ipak sunčano

Savjete dajemo i dobivamo gotovo svaki dan (je tako ili?).
Dali su vrijedili vidimo tek kad rijeći sprovedemo u djelo.
Mislim ( u jeb* te opet ja mislim)da davati nekome savjet i nije tako lako jer ipak se trebamo ( po meni)staviti u situaciju osobe koja traži savjet i ako nismo prošli kroz tu(njegovu-njezinu) situaciju mi možemo samo nagađati šta bi bilo bolje predložiti jer šta bi trebalo učiniti to sigurno neznamo.
Po mom mišljenju ima više vrsta savjeta (ja prof.savjetolog) i to oni tkz. nedužni kao npr.,kad daješ savjet prijateljici šta joj bolje stoji,gdje će bolje proći za kupiti nešto,koji film pogledat,koje mijesto posjetit (ja takve ne dajem jer nisam u toku).
A ima savjeta koje smatram teškima i možda bolje više puta ih ne davati kao što su npr.,ljubavne boli,bračne krize,odgoj djeteta i tome slični.
U takve situacije je neke pute bolje se ne miješati već samo biti podrška.
Iako smatram ( i smatram???) da kad daješ savjet dragoj osobi gledaš pomoći njemu u korist a isto tako smatram da ta osoba x (za promjenu) ipak na kraju napravi ono što joj srce kaže.
Pa bilo kako bilo mi smo i dalje uz tu osobu (a ona to niti ne vidi).
Zna se desiti (meni se desilo) da daš dobronamjeran savjet osobi x a ona se na tebe naljuti.
Ali dobro;onda znaš za drugi put do kuda možeš ići tj.šta možeš a šta ne možeš reći .
Ja za takve osobe mislim (uuu koliko mislim) da su na neki način ograničene i ne žele vidjeti stvari kako one stoje.(možda griješim ali onda to nisam definitivno!)
Kako pomoći osobi koja pati zbog neuzvraćene ljubavi i koja je svijesna da pati uzalud?
Kako je nagovorit,ubijediti,reći bilo šta da bi prestala misliti na tu osobu?
Kako da shvati da je život jedan jedini i da u toj patnji ona ne živi već samo troši vrijeme uzalud?
Jadnostavno nema šanse,nema teorije,nikako!
Vjerujem da se možemo truditi davajući svakakve savjete da bi počela misliti na sebe i da vidi da je život lijep,možda ćak i lijepši iako ta druga strana nije uz nju ali na kraju nema ploda.
Svakako da trebamo biti podrška ali dok se u toj osobi ne dogodi ono *nešto*(nemam pojma šta)ona će i dalje patit.
Vjerojatno treba da joj se prolije ona tkz kap više,neka iskra šta će da plane,možda neka glupost koja se već i prije dogodila ali sada izgleda drugačije,možda nešto nalik balonu u koji pušeš,pušeš,pušeš i napokon pukne.E to* kad pukne* se mora desiti i onda je kraj,kraj patnji.
………….patnje umiru pjevajući……………………..
žalosno je to šta nikad neznaš koliko to može trajati,koliko češ dugo patiti,šta se mora desiti da te boli nestanu.
Nije lako živiti u patnji (znam da to samo ja znam)ali kad te prođe,kad bol nestane;onda se samo pitaš:ma koji k… sam toliko patio-patila?za šta?za koga?ali bitno da je bol nestala.
Ke ćudno?šta je to u nama da nas neke pute gura do samog dna boli i onda odjednom nestane,GOTOVO,kao da se ništa nije desilo,kao da se nikad nije desilo ili se to nekom drugom desilo,kao da si gledao film.
Kako je čudno kako nakon toga tu tvoju tkz.patnju (ljubav) vidiš u drugom svijetlu.kao da gledaš neku drugu osobu.više niti ne kužiš šta te to privlačilo na njemu-njoj.
Ma ste doživili kada nešto tome slićno?
Ja jesam i mogu reći da mi nije bilo lijepo onda ali na žalost niti poslije.
Ma koji k..ukuruz od života živimo??????????????????