Šutke slažem slike iz nekog budućeg sjećanja, za neku buduću ja koja ostaje
nakon tebe, iza tebe, bez tebe.
Osakaćene, prazne,slomljene, bezglasne slike pustoši koju za sobom ostavljaš.
Sakupljam jeku tvojih riječi, izlomljene tragove nježnosti.
U zraku razasute krhotine tvog lika.
Ispružim li u bijedi, ruke isuviše naglo tko će zaustaviti krv?
Moja odluka, moj izbor, moj očaj stješnjen između stopa umornih-
onih koje besmisleno otpravljam u neke nadiruće dane
i onih koje ostaju zauvijek tebi posvećene.
Moj očaj zgusnut u besanom mraku nadolazećih strašnih noći.
Pola koraka nedostajalo je do života.
Ali Ti si ostao skamenjen na pola puta, u beznađu između onih koji te trebaju
i mene koja te zovem.
Između zbilje koju živiš i snova koje nastanjuju moj glas i moja duša.
Sutra Ti potvrđuješ svoj mir, svoj svijet razuma, odgovornosti,
dugovanja i izvjesnosti.
I pustit ćeš me da odem posrčući
(i kad padnem na koljena Ti to više nećeš vidjeti).
Tvoja odluka, tvoj izbor, moj očaj, za sva nova svitanja i snove koji vrebaju,
mene, izbezumljenu od sloma
što će muklo prasnuti u utrobi čim okrenem leđa i shvatim....
Tu više ne pomaže ništa...
Ni sunce u krošnji, ni smijeh djeteta, ni mjesec na proljetnom nebu.
Ni glazba uronjena u tišinu
Ni snovi u hladnoj postelji
Ni prozor koji ostavljam otvoren.
Sutra rastajući se odlazimo
Ti u svoju nepomućenu sigurnost
ja u svoju maglovitu svakidašnjicu
Posve odvojeni i posve zajedno.
Ti odlaziš, a ja ostajem
potpuno mirna i potpuno očajna i potpuno tvoja.
Post je objavljen 15.05.2007. u 09:00 sati.