15.05.2007., utorak
Za tebe (koji odlaziš)
Šutke slažem slike iz nekog budućeg sjećanja, za neku buduću ja koja ostaje
nakon tebe, iza tebe, bez tebe.
Osakaćene, prazne,slomljene, bezglasne slike pustoši koju za sobom ostavljaš.
Sakupljam jeku tvojih riječi, izlomljene tragove nježnosti.
U zraku razasute krhotine tvog lika.
Ispružim li u bijedi, ruke isuviše naglo tko će zaustaviti krv?
Moja odluka, moj izbor, moj očaj stješnjen između stopa umornih-
onih koje besmisleno otpravljam u neke nadiruće dane
i onih koje ostaju zauvijek tebi posvećene.
Moj očaj zgusnut u besanom mraku nadolazećih strašnih noći.
Pola koraka nedostajalo je do života.
Ali Ti si ostao skamenjen na pola puta, u beznađu između onih koji te trebaju
i mene koja te zovem.
Između zbilje koju živiš i snova koje nastanjuju moj glas i moja duša.
Sutra Ti potvrđuješ svoj mir, svoj svijet razuma, odgovornosti,
dugovanja i izvjesnosti.
I pustit ćeš me da odem posrčući
(i kad padnem na koljena Ti to više nećeš vidjeti).
Tvoja odluka, tvoj izbor, moj očaj, za sva nova svitanja i snove koji vrebaju,
mene, izbezumljenu od sloma
što će muklo prasnuti u utrobi čim okrenem leđa i shvatim....
Tu više ne pomaže ništa...
Ni sunce u krošnji, ni smijeh djeteta, ni mjesec na proljetnom nebu.
Ni glazba uronjena u tišinu
Ni snovi u hladnoj postelji
Ni prozor koji ostavljam otvoren.
Sutra rastajući se odlazimo
Ti u svoju nepomućenu sigurnost
ja u svoju maglovitu svakidašnjicu
Posve odvojeni i posve zajedno.
Ti odlaziš, a ja ostajem
potpuno mirna i potpuno očajna i potpuno tvoja.
|
- 09:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Bez boje
Nema ništa osobito u tom mjestu na moru mog djetinjstva.
Niti znamenitosti ,ni prepoznatljivih kuća, ni zgusnutih kala koje čuvaju tajnu.
Samo zabačene, šutljive, samozatajne uvale.., kao i ja.
Ljudi su obični, sirovi ribari koji su navikli jednostavno živjeti, a od "furešta" pokupiti zaradu.
Ništa neobično.
A ipak sjedim tu na obali, i gledam kao se otoci utapaju u sivoplavom kišnom preplavljenom moru
i osjećam ganuće u grlu.
U lučici vezan bijeloplavi ribarski brod kao sa kičaste razglednice, ljulja se tu na burinu,
i ja se pitam čemu ta dirnutost svaki put kad se nađem ovdje.
Možda se skriva u vrtu okruženom visokom kamenom ogradom skromne kuće,
zapuštene fasade i svježe obojanih vrata, otkud dopiru mirisi ruzmarina i čempresa.
Ili u oštrom glasu starog ribara, visokog košćatog, podulje sijede, ne, bijele kose i morskoplavih
očiju, neostarjelog,već dvadeset godina istog.
"Pod Se'lom" mala plaža, oblutci ispirani miljunima valova i tisućama godina.
Stara smokva nadvita nad grotom, drži ju grčevito otimajući je moru, što je neumorno ispire u nadi.
Miriše na školjke, morske trave, kristalni zrak, zrnca soli.
Neljepa, sirova stabla "Pokrive"..ali moja.
Pogledom odlutam do Galuna.
Moj je to otok.Ničeg na njemu, tek kamen i svjetionik.
I možda mi on daje svjetlost da vidim.
Sam i osamljen kao i ja, priča svoju svjetlosnu priču.
Uspomene, sjećanja, doživljaji iz rane mladosti;
osjećajima nahrane sjećanja-to je ono što nastanjuje moje mjesto.
To je ono, što ga čini lijepim, dragocijenim, nezamjenjivim, jedinstvenim u mom pamćenju.
Ne kaže uzalud Borges; da sve se nalazi samo u sjećanju i pamćenju, da tu i postoji jedino
po tome da ga pamtimo.
Stvari nestaju kad ih zaboravimo.
I ljudi.
Žive samo dok ih pamtimo.
*****
Sve je nestalo.
Na obzoru se izgubilo nebo i oblaci i more, pretapajući se u jednu jedinu sivozelenu crtu.
Kiša tutnji, razbija morsku plohu svojim jednolikim bubnjanjem ostavljajući tisuće ljeskavih točkica u njegovom nemoćnom tijelu.
