in and off

Iako su svi snjegovi ovoga svijeta mokri snjegovi
uvazite mogucnost da je ipak moj snijeg bio mokriji snijeg od bilo kojeg snijega do tada.
Zasto?
Zato jer sam te veceri hodala dugo vremena od jednog djela nekog dalekog malo napucenijeg mjesta do drugog s nevjerojatnim entuzijazmom i uzbuđenošću onime sto ce se tek dogoditi. Nije se trebalo dogoditi nista posebno, ali znate ona uzbuđenja kada jednostavno idete od jednog mjesta prema drugome i po putu upadate u razna sanjarenja o naprosto bilocemu jer ste sami sa sobom pa dopustate podsvijesti ili sto li je vec to da stvara svoje paucine. Ti momenti su zaista jedni od najcudnijih momenata koje mogu zamisliti. Zar mozak kada je zaokupljen nicime zbilja nema pametnijeg posla nego stvarati situacije u kojima bi se zelio nalaziti i voditi ih na nacin na koji bi on zelio da se razviju. I svjestan je potom da se nikada nece naci u tocno takvoj situaciji i da se situacija nikad nece razviti u tome smjeru. To je dosta slicno bilo kojim zeljama koje smo ikada zeljeli. Nase zelje nikada ne ukljucuju tocno jednu stvar ili pojam izdvojenu iz svoga konteksta, osim u nekim izvanrednim situacijama naravno, vec su uvijek zanimljiva