Pismo leptiru
Vjerujete li u bajke...pričate li bajke, volite li ih slušati, želite ih doživjeti...
Uletili smo u nekim našim bajkama mnogo puta u krivu priču, spretno se izvlačili, nastavljali dalje šetati šumom, povremeno zalutali, pa ugledali svjetlo, pa opet zalutali. Gledali svoj odraz u jezeru, sjeli na kamen, pogledali prema nebu i čekali...Uboli se na početku naših života na vreteno, pa spokojno u dobokom snu čekali princa koji će nas na našem oltaru od ljubavi poljubiti, čekali onoga koji će razgrnuti golim rukama trnje ruža samo kako bi došao.Čekali onoga kojeg neće boljeti rane od trnja, jer će odmah zacjeliti zahvaljujući uzajamnoj ljubavi. Neki naši dječaci i djevojčice čuče uspavani u nama, namjerno smo ih stavili iza hrpe kutija u neke uglove gdje će ih pokriti prašina i mi...mi ćemo zaboraviti.
A onda samo iznenada, kao i uvijek, opet pokušavaš ući u moj život, ti, koji si jedini dotaknuo moju dušu...i što sada. Zbunjena sam u ljubavi ...ali, kako bih ti rekla...volim ga...jer bila sam "lipote gladna, jubavi žedna..."Daleko je, ali moje misli pripadaju njemu,iako se pitam danas cijeli dan, zašto sam sinoć plakala,zašto sam ga na trenutak spremila , a mislila ponovo, ponovo, ponovo...i tako godinama... na tebe. Ne, ne želim otvarati vrata...ne, ne ponovo. Baš mi je teško, jaaaako."Bitanga i princeza"...tako si govorio...uvijek...pa onda slušao jazz, pa plakao, pa me ljubio, pa rekao nemoj više...nikada...možemo li pobjeći jedno od drugog? Volim ga, znam da ga volim, iskreno, duboko, znam da nikada neće ostaviti svoju obitelj, znam da će samo u nekim trenucima ovih naših života biti moj, a onda će otići, ili ću otići ja, ali sada, danas...ja ga volim...molim te, nemoj, nemoj otvarati našu ljubav, ne ponovo, ne mogu to izdržati, jer toliko puta nas je boljelo...i leptiru moj - ti znaš da kod tvog cvrčka imaš uvijek posebno mjesto. A zašto sam počela bajkovito...jer jučer kada si nazvao prvo si pitao : "Kada si zadnji puta pročitala Palčića ?
Znam da mojim blogerima sada ništa nije jasno, ali ako vam je lakše reći ću vam - nije ni meni...Zar nam mora sve uvijek biti jasno?
I neću pisati sada tebi, pisat ću čovjeku kojeg volim, Michelangelu, koji je toliko daleko...toliko beskrajno daleko...
I znaš što - jedino me ti smiješ pitati kada sam zadnji puta čitala Palčića?
|