|
|
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will live as one
Reiki Hara - moji novi prijatelji
Indigo kristalni most - prva smjernica
Anathema borealis - mali Žnj buntovnik 
Prorok - zaljubljeni Shakespeare
Safiris - najljepše pjesme o Indigo generaciji, i ne samo o tome...
Furryan - Indigo soul
Irnan - prekrasna duša
Ana Marija- aka Korny
Volim te. 
Prošlu sam noć provela penjući se po skliskim krovovima zgrada i kuća. Hladnoća se uvlačila u svaku poru i moji su prsti, plavi od studeni, nezgrapno prihvaćali ljepljive žljebove. Bila je to neobično tiha noć, tek se ponekad mogao čuti udaljeni zvuk škripe kočnica, a narančasta izmaglica, kovitlajući se pri tlu,pojačavala je ionako sablastan ugođaj. Bilo je ovdje i puno ljepših noći, no ja sam svaki puta odgađala penjanje.
Ostalo mi je još dosta krovova na koje sam se trebala popeti. Nerado to priznajem, ali ne volim penjanje. Čini mi se kao da je svaki put sve isto. Isti pažljivi pokreti, koordinirana prianjanja uz glatki zid da bih napokon prošetala krovom. Nekada me to ispunjavalo ponosom. Danas...svejedno mi je.
Noćas je išlo posebno teško, ali sam ipak uspijevala. Pet, šest, deset krovova... Svaki se uspon činio vječnim, a moje su ruke postajale sve krvavije. Pedeset, šezdeset... iza mene su ostajale cijele četvrti.
Na red je došao i najveći izazov, krov Hrvatskoga narodnog kazališta, sklizak od zelene patine okupane rosuljom.
Pristupih mu rezignirano. " To je previše", prošaptala sam, no ipak se počela penjati, iako više nisam osjećala ruke. Žuta je cigla sve brže nestajala pred mojim očima, da bi naposljetku formirala vrtlog koji me počeo gutati...
Ugledala sam prekrasan prizor. Vedro crno nebo i mnoštvo zlatnih zvjezdica na njemu. Uspjela sam. Gledam nebo s vrha HNK.
No, tek što sam to pomislila, nebo je počelo propadati i uskoro sam kroz bijelu maglu gledala tu zgradu, još nedostižniju no prije. Bolio me svaki atom u tijelu... Sigurno sam pala s velike visine. "Fortuna mi noćas očito nije sklona", pomislila sam shvativši da ležim u lokvi vode. Zatvorila sam oči i pustila da me umor svlada.
"Jesi li svjesna da ćeš se prehladiti budeš li nastavila ležati tu?", prenuo me glas. "Mo...molim?", podigla sam glavu. Preda mnom je stajao muškarac od kojih trideset godina, u dugom crnom kaputu. Narančasta natrijeva svjetlost osvjetljavala mu je lice i vidjela sam da je bio tamne puti, crne kose i svjetlucavih očiju kojima je prodorno zurio u mene.
"Jesi li dobro? Vidio sam tvoj pad", upitao je zabrinuto. "Da, u redu sam. Što te ne ubije, ojača te", nasmijala sam se, iako mi nije bilo do smijeha.
"Promatrao sam te kad si pala", nije se obazirao na moje riječi, "stvarno se brzo penješ. Prebrzo. Možda bi trebala malo usporiti", izustio je u jednom dahu, otkrivajući red bijelih zuba.
Negdje ispod duboke ravnodušnosti, osjetila sam ubod ljutnje. Promatrao me?
"Tko ste vi i zašto ste me promatrali?", nisam se baš proslavila u uljudnosti.
"Lucifer", glatko je uzvratio nudeći mi cigaretu.
"Ne, hvala", odgovorila sam automatski. "Što? Lucifer?! Aha, a ja sam Kleopatra", nisam se trudila sakriti sarkazam.
" Drago mi je, Kleopatra", nasmijao se otpuhujući dim, "nego...Što zapravo radiš tu?"
"Pa penjem se po krovovima, očitoo", nisam se mogla suzdržati. "Pa, očito", zaškiljio je povlačeći dim, "nisi uspjela."
Taj me tip stvarno počeo ljutiti.
"Molim? Pa ja sam najbolja u penjanju u okolici. To svi znaju."
"Da, da, svakako, a ipak nisi došla do krova. Ostalo ti je više od petine zgrade. Pala si tek dodirnuvši krov."
"To se može svakome dogoditi", odgovorila sam spremno.
"Aha, ali većini se nije", uzvratio je istom mjerom.
"Što ne pobija moju teoriju!", ipak sam ja spretna na jeziku.
"Ljenčine uvijek traže izgovore", nasmijao se zabacivši glavu.
Stvarno je prevršio svaku mjeru.
"Tko ste, dovraga, vi i zašto mi solite pamet?! To je bila jedna mala pogreška, u redu?! To mi se dogodilo prvi put, a vi odmah dižete paniku kao da je ne znam što..."
Vikala sam dugo na toga potpunog stranca, no to me nije nimalo smirilo. Zapravo bi me još više razljutilo njegovo lice na kojem je stalno titrao podrugljiv smješak.
Umorna od vikanja, ušutila sam. Nastala je tišina, a Lucifer se zabavljao otpuhujući dim visoko u zrak. Napokon je progovorio: "A zašto se uopće penješ na krovove?"
Sreća da tada nisam mogla vidjeti svoj izraz lica jer sam sigurna da je odavao teleću zbunjenost.
Još se jednom nasmijao i rekao: "Vidimo se u petom krugu."
Namignuo mi je, bacajući cigaretu tik do moje noge i otišao.
Ostala sam tamo još dugo gledajući žar te cigarete koji se, vjerujem, ni danas nije ugasio.
Ovo sam napisala nakon objave rezultata nacionalnih ispita.
