Nema ništa osobito u tom mjestu na moru mog djetinjstva.
Niti znamenitosti ,ni prepoznatljivih kuća, ni zgusnutih kala koje čuvaju tajnu.
Samo zabačene, šutljive, samozatajne uvale.., kao i ja.
Ljudi su obični, sirovi ribari koji su navikli jednostavno živjeti, a od "furešta" pokupiti zaradu.
Ništa neobično.
A ipak sjedim tu na obali, i gledam kao se otoci utapaju u sivoplavom kišnom preplavljenom moru
i osjećam ganuće u grlu.
U lučici vezan bijeloplavi ribarski brod kao sa kičaste razglednice, ljulja se tu na burinu,
i ja se pitam čemu ta dirnutost svaki put kad se nađem ovdje.
Možda se skriva u vrtu okruženom visokom kamenom ogradom skromne kuće,
zapuštene fasade i svježe obojanih vrata, otkud dopiru mirisi ruzmarina i čempresa.
Ili u oštrom glasu starog ribara, visokog košćatog, podulje sijede, ne, bijele kose i morskoplavih
očiju, neostarjelog,već dvadeset godina istog.
"Pod Se'lom" mala plaža, oblutci ispirani miljunima valova i tisućama godina.
Stara smokva nadvita nad grotom, drži ju grčevito otimajući je moru, što je neumorno ispire u nadi.
Miriše na školjke, morske trave, kristalni zrak, zrnca soli.
Neljepa, sirova stabla "Pokrive"..ali moja.
Pogledom odlutam do Galuna.
Moj je to otok.Ničeg na njemu, tek kamen i svjetionik.
I možda mi on daje svjetlost da vidim.
Sam i osamljen kao i ja, priča svoju svjetlosnu priču.
Uspomene, sjećanja, doživljaji iz rane mladosti;
osjećajima nahrane sjećanja-to je ono što nastanjuje moje mjesto.
To je ono, što ga čini lijepim, dragocijenim, nezamjenjivim, jedinstvenim u mom pamćenju.
Ne kaže uzalud Borges; da sve se nalazi samo u sjećanju i pamćenju, da tu i postoji jedino
po tome da ga pamtimo.
Stvari nestaju kad ih zaboravimo.
I ljudi.
Žive samo dok ih pamtimo.
*****
Sve je nestalo.
Na obzoru se izgubilo nebo i oblaci i more, pretapajući se u jednu jedinu sivozelenu crtu.
Kiša tutnji, razbija morsku plohu svojim jednolikim bubnjanjem ostavljajući tisuće ljeskavih točkica u njegovom nemoćnom tijelu.
Nestalo je galebova, i posljednji su pobjegli boreći se s naletima kiše i vjetra.
Nebo i zemlja postadoše jedno u grčevitom zagrljaju ljubavi i mržnje.
"A onda" odjednom sve se smiruje,
galebovi se bojažljivo vraćaju svom kraljevstvu neba i visina.
Vjetar razbacuje natmurene oblake, kiša posustaje , raznošena snagom moćnijega
i boje opet postaju čišće;
nebeskoplavo u pozadini, sivije sjenke na otocima,
crta bijeline na uznemirenom moru,
a ono od zelenog i tamnosivog prepušta se svojim odsjajima modrog,
tirkiznog; svih nijansi: od tamno do kristalnoplavog.
Kiša prestaje.
Post je objavljen 15.05.2007. u 02:20 sati.