petak, 21.04.2017.
Militarizacija
Militarizacija je zajebana stvar. Al, ono, stvarno zajebana. Ako pogledamo povijest, militarizam je često dovodio do ratova. Zato nas treba zabrinuti izjava nekih političara i likova u javnom prostoru, kako se u Hrvatsku nastoji uvesti militarizacija društva. Političar koji je u nekoliko navrata to izjavio je Bojan Glavašević.
A što to znači militarizacija društva? Kako neka država postaje militarizirana? Postoje različiti primjeri iz povijesti, ali ako se priča o militarizaciji onda znači da se čitav napor jedne države, njenog društva, usmjerava prema vojsci i ratnim vještinama. Industrija proizvodi sve više i više za potrebe vojske, mediji promoviraju vojne vještine ili neke ratne ciljeve, obrazovanje se bazira na vojničkim vještinama i po vojničkim principima, postrojavanja, slušanje himne, stupanja i koračnice....odgoj djece i mladeži se provodi oštro i vojnički. Svašta nešto, ali najviše od svega nam idu pred očima slike fašističke Italije, nacističke Njemačke i Japana prije 2. svjetskog rata. Stupanja i marširanja nepreglednih redova vojnika sa bakljama i zastavama, ozbiljni ili s pjesmom na usnama, idu red za rdom. A na glavnim mjestima u državi general do generala. Ministar obrazovanja bojnik, ministar gospodarstva general-pukovnik, itd.
Jednostavno je. Hrvatska nije takva država niti je hrvatsko društvo takvo, a nitko ni nema namjeru takav sistem uvoditi u Hrvatsku. Pa zašto bi onda neki ljudi tako govorili i o tome pričali? Kojim povodom?
Odgovor je opet jednostavan. Uvijek ima bolesnika koji će u nečemu vidjeti nešto opasno i paranoično urlati od straha. Ima i onih koji nastoje diskreditirati određene ideje ili ljude, pa onda svjesno lažu i pretjeruju, a ima i onih koji su politikanti i pred očima im je vlastiti uspon u društvu ili hijerarhijskoj ljestvici države ili stranke.
Dakle, bez obzira što Hrvatska razmišlja o uvođenju vojnog roka, to ne znači da se hrvatsko društvo militarizira il da se nastoji tako nešto napraviti. Dapače. Hrvatsko društvo nije militantno niti je prosječnog Hrvata imalo briga za vojsku. Prosječan Hrvat nema pojma što se događa u vojsci niti kakvu vojsku ima.
E, upravo je ta činjenica opasna i problematična. Jer upali smo, kao društvo, u drugu krajnost. Nama obranu i sigurnost vodi uski krug ljudi, a onaj ogroman broj ljudi, koji financira svu tu priču, nema nikakvog utjecaja ni na vojsku niti zna što se događa u vojsci.
U svojoj vojnoj karijeri susreo sam se puno puta s tim pitanjem: "Što vi zapravo radite tamo u toj vojsci." Nema rata, nema ni potrebe za vojnikom, razmišljanje je običnog čovjeka. Pa ako vojnik postoji u doba mira, pita se civil, što on zapravo čitavo vrijeme radi?
Dobro je kad civil-porezni obveznik postavlja to pitanje. I dobro je kad ga to zanima. Međutim, mene su sve rjeđe pitali to pitanje. I sve ih je manje zanimalo što vojska radi. Dok smo došli do pristupanja Hrvatske NATO paktu, ljude više nije zanimala ni vojska ni NATO pakt. Postali su indiferentni.
I u tom trenutku se počinje javljati opasnost. Vojska postaje odvojena od društva, odvojena od onih koje bi trebala braniti. Sve manji broj ljudi ide u vojsku, sve manje ljudi ima doticaja s vojskom, a ono malo ljudi koji služe vojsku sve češće dolaze po obiteljskoj liniji. Otac je bio branitelj, stric vojnik, tata je trenutno pukovnik negdje....i tako se stvara vojna kasta. To je drugačija priča od one u kojoj svatko služi vojni rok i svačijeg oca ili mamu zanima gdje vojska ima vojarne, vježbe, koliko plaća putne troškove ili hrani njihovu djecu. U profesionalnopj vojsci nije bitno kakva je hrana, nije je bitno gdje vojska ide i gdje vojnik ratuje. Sam se za to prijavio, dobrovoljno i onda je sasvim normalno da civile to ne treba zanimati i ne bi to trebali ni pitati. Što pitaš? U Afganistan ili negdje drugdje ne ide tvoj sinek ili brat, pa onda nemaš prava ni postavljati uvjete da ne želiš vojsku u Afganistanu ili negdje drugdje.
I tako se ljudima začepe usta.
A ako ima stvarno nekih upornih likova i budala koje stalno postavljaju pitanja onda se takvima začepi gubica sa stručnošću. Nestručan si, nisi služio vojsku, nemaš pojma o tome što pričaš, nemaš onda pravo glasa po tom pitanju. Uostalom, pogledajmo raspravu o vojnom zrakoplovstvu. Struka će odlučiti o tome koji borbeni zrakoplov nam treba. Politika će odlučiti od koga ćemo ga kupiti. Ono što civil-porezni obveznik treba je šutjeti i odrješiti kesu. Plati i šuti. Nema više ni rasprave o tome treba li nam borbeno zrakoplovstvo.
Kome odgovara situacija u kojoj imamo vojnu kastu? Ponajprije političarima. I to onima na vlasti i onima u oporbi. Ovi u oporbi jednom će se naći na vlasti. A svaki vlastodržac želi imati mirnu i poslušnu vojsku. Kad je vojska poslušna i kad je naučimo tko je zapravo plaća (porezni obveznik je ne plaća, on samo daje novce) i tko je poslodavac, onda ta vojska može biti jako korisna. Osim toga, profesionalna je i dobrovoljna.
Dakle, militarizacija? Nema je. Postoji opasnost stvaranja vojne kaste, ljudi koji su u vojsci ili usko vezani uz vojsku, a koji onda odlučuju što s vojskom. Gdje ćemo je upotrijebiti i s kojim ciljevima? Ljudi koji žive od vojske i vojnog zanimanja. Kad će plaća i kakve će mi biti beneficije?
Domoljublje se na takav način mijenja i narod više nije u fokusu domoljublja. Dapače, narod vrlo lako može izaći iz one definicije domoljublja, a umjesto naroda se u srce vojske uvuče poslodavac.
Nema zasad bojazni. U vojnim redovima još uvijek postoji dobar dio domoljuba, branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata. Ali vremena se mijenjaju, loša demografija nosi svoje promjene. Pitanje je tko će za 10 godina biti prosječan hrvatski vojnik.
Obavezni vojni rok je, ludo zvuči, poveznica između naroda i vojske.
Profesionalna vojska, sve češće i više, ima vezu samo sa svojim poslodavcem.
Svaka opcija ima svoje pozitivne i negativne strane. Moramo biti svjesni i jednih i drugih,a ne lupati bezveze i prosipati jeftine parole ne razmišljajući što one zapravo znače.
Oznake: vojni rok, militarizacija
