KUPANJE U KAPUTU
25.5.2007.g.
dragi moji, opet ću vas sve čitati retrogradno, ali sigurno ću vas sve obići...
SMRT (nastavak)
Kako izgleda duhovni prostor modernog čovjeka?
Pošto ovo nije priča o religijama tiče se svih i vjernika i sljedbenika svih mogućih vjerovanja, kao i deklariranih ateista. Duhovni prostor modernog čovjeka liči na kuću u kojoj godinama nisu oprani prozori, a maglena zavjesa satkana od prašine, kiše i svih prljavština koje su sunce i vjetrovi vremena na nekoć kristalno čista i prozirna stakla nalijepili, izobličuje i zamagljuje sve što se pojavi u tom okviru. Da bi svoj vidokrug izoštrili, moramo oprati prozore i temeljito pospremiti kuću da bi se u njoj opet dobro osjećali. Tako je na površini stvari i svi znamo kako se dobro osjećamo kad stvari dovedemo u red. Svoje tijelo također redovito kupamo, peremo i njegujemo jednostavno zato jer se čisti i njegovani bolje osjećamo, no da bi učinak bio temeljit i potpun moramo se pobrinuti i za duhovnu stranu svog bića. Veliki dio problema modernog čovjeka dolazi otuda što je njegov duhovni prostor zapušten. Zbog toga su njegovi uvidi u sve probleme koji mu se događaju posve iskrivljeni, a nerijetko se dogodi i da su posve nemogući, pa i uzrok svojih patnji, a i njihovo rješenje traži negdje izvan sebe.
Da bi izašao iz začaranog kruga poraza i promašaja, bolesti i sve veće apatije i nemoći prema životu i u životu, moderni čovjek mora redovitu duhovnu higijenu ponovo uvesti u svoj život. Hoće li to činiti u okrilju vjerske zajednice kojoj pripada, kroz sustav organizirane psihološke pomoći ili kroz neke nove duhovne tehnike i prakse to će biti izbor svakog pojedinca. Važno je početi čistiti tu duhovnu šikaru koja polako preuzima cijelo čovjekovo biće. Svi duhovni praktičari znaju da kroz duhovnu higijenu izbacujemo iz sebe sve vrste psiho-mentalnog smeća, a i neke opasnije vrste smeća koje smo skupili ili se jednostavno nalijepilo na nas u našim vrludanjima kroz život. Svaka naša misao se materijalizira negdje u univerzumu, a uvjek prethodi svakom našem djelu u zemaljskoj dimenziji. Zato je važno imati čiste misli. No slabi čovjek pomisli nešto loše, prestrašen se povuče tješeći se; pa, nasreću ništa nisam učinio, ali kako sve «hoće da ževi»», tako i odaslana misao, kao nepažnjom puštena ptica iz kaveza, putuje, lepeće univerzumom, vrluda i traži mjesto gdje će zaživjeti. Nerijetko se, ne našavši takvo mjesto, vraća svom tvorcu i onda u njegovom životu nastaje niz neobjašnjivih događaja koji u pravilu izmiču njegovoj kontroli i on na kraju nemoćno uzvikuje: « Ne znam zašto mi se to događa». Ili bespomoćno pita: « Zašto se to baš meni događa?» U slučaju AIDS-a znamo zašto se događa, ali ne odustajemo od načina života koji je doveo do opće epidemije i širi je i dalje.
Ovo nije knjiga o tehnikama duhovne higijene, pa ih neću nabrajati, ali dio kršćanske molitve; » oprosti mi jer sagriješih mišlju, riječju, djelom i propustom,» je temelj svake duhovne higijene. Naravno da svaka duhovna tradicija i svaki kulturni krug imaju svoje instrumente i tehnike, ali kako čovjek modernog doba sve više zapušta vjersku praksu, a psihologe i psihijatre zaobilazi u širokom luku da slučajno ne bi bio označen, on se prije ili kasnije počinje gubiti. Kad ga boli ruka, noga, ili glava odmah ode liječniku, ali kad ga boli duša pomoć potraži obično kad je već prekasno. Psiho mentalni poremećaji su u porastu i kod nas i u svijetu i ja tvrdim da je i to kao i AIDS posljedica zapuštenog duhovnog prostora modernog čovjeka.
Htjela bih naglasiti da ne zagovaram nikakvo novo, veliko, mistično obraćenje. Ne kažem ni da bi se ljudi trebali vratiti u pećine i spilje i početi evoluciju iz početka. Ne dižem ni neku duhovnu revoluciju. Ovo je stara dobra dedukcija izvedena iz analize koja se sama nametnula. Poznajemo uzrok, poznajemo i posljedicu. Bilo bi krajnje neozbiljno i neodgovorno praviti se kao da se to nas ne tiče. Još danas, tko zna kojim putevima i zbog kojih naših potreba ta sablast može doći i na naša vrata i uzdrmati i našu samodopadnost i samdostatnost. Ovo nije problem samo onih koji su već oboljeli, to je problem cijelog čovječanstva.
Stari Rimljanin je rekao: « Sudbina vodi onoga koji želi; onoga koji ne želi, ona vuče». Pa, hoćemo li fatalistički čekati da nas sudbina povuče ili ćemo već danas početi raditi na duhovnom ozdravljenju ljudske rase i to krenuvši od sebe? Druge ne možemo i ne trebamo mijenjati, ali ako svatko poradi na sebi, svijet će doživjeti nevjerojatnu transformaciju. Ja, ne mogu mijenjati svijet, ali mogu sebe. Čim sam riješila svoj problem svijet ima jedan problem manje, jer ja sam svijet, mi smo svijet. Nije svijet nešto izvan nas. Svijet je slika sveukupne ljudske svijesti i svaki pojedinac je odgovoran za tu sliku, a AIDS poručuje da se ta slika pretvorila u grotesku. Pogledajmo u šta bi taj zastrašujući akronim trebali pretvoriti da pobijedimo tu opaku bolest, a tu grotesku opet pretvorimo u krajolik duhovne ljepote:
Afirmacija
Iskonsko
Duhovno
Sreća
Dakle, samo afirmacija iskonskog duhovnog može stvoriti uvjete za sreću.
Ne, neću upasti u zamku i početi redati religiozne pojmove duhovnosti ni jedne velike svjetske religije jer bih onda morala uzeti sve u obzir. Ovo se tiče cijele ljudske zajednice pa i onog najmanjeg i najzabačenijeg plemena koje civilizacija i organizirane religije nisu možda još ni okrznule. Ponavljam, svaka, pa i najmanja duhovna zajednica, svaki kulturni i politički krug, svaki pojedinac, svi smo pozvani na obnovu zavjeta i moralnih načela za novu afirmaciju starog, davno definiranog, još u osvit čovječanstva, pojma dobra nasuprot zlu. Zemaljska dimenzija funkcionira na odnosu polariteta: Dan-noć, bijelo-crno, dobro-zlo. Ne vjerujem da smo izgubili moć razlikovanja dobra i zla. Samo smo se prepustili struji i inerciji. Prelijeni smo za stalni rad na sebi. Tek kad nas sustignu nevolje i nedaće, kad nas životni porazi počnu gurati od nemila do nedraga, kad se razočaramo u ljude oko sebe, kad više nikakva utjeha od nikud ne dolazi, tek tada počinjemo neku, obično nesuvislu i bez ikakvog reda potragu za smislom. Ako nas tek propast može pokrenuti onda je vrijeme da shvatimo da je AIDS propast najgore vrste.
Slijedi: AFIRMACIJA