sedmodnevni spiritualni program

JE LI FEMINIZAM MRTAV?

Mirjana mi je poslala nova bumerska promišljanja položaja žena u današnjem svijetu...

Je li feminizam mrtav?
Je li feminizam uopće ikad postojao? Ili je samo riječ o sve očitijem poremećaju u muško/ženskim odnosima koji zahtijeva nova promišljanja i pristup. A kako su pretežito žene žrtve poremećaja, logično je da prve reagiraju. Muškarci će ih, možda nevoljko, slijediti, ako ni zbog čega drugog a ono zbog dobrobiti zajedničke djece i osjećaja odgovornosti prema zajednici.

Budimo realne, tražimo nemoguće! A nemoguće je, barem zasad, da žene na brzinu (zadnjih stotinjak godina) promijene uvjetovani način razmišljanja i iz podložnosti odjednom skoče u vodeće uloge. Tvrdnja da je feminizam propao je apsurdna jer nam stvarnost svake sekunde i dana ovog života dokazuje suprotno. Cijeli se svijet reorganizira u globalnu civilizaciju u kojoj su tzv. ženske sposobnosti za obavljanje poslova daleko potrebnije od onih tzv. muških. Drugim riječima, civilizacija treba ženske sposobnosti komuniciranja i organiziranja, manualnu i mentalnu spretnost i prije svega spremnost na skromnost i jednostavnost. Ženama je često najvažnije da imaju osnovno za svoje obitelji i da ove žive u nekakvom skladu i miru. Drugim riječima nisu toliko podložne igrama moći ni sklone megalomaniji, pretjeranoj gramzljivosti i samoživosti kao njihove muške polovice. Iako žele i vole posjedovati nešto svoje (zemlju, stanove, kuće, vikendice, novac...) ipak u usporedbi s muškarcima ne idu smjesta u osvajačke ratove i pljačku. I mislim da su osjećajnije kad se radi o uništavanju prirode, životinja, zagađenju okoliša, gladi i siromaštvu. Usprkos porastu ovisnosti, čini mi se još uvijek da su muškarci skloniji svim mogućim porocima nego žene, pogotovo muškarci koji ne uživaju neku vrstu ženske ljubavi i podrške (ne mora biti spolna,.nego majčinska, rodbinska, prijateljska...).

Kad ovako sa ženskog stanovišta nabrajam ad hoc neke pro i contra stvari, vjerojatno mi puno toga promiče. Stoga nemojte ovo uzeti za konačno mišljenje o nečemu što još nismo dovoljno promislile ni razradile. Osim toga mislim da su problemi naših bumera doista različiti od problema bumerica. Usprkos tome što su ista generacija, ipak su u boljem položaju od bumerica. Neki dan su na HRT govorili o nasilju u obitelji - i to prema starijim ženama. Znate tko su glavni zlostavljači kod nas? Muž na prvom mjestu, zatim sinovi, eventualno kćeri i ostala rodbina. Nasilje je u početku psihičko, tj. ubijanje i zatiranje svake inicijative u ženi i svakodnevno uvjeravanje da je glupa, ružna, stara, luda, i da ne bi sama mogla preživjeti ni mjesec dana. Slijedi financijsko nasilje, tj. ako žena nema mirovinu, ne daju joj ni kune. A onda ide ostatak - fizičko nasilje. Na žene se češće nego na muškarce vrši pritisak da prepuste svoje nekretnine nekome - djeci ili institucijama, da se presele u djevojačku sobicu u kćerkinom ili sinovom stanu i da čuvaju djecu...jer "ti si ionako stara, ne treba ti to sve, penzija ti je mala i tko zna kako ćeš sama ako ostaneš u tom velikom stanu ili kući ili ako ne prodaš vikendicu, zemlju, imanje itd."

Toliko zasad,

Pošto nemam svoga nasilnika koji bi me izdržavao, idem služiti kruheka - prevoditi knjigu o seksu. Jer to se jedino još prodaje, kaže nakladnik. Seks, Krv i Droge. Kako bumerice nisu zanimljive ni zbog seksa, ni zbog novca kojeg nemaju, ni igara, spavajte mirno, naš pokret, ako ga uopće bude, neće izazvati revoluciju nego samo blago talasanje i pozitivnu promjenu svijesti kod malobrojnih. A i za to trebamo biti zahvalne višoj sili što nam dopušta da ipak pomičemo granice u pozitivnom smjeru.

Mirjana