriti prema životu, a ne trošiti je na upinjanje da budu ono "što se od njih očekuje i kakve misle da moraju postati". Netko je u ranijim komentarima spominjao ženski PMS, a o muškim "pivskim trbusima" ni riječi. PMS je biološki uvjetovan i dio je žene i njezine ženskosti. Čini li pivski trbuh pravog muškarca i ostavljaju li žene svog muškarca zbog njegovog "ispodprsnog žulja? Moram završiti, postajem "otrovna", a to ne želim biti jer nisam u duši takva.... |
