|
Prije par mjeseci u domovinu se nakon dugotrajne robije koju je služio u američkim zatvorima vratio Zvonko Bušić. Malo sam zakasnio jel'da. Moram priznati da mi je išla na živce sva ta strka, sve te remiscencije na nesretnu emigrantsku epopeju naših, tom poslu, nevičnih hrvatskih sinova jer šta god ko mislio o nama ili mi sami o sebi, nismo mi za tu rabotu. Konspiracija, bombe, rašpe, livorveri, nikad to nama nije bog zna kako išlo. Mi smo više onako za, kakobireko, šutnju. Hrvat se ponaša ko uvrijeđena nobles dama koju je uvrijedio neki prostak. Digne nos i šuti. Kaj bi mi s prostacima. Čkomi. E da. Naši emigranti..hmm. sastajali su se na kolodvorima, legendarnim banhofima, gdje bi ulijevali u sebe respektabilne količine tekućine koja pogađate nije bila cijeđena iz naranče i grejpa nego iz hmelja, kukuruza, pšenice, grožđa..što je i bilo logično jer su te biljke poznavali u dušu za razliku od gorepomenute egzotike koju nisu znali ni oguliti. Pretežno iz pasivnih krajeva, od kamo su nagrnuli hrpimice kad im je "najljudskijih od svih sustava" tutnuo pasoše u ruke i degažirao ih na njemačke bauštele i kanalizacije iz puke potrebe jer se njemački muškarci uglavnom nisu vratili iz Rusije i kronično je falilo radne snage, pogotovo one prostije. Ti naši očevi i djedovi, neuki i priprosti, nepismeni i neotesani, gangali su po njemačkim kolodvorima na užas njemačke gospode, njihovih dama i spešl njihovih pudlica, zazivali 'Rvatsku, zalijevali oporu i tvrdu pjesmu koja je više ličila na neandrtalski ushit nakon lova na mamuta nego na neku elegičnu ariju iako je u njima ustvari bilo puno elegije i previše nostalgije. Mnogi Nijemac koji bi uspio zatomiti svoj užas i pokazati da on, bivši Hitlerovac, koji je gazio željeznom čizmom od Urala do Pirineja i dalje, prezirao balkansku bagažu, ipak ima u sebi razumijevanja i sućuti makar i za nešto tako strašno kao što je ganga. Pa bi prišao i izjavio kratko sućut zažarenim pjevačima i dok bi oni nazdravljali velikim čašama, on je odlazio sućutan i sažaljiv jer je računao, precizno njemački..."ovim ljudima se sigurno nešto strašno desilo kad ovako kriče". Ponekad bi se raspojasanim pjevačima pridružio neki neznanac, koji se uvijek motao tu u blizini ali brzo bi se uklopio u društvo, jer se vidjelo da je i glasom i stasom dio te ekipe, iako ga nitko nije poznavao. Tu i tamo bi bio daljnji rođak pokojeg pjevača, iz tamo nekog sela, ali to nije bilo tako ni bitno. Dovoljno je bilo kad bi oduševljen zagrlio momke, naručio rundu i poveo grlato.." ja ustaša i moj ćaća bioooooo........." Kad bi se ispucalih ruku i načete jetre vratili kući za Božić ka ispaćenim ženama koje su teglile na teškoj zemlji i hrpi djece koje bi ostavili za sobom, i koji bi se mahom rađali početkom jeseni, jer tada i zemlja rađa, a i "slučajno" se podudara sa "Urlapom", godišnjim odmorom, tek tada bi saznali da taj neznanac i nije bio pravi "ustaša" nego Udbaš koji ih je zajebo, popisao ih ( zašto li je samo pitao za imena i odakle je ko) i dok ih je mrki Jovan u lokalnom SUP-u fiksirao u oči, lupkajući pendrekom o stol koji se par trenutaka prije nalazio na njihovim bubrezima, pitali su se, kako te može izdat onaj koji tako dobro ganga. I zato mi nikad nije bilo jasno zašto se ta UDBA toliko trudi, zašto proganja i ubija te očite diletante koji nisu znali ni prepoznati očitu špiju a to se odnosi i na priproste gangaše tako i na fol ozbiljne organizacije koje su vodili intelektualci, bivši ratnici i avanturisti. UDBA ih je bušila ko sir. Šta su oni mogli srušiti. Koga. Jugoslaviju. Iluzija. Oprobani recept koji je šljako do kraja bio je slijedeći. Ubaciti sina ili unuka poznatog, ili ustaše, ili nekog sličnog kova, koji bi predhodno bio obrađen, ucjenama, mitom, prebijanjem a neki i za lovu, dakako u njega nitko nije sumnjao, iako bi to bilo logično. I tulum bi mogao početi. Ostajala su hrpa tjelesa po njemačkim uličicama, krv je tekla potocima, kasapili su ih ko životinje, Njemačka je šutjela, jer je