Nestalo je galebova, i posljednji su pobjegli boreći se s naletima kiše i vjetra.
Nebo i zemlja postadoše jedno u grčevitom zagrljaju ljubavi i mržnje.
"A onda" odjednom sve se smiruje,
galebovi se bojažljivo vraćaju svom kraljevstvu neba i visina.
Vjetar razbacuje natmurene oblake, kiša posustaje , raznošena snagom moćnijega
i boje opet postaju čišće;
nebeskoplavo u pozadini, sivije sjenke na otocima,
crta bijeline na uznemirenom moru,
a ono od zelenog i tamnosivog prepušta se svojim odsjajima modrog,
tirkiznog; svih nijansi: od tamno do kristalnoplavog.
Kiša prestaje.
|
- 02:20 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
07.05.2007., ponedjeljak
'J accuse' (Optužujem (s ljubavlju)
Kriv
zbog mora blistavog što nas suoči beznadano
i zbog odsutnosti tvojih misli u pogledu jednog davnog ljeta
Kriv
zbog sjete u očima koja me dozvala
zbog širokih dlanova, dragih u kojima gubim razum
zbog glasa što odzvanja mojim snovima
Kriv
zbog izgubljene djevojke koje katkad nastanjuje tvoje zjenice
i zbog tvojih 18 godina više koje nadoknađujem sada u tebi
Kriv
zbog desetljeća uronjenog u isprepletene poglede,
osmjeh i čežnju neizgovorenu
Kriv
jer zagledana u tebe pronalazim samo tvoj lik
Kriv
zbog izdajničkog treperenja kad me preplavi tvoj zvonki glas,
zbog prvog poljupca i naslućene svjetle ljubavi koja mi ne pripada
koju ne mogu posjedovati
i koju ne mogu izgubiti nikad sasvim
Kriv
zbog ove ljubavi uzaludne što me ostavlja bez daha
kojoj šapćem
koju ispraćam bez žaljenja
i kojoj ne mogu pripadati
barem jednim nemirnim pramenom svoje kose
zauvijek.
|
- 09:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.05.2007., subota
Verdandi- Ester
Više ne zna što da misli o svojem odnosu s njim.
Više se o tome ne pita, jednostavno je u njemu tiha.
On je i dalje viđa i vodi ljubav s njom i njihova strast ne jenjava, ni jedan jedini feramon.
Njegova "ljubav" nije luda ljubav koju očekuje, snažna luda rapsodija koju je obećala samoj sebi.
Ona je drugačija i ona u svom mozgu traga za njezinom definicijom.
Oštri umovi u prostoriji otvaraju pretince svojeg mozga i pohranjuju tu analizu za kasniju upotrebu.
U međuvremenu Njegova ravnoteža pomaknuta je za jedan jedini centimetar i On se po prvi
put u gotovo mjesec dana upita nije li zapravo ona ta koja određuje točnu narav i vrstu njihove veze.
I dalje vjeruje kako mogu održati vezu sve dok se ne pojavi "njegov anđeo" ona prava žena.
Tada će joj mirno objasniti okolnosti i njoj će biti savršeno jasno da je dobro postupio.
Zaželjet će mu svako dobro i čestitati na razumnosti.
Ester ga pogleda odozdo i postavi jezivo pitanje:
"Dakle tu sam dok se ne pojavi "anđeo?"..
Odgovor je stravičan: On ga ne izgovori, samo sjedne pored nje.
Njezinu svijest prekrije tama.Tama nije misao, no kada bi se mogla otopiti
čudesnom kemikalijom i tako je načiniti vidljivom, njena boja i esencija poprimile bi ove rečenice:
"Zašto me nitko ne želi.?"
On je uvuče u se, uvuče njezino čelo u svoje rame.
Zna da je želi no ne shvaća na koji način.
Strah je vrlo jako oružje.
Oduzima slobodu odlučivanja.
Prepuštate strahu da govori umjesto vas.
I tako ona ostane sjediti; njeni kratki nokti zaorani u njega pokušavaju se uhvatiti za nešto;
što će spriječiti da se ne raspadne po šavovima.
Dok ga tako steže osjeća kako tone u hladno crno more iz kojeg
nikad neće izaći.
Blizina čovjeka u kojem je prepoznala svoj spas još više otežava stvar.
On je odvede u krevet i Ester legne licem na pokrivač,
dok On stavi ruku na njena leđa i povremeno je pogladi.
Govori joj da je prekrasna, no ona to ne može povezati s njegovim odbacivanjem.
Ujutro nakon noćne agonije, On je otprati do autobusa, taman da stigne na posao.
Promatra ga kako se kratko udaljava, samotno se noseći sa tjeskobom.
Pita se: je li to posljednji put što ga vidi.
|
- 01:01 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
