Vukovar
Poslao si mi svjedočenja i fotografije s Dunava.
Odgovaram ti...
Postoji potreba napisati Vam priču koju pišem i izgovaram pred ljudima kojima je život obilježen sudbinom zapisanom u tekstovima koje ste mi poslali. No, narano, napisane riječi nisu sve. Trebaju biti izgovorene kako bi slušatelj oćutio njihovu snagu. No, iako neizgovorene progovaraju tragediju. Da, pišem o pročitanom ili izgovorenom, a ne o doživljenom. A svjedoci P.R., D.P. i ostali su doživjeli, nisu, kao mi, vizualizirali u misli sliku ili zvuk bola i jauka.Strašno.
Mislite li da postoji riječ koja može obuhvatiti svu tragičnost stradanja, mislite li da postoji čistilište gdje se mogu očistiti sumanuti griješnici, ubojice, neduševni perverznjaci koji su dječje prste slagali u nisku, gledali u to i sumanuto se naslađivali svojim "pobjedama".
Pitam se koju količinu zraka udišu oni koji su navedeni kao zlostavljači i mogu li uopće disati? Na žalost, vjerujem da tamo, u nekim zemljama gdje žive, ili ako su se čak vratili u Vukovar ( tko zna? ), dišu punim plućima, jer ono što je za nas besramnost, nečovječnost, suludost, za njih je možda opravdano počinjenje, koje nikad ne terminiraju kao zločin.
A Spomen dom na Ovčari bi trebao spomenički svjedočiti o stradanju. Nijemi svjedok. Iz svake cigle stradalnik će slušati plač i jauk onoga kojeg je suluda ruka otrgnula, jednostavno, kao što se otkida korov na onom lijepom mjestu, gdje ste me vodili, gdje Dunav ljubi nebo i rastu ukusne jabuke.
Piše u zapisu koji ste mi poslali..."krenuo sam prema mjestu gdje sam se trebao predati. U međuvremenu sam odlučio otići po svoju bolesnu majku...". Nekoliko tragedija i tuga u jednom čovjeku...njegova sudbina, natjeran da diže ruke u nametnutoj predaji, kao ogrizak od jabuke, poderana krpa koja treba biti bačena...jedino što je još mogao odlučiti bilo je otići po bolesnu majku. U tim trenucima je bio čovjek koji nije mogao pomoći sebi, ali je još mogao, barem na trenutak, biti sin koji će pomoći svojoj bolesnoj majci.
I sada, dok pišem riječi, koje uvijek teku, danas još više nakon pročitanoga,osjećam bol...usitnjena tugom tapkam u mraku.
Kolike su Vukovarci tražili da im pomognu upaliti svjetlo, pronaći i osvjetliti put...
Šutnja..."budi šutnja iskrena i neka te vječno slute ljudi", ne znam tko je to izrekao, ali sviđa mi se. Toliko toga bih Vam željela reći, ja koja sam u okruženju patnji ratnih strahota živjela svoje najljepše godine, koja sam od zvuka granata jedva čula prvi plač svoga tek rođenog djeteta. Ali, nikada, nikada neću moći svoju bol i sjećanje izjednačiti s bolom i sjećanjem onih koji su u konvojima ( koje je, šo piše u Vašem zapisu, pratio promatrački tim EZ-a) s onima koji su dobili sok za osvježenje - kojeg li apsurda, a "prisutni mještani su negodovali"...
I tuga je poezija ili to može biti. Danas riječima plačem njihovu tragediju i uranjam u taj bezdan beskrajne boli. Postoji li netko tko može samnom podijeliti moju bol? Može li itko osjetiti težinu naših patnji ili patnja može izgarati ili tinjati samo u nama samima? Pitanja, nedoumice, borbe...
Nisam u post napisala sve što sam poslala tebi,poklonila sam ti riječima dio sebe...tako si daleko...volim te
|