sedmodnevni spiritualni program
26.08.2006., subota
NEDJELJA:BIBLIOTERAPIJA (terapija čitanjem i pisanjem)
27.08. 2006.g.
TAKTILNA KOMUNIKACIJA, TJELESNA INTELIGENCIJA I DIO (nastavak) GUBITAK INTEGRITETA S pojavom organiziranih monoteističkih religija došlo je do svojevrsnog nasilja nad tijelom i prirodom, koje je zatim izrodilo i mnoga druga nasilja.Vrhunac negacije tijela se iskazao u oba svjetska rata, a koncentracijski logori u II svjetskom ratu sa svojim plinskim komorama su to poricanje tijela doveli do krajnosti. I danas se u lokalnim ratovima i etničkim čišćenjima događa isto. Čak i ubojice znaju da dušu ne mogu ubiti, ali je svako ubojstvo negacija tijela. Samoubojstvo također, ali su to na svoj način i mobbing, bulling, impotencija, frigidnost, anoreksija, bullimija, pretilost i slični poremećaji. Seksualne zloporabe, silovanja i cijela porno-industrija su također negacija tijela. Pokolj Nevine dječice u Herodovo vrijeme, spaljivanje vještica i neistomišljenika u srednjem vijeku, te razna trapljenja, šibanja, bičevanja i samobičevanja koja su u kršćanskom svijetu ponegdje očuvana do dana današnjega su kronološki vremenski zapisi i opisi te negacije. Znam da zvuči čudovišno, ali to se sve dogodilo i još se svakodnevno događa. Povezati ovakvu patologiju sa religijskim sustavima je gotovo svetogrdno, ali religije su ljudska potreba i ljudska tvorevina. Čak i knjige objave mogu biti krivo interpretirane. Znam da će ova izjava razgnjeviti mnoge, ali mi nije to namjera. Slijedim kronološku liniju na kojoj je u jednom povjesnom i evolucijskom trenutku to ljudsko tijelo postalo grešno, prljavo i izvor zla, krivnje i patnje svake vrste. Točnije, nije postalo takvo, nego je proglašeno takvim. Po Judeo-kršćanskoj ideji tijelo je prokazano i prokleto već u Edenu i protjerano u patnju. Izgon iz Raja je izgon iz svetog jedinstva i cjelovitosti ljudskog bića (« ...u mukama rađat ćeš.....U znoju lica svog ćeš jesti....- Postanak). Prokleto je i samo rađanje, a ostatak vremena će Duša tražiti svoje tijelo i tijelo skakutati za svojom Dušom. Znam da ova rečenica zvuči karikaturalno, ali tako je ispalo. I onda slijedi paradoks, Bog se u ljudskom liku i tijelu spušta na zemlju. Utjelovljuje se u to grešno tijelo. Sve velike religije poznaju i imaju neku vrstu božanskog utjelovljenja. Na Istoku su to Awatari, ljudske inkarnacije Boga samog. Islam ima svoga Velikog Proroka i utemeljitelja, Božjeg poslanika, koji je svoju tjelesnu egzistenciju ispunio bez ostatka. Na Zapadu se Bog Sin utjelovio i rodio kao Sin čovječji, Isus Krist. Njegova tjelesnost je kroz Evanđelja prisutna, ali vrlo parcijalno. Kroz obredna pranja, njegovo učešće na svadbi u Kani galilejskoj, njegovoj Posljednjoj večeri i vrlo dramatično kroz Muku, Križ i Raspeće. Kroz uskrsnuće nas Evanđelje samo obavještava da tijela više nema u grobu, uskrsnulo je. Avatari se rađaju na posve ljudski način, a njihova božanska inkarnacija se potvrđuje kroz njihov način života i njihove moći, tako da njihov životni put pomalo nalikuje životima kršćanskih svetaca. I svi patrijarsi su rođeni od žene i svoju ljudsku egzistenciju su odživjeli na vrlo ljudski način (ženeći se, rađajući i umirući), a njihova veličina se potvrđivala njihovim djelima. I Krist se rodio na ljudski način, ali po kršćanskom vjerovanju rodila ga je Djevica. Božjem Sinu je dakle rođenje bilo prihvatljivo, ali začeće je misterij. Prihvatio je ljudsko tijelo, ali ne i sve ono što ide s njim. Zar je ljudski način začeća sramniji od nepravednog suda kojem je bio izložen, okrutne Muke koju je prošao i sramnog Raspeća? Je li sukob sa tijelom nastao već u vremenu Jahvinih proroka koji su najavljivali Mesijin dolazak, pa i samo Navještenje po kojem je i najavljeno njegovo tajnovito začeće, po Duhu Svetom ili se doista vuče od samog Postanka i objave hebrejskom narodu? Ta, napali su i razapeli i tijelo samog Sina Božjega. Sam Krist se u svojim govorima nijedanput nije okomio na ljudsko tijelo, čak je oprostio bludnici koja je tjelesno griješila, a Martu koja je kuhala i spremala, dakle brinula se za zemaljske potrebe svojih bližnjih umjesto da moli, javno je pohvalio. Činio je čuda ozdravljenja rukopolaganjem (tjelesni čin koji se danas oživljuje kroz bioenergetski rad i ostale manuelne tehnike, na koje oficijelna crkva još uvjek gleda prijekim okom)). Bio je milostiv prema gubavcima, slijepima i svima koji su prolazili kroz neku tjelesnu patnju. Uskrsnuo je mrtvog Lazara, oživio je njegovo tijelo. Na Posljednjoj večeri, nad razlomljenim kruhom izgovara besmrtnu rečenicu: «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje», a nad vinom ;» Uzmite i pijte ovo je krv moja». Opet je ta tjelesnost neizbježna i na tome su sagrađeni temelji Kršćenstva, paradoks je u tome što vjernici i dalje, već 2000 g. slušaju o tome kako je tijelo grešno i kako će zbog te grešnosti vlasnik tog tijela, Duša, gorjeti u paklu. A, božanska ostavština se zrcali u rečenici: «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje....» Iako kroz povjest religijskih mitova nailazimo na pojavu da štovatelji kroz svoje rituale, obredno jedu svoga boga, nijedan od tih mitova nije ni nalik ovoj Kristovoj ostavštini koja se kroz svaku sv Euharistiju ponavlja. Dakle, Krist nije prokleo ljudsko tijelo, on ga je posvetio. Ideja o tijelu kao izvoru grijeha je nastala prije njega, determinirala je njegovo tajanstveno začeće, zaobišla njegovo briljantno sv. Učenje i s njegovim nasljednicima (apostolima i crkvenim ocima) se prokrijumčarila i proširila cijelim kršćanskim svijetom. U pretkršćansko i ranokršćansko vrijeme Gnostici su još jednako brinuli i o tijelu i o duši.U hramovima islamske sekte Sikha i danas štovatelje prvo nahrane, pa ih tek onda uključuju u molitve i obrede. Dakle, prvo se pobrinu za tijelo, pa tek onda za dušu, jer tijelo je čamac u kojem plovi duša. Gnostici su preporučivali čistoću tijela, ali nisu nametali celibat. I Isusovi učenici su bili osim Ivana svi oženjeni ljudi, dakle vodili su normalni tjelesni život. (Nastavit će se) |