takav bio dogovor a i nije imala izbora. Teret nacizma još ju je grčio do zemlje. Bio je to obračun s "hrvatskim fašistima". Srbijanski i poneki hrvatski kriminalac dobijali su oproste za svoja nedjela, i njima su tutnuli pasoše u ruke, dobili su čovjeka za vezu, ime žrtve, zaštitu od njemačke policije i stvar je išla. Problem se pojavio kad bi se "majstori" malo zaželjeli pravog posla, svijetlećih njemačkih banaka, draguljarnica i ostalih humanitarnih ustanova. To bi pokatkad stvaralo probleme konzularnim djelatnicima neumrle SFRJ ali stvar se u pravilu rješavala na diplomatski način. Zašto to sve pišem. Dopala mi je šaka knjiga životne suputnice sapatnice Zvonka Bušića, amerikanke Julienne Bušić, koja je isto odrapila dobar dio godina u svojoj domovini jer je bila sudionik otmice aviona. Znao sam za tu knjigu, ali kao što rekoh nisam osjećao potrebu da je pročitam jer mi se nije dalo čitati o svom tom jadu i čemeru. Ali pošto je jedno vrijeme to bila top-tema, je li Bušić terorist ili heroj koji se žrtvovao, reko' sam "ajde". Da vidimo, šta je to bilo vrijedno tog martirija. I nisam pročitao ništa posebno novo. Upoznavanje, jedne mlade amerikanke, njezine prijateljice, bezbrižne i slobodne sa jednim prilično napadnim i otrcanim Dinarcom vulgaris, pomalo dezorjentiranim, praznih džepova, mrkog i ponositog, nespretnog u udvaranju ali upornog, pomalo, ustvari previše dosadnog. Njezin ulazak u taj svijet, zadimljenih prostorija, viška govorancije, prilično otvorena i slobodna veza ( emancipiraju se naši brđani lako na te stvari), njezina fascinacija tim ljudima, uživljavanje u njihove ideale, nešto što je prije par mjeseci bilo nespojivo, ne dva nego najmanje tri svijeta, koje ništa ne veže. Njezino bacanje letaka za nebodera na glavnom zagrebačkom trgu, tretman u policiji ( ublažen američkim državljanstvom), ustrajavanje u nastavku posla, spremnost na žrtvu, nepokolebljiva spremnost na žrtvu za zemlju za koju prije godinu dana nije znala da uopće postoji. Otmica aviona, kontakti s prvo prestravljenim putnicima, zbližavanje s njima, dramatični sati leta, slijetanja i na kraju predaja na pariškom areodromu, suđenje i zatvor. Postavio sam si pitanje. Zašto. Šta je natjeralo jednu amerikanku da sve to izvodi, da riskira svoj život, da luduje, uništava svaku svoju perspektivu, za ideale čovjeka kojeg je slučajno srela. Ljubav. Dobro, ljubav. Ali ta ljubav, ta žrtva je vodila tome da budu razdvojeni, da budu zatvoreni, i to u najboljem slučaju. Smrt je bila izglednija. Smrt ili zatočeništvo koje nije bilo posljedica niti preduvjet njihove ljubavi kao u nekoj grčkoj tragediji, nego čin koji je ometao njihovu ljubav. Razdvajao ih. Onemogućavao ljubav. U čemu je onda kvaka. Žrtvovanje, za koga, zašto. Bez izgleda. Bez perspektive. Beznadno. Ko može razumjeti ljude koji se žrtvuju. Žrtva bez cilja. Je li to žrtva bez cilja. Ima li smisla. Za trideset godina kad iziđeš ko će sjećati tvog čina. Ko će imati pijetet prema tebi, prema tvom martiriju. Rijetki. Koga briga za to. Bilo jednom..eh da. Ko.?Kad? Stvarno! Zašto? Čudno! Oprosti, žurim pedikeru, prehladio mi se pas. Grozno. Ah šta će te, svakakvih bedaka ima na svijetu. "Terorist" usliknut će gnjevno kosati i nosati, mršavi zgubidan sa Chegevarinom slikom na majici. "Terorist" vrisnut će debela drugarica ispod frizerske haube i vratiti s viklerima u židovski stan u centru. "Zločinac" zavapit će onemoćalo službeno lice koje je namještalo bubrege gangašima ispucalih ruku. "Sramota" u tom tonu zveknut će njegov pendrek sa zida. Žrtva. Možda besciljna. Možda beznadna. Ali fascinirajuća. Biblijska. Dokaz da postoje ljudi, koji su možda ludi, možda nerazumni ali su drugačiji. I rijetki. I u ovom svijetu kad je postala žrtva otići onemoćalom i zaboravljenom roditelju u njegovu sobicu u staračkom domu, istrpiti tih pola sata, to sve liči na priču iz davnine, kad su svijetom hodali titani. Koji su ličili na ljude. |
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv