|
|
nedjelja, 27.11.2005.
Na poslu
...u slušalicama slušam glazbeno šaputanje tuge...da, pjesma me prati dugo, dugo, uz nju plačem ili se radujem...volim ovaj posao...volim pjesmu i ...a iz sivila svoga grada šaljem toplinu svoga srca tebi u tvoj grad, u grad u kojem Dunav ljubi nebo...
|
- 21:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Trag u beskraju
...pismo di li je kraj, ženo razmakni sive koprene sna...puna je luna što nad morem sja...eto, malo razbacanoga teksta Oliverove pjesme - sve bih dala da si ovdje, barem jedan tren da vječnost bude...
|
- 11:28 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
petak, 25.11.2005.
Misli
...
Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj. / Albert Camus /
...
Riječi su samo riječi i bez srca nemaju značenja./ kineska poslovica /
...
Učitelji otvaraju vrata, ali vi morate ući sami. / kineska poslovica /
|
- 12:03 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
srijeda, 23.11.2005.
Jutro
Razigranošću ptice poklanjam se i današnjem danu. Na krovovima snijeg , nevina bjelina netaknute duše...i...sjećanje
|
- 09:28 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 20.11.2005.
"I vječno da
...živjet će ovdje kraj nas...i svaki njen novi dan bit će znak da volim te ja...da li znaš da te volim "
|
- 11:18 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
petak, 18.11.2005.
Gore svijeće
...gledam bršljane. Snažno se spušta ruka vremena na naša ramena. Suton daje obećanje...Nema sjena i sivila, samo mrak, lahorne čežnje cvijeća, borova i čempresa, divljih kestena što padaju po kamenju i mramoru nestajući u mraku ponižavajućeg straha svih naših dana...krošnje plaču melankoliju jesenju.
Vukovar...satkati najljepše stihove...stihove od mjesečine...pokriti sjećanja najtanjim velom...svaku čežnju pretvoriti u molitvu...
Hrabri ljudi, hvala Vam za sve za što nemamo riječi...
|
- 12:30 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 17.11.2005.
Vukovar
Poslao si mi svjedočenja i fotografije s Dunava.
Odgovaram ti...
Postoji potreba napisati Vam priču koju pišem i izgovaram pred ljudima kojima je život obilježen sudbinom zapisanom u tekstovima koje ste mi poslali. No, narano, napisane riječi nisu sve. Trebaju biti izgovorene kako bi slušatelj oćutio njihovu snagu. No, iako neizgovorene progovaraju tragediju. Da, pišem o pročitanom ili izgovorenom, a ne o doživljenom. A svjedoci P.R., D.P. i ostali su doživjeli, nisu, kao mi, vizualizirali u misli sliku ili zvuk bola i jauka.Strašno.
Mislite li da postoji riječ koja može obuhvatiti svu tragičnost stradanja, mislite li da postoji čistilište gdje se mogu očistiti sumanuti griješnici, ubojice, neduševni perverznjaci koji su dječje prste slagali u nisku, gledali u to i sumanuto se naslađivali svojim "pobjedama".
Pitam se koju količinu zraka udišu oni koji su navedeni kao zlostavljači i mogu li uopće disati? Na žalost, vjerujem da tamo, u nekim zemljama gdje žive, ili ako su se čak vratili u Vukovar ( tko zna? ), dišu punim plućima, jer ono što je za nas besramnost, nečovječnost, suludost, za njih je možda opravdano počinjenje, koje nikad ne terminiraju kao zločin.
A Spomen dom na Ovčari bi trebao spomenički svjedočiti o stradanju. Nijemi svjedok. Iz svake cigle stradalnik će slušati plač i jauk onoga kojeg je suluda ruka otrgnula, jednostavno, kao što se otkida korov na onom lijepom mjestu, gdje ste me vodili, gdje Dunav ljubi nebo i rastu ukusne jabuke.
Piše u zapisu koji ste mi poslali..."krenuo sam prema mjestu gdje sam se trebao predati. U međuvremenu sam odlučio otići po svoju bolesnu majku...". Nekoliko tragedija i tuga u jednom čovjeku...njegova sudbina, natjeran da diže ruke u nametnutoj predaji, kao ogrizak od jabuke, poderana krpa koja treba biti bačena...jedino što je još mogao odlučiti bilo je otići po bolesnu majku. U tim trenucima je bio čovjek koji nije mogao pomoći sebi, ali je još mogao, barem na trenutak, biti sin koji će pomoći svojoj bolesnoj majci.
I sada, dok pišem riječi, koje uvijek teku, danas još više nakon pročitanoga,osjećam bol...usitnjena tugom tapkam u mraku.
Kolike su Vukovarci tražili da im pomognu upaliti svjetlo, pronaći i osvjetliti put...
Šutnja..."budi šutnja iskrena i neka te vječno slute ljudi", ne znam tko je to izrekao, ali sviđa mi se. Toliko toga bih Vam željela reći, ja koja sam u okruženju patnji ratnih strahota živjela svoje najljepše godine, koja sam od zvuka granata jedva čula prvi plač svoga tek rođenog djeteta. Ali, nikada, nikada neću moći svoju bol i sjećanje izjednačiti s bolom i sjećanjem onih koji su u konvojima ( koje je, šo piše u Vašem zapisu, pratio promatrački tim EZ-a) s onima koji su dobili sok za osvježenje - kojeg li apsurda, a "prisutni mještani su negodovali"...
I tuga je poezija ili to može biti. Danas riječima plačem njihovu tragediju i uranjam u taj bezdan beskrajne boli. Postoji li netko tko može samnom podijeliti moju bol? Može li itko osjetiti težinu naših patnji ili patnja može izgarati ili tinjati samo u nama samima? Pitanja, nedoumice, borbe...
Nisam u post napisala sve što sam poslala tebi,poklonila sam ti riječima dio sebe...tako si daleko...volim te
|
- 08:37 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
utorak, 15.11.2005.
Nicole Avril
...autorica knjige "Ja, Dora Maar"
" Zovem se Dora Maar.Upoznala sam jednog čovjeka. Bio je genij.Bio je život. Bio je razdor. Tražio je da ga slijedim ne okrečući se. Ako se danas vraćam na ono što je bila naša ljubav, to je samo zato što je taj čovjek upravo umro. On je Picasso.
Bila je to luda ljubav.Kada se ona povukla ostalo je samo ludilo. Picasso me slikao u svim mojim stanjima nježnošću čipkarice. Mojim očima plakalo je stoljeće. Našla sam se na Guernici.Primorao me da plazim jezik pred strahotama rata...Dao mi je besmrtnu ljepotu ikona iz muzeja. Donio mi je užitak i propast.Pripisuju mi da sam izjavila kako nakon Picassa postoji samo Bog. Ne sjećam se da sam to rekla, ali nikada to nisam prestala misliti."
|
- 10:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 13.11.2005.
Osjećam
...te u mirisima jutra...znam...ovdje si, u jesenjem lišću, u sumaglici, u šumu jutarnjeg vjetra...čuvaj me...
|
- 08:41 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
petak, 11.11.2005.
Rođendan
Danas moj radio slavi rođendan. Volim te dragi moj radio...
|
- 12:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Ne vidim
...danas put od magle, ali slušam tvoj glas prigušen, tih, iskren...vodiš me dodirom slutnje, dodirom nadanja preskačući etike i odgovornosti, preskačući ozbiljnosti godina i razume, zaboravljajući stvarnosti i realnosti...Dišem... Osjećaš li udah moje ljubavi? Volim te , jednostavno volim te moj Michelangelo...i danas.
*******************************************************
Neka druga priča i još jedno pismo leptiru
Leptiru! I noćas sam te sanjala. I noćas si me držao za ruku, tako već nekoliko noći. Šalješ li mi poruku? Bojiš li se za mene? Dobro sam, a ti, kako si ti. Tužno je kada ne znam kako si. Ne mogu otkriti što mi govori san.Prošli su mjeseci, čini mi se cijela godina kako se nismo vidjeli. Kako si moj prijatelju. Toliko je priča skriveno u meni, a nemam ih kome ispričati, jer priče su to koje se mogu pričati samo tebi. Leptiru moj, ne želim tražiti drugog slušača svojim pričama. Gdje si, hoćeš li se javiti?Tvoj cvrčak
|
- 08:30 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
srijeda, 02.11.2005.
Upravo
...listam zaboravljeni dan u očima...još topla i snena...rasprostirem sjećanja...
|
- 12:21 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|