Auris

Jučer sam bila s frendom na kavi. Razbacivali smo se temama. Sve sreća nije bilo puno ljudi u bircu, jer mislim da bi pobjegli kad bi čuli naš razgovor. Došli smo opet i do te ljubavi. Zaključili smo da je ljubav pojam koji je teško definirati. Za svakog čovjeka ona predstavlja nešto drugo, kako smo pametni, ha???? Kao da smo toplu vodu izmislili. Ne, da li se ljudi koji su u braku 20 godina vole ili je to navika ili su to zajednički interesi. Poput djece, kredita, jednostavno osjećaja da imaš nekog pored sebe, da nisi sam. Da li muškarci traže žene koje se znaju brinuti o sebi ili one koje to također znaju ali ne pokazuju, žele da se muškarac ponaša zaštitnički prema njima, a one ostaju kao princeze. I to opet zavisi od muškarca. Netko bira ovakve netko onakve žene…
Onda smo došli do morala. Da li se isplati u današnjem svijetu biti moralan? Da li će taj moral ili nemoral utjecati na naš život tamo gore. Teško je živjeti u ovom izopačenom društvu gdje svatko gleda samo sebe i osobne koristi, kako tu biti moralan? A sad, široka je i definicija morala.
Prebacili smo se na vjeru, na crkvu. Moj stav o tome je ovakav. Osobno mi se ne sviđa što se crkva petlja u sve i svašta, ne promiče vjeru na onakav način kako bi to trebala činiti – u duhu ljubavi i zajedništva. Ne idem u crkvu, ali vjerujem u Boga, čak i više od onih koji su svaki dan na misi. A razlog zbog kojeg ne idem, jednostavan je. Ljudi koji dolaze imaju svoje neke lude namjere, vidjeti i biti viđen. Tko je s kim došao? Tko je što obukao? A kad izađu iz crkve psuju kao ludi. Zar je to vjera? Samo da si prisutan fizički u crkvi? Gluposti....Za mene građevina kao građevina nije ništa, nije to vjera ako svaki dan odlazim na misu, a ponašam se kao ovi što sam već navela. Kada se to bude promijenilo, ako se ikada i promijeni ići ću u crkvu. Do tada, moj razgovor s Bogom vodit ću gdje kod stignem. Sugovornik moj mi reče da pokušava živjeti po 10 Božjih zapovjedi, pa ako mu se dogodi da jednu ili dvije prekrši nije to strašno (ne misli pritom na onu „Ne ubij“ i takve). Ali što ako je baš ključna ta koju je on prekršio?
A sad malo o homoseksualcima. Da, bilo je i o tome priče. Moj frend se baš ne slaže s tim da se ljubakaju po ulicama dok djeca gledaju itd. Nisam homofob. To je njihovo pravo izbora i to podržavam. Ne osuđujem nikoga. (možda će me sada neki od vas krivo shvatiti) Čak štoviše, za to sam da bi im se čak trebalo omogućiti sklapanje braka i posvajanje djece, uz pretpostavku da su podobni za to. To bi trebalo prepustiti nadležnim centrima za socijalnu skrb da odluče, ako i dođe do toga u ovoj našoj maloj zemlji. Zašto bi djeca živjela po domovima ako bi im se ovako omogućio normalan život? Jest, bili bi u školi ili na drugim mjestima izloženi raznim kritikama ovog primitivnog društva, ali s vremenom bi to postalo normalno. Jer što ta djeca proživljavaju u domovima, to je zbilja užasno i tragično. Znam jedan slučaj gdje je neki dečko silovao druga dva dečka. Oni su obilježeni za cijeli život. Neki to smatraju bolešću, neki se zgražavaju na samu spomen toga. Počinjem od sebe. Što da moje dijete jednog dana kaže: Mama, ja sam gay. Pa ne bih ga se sigurno odrekla. Prihvatila bih to....
Kakvo je vaše mišljenje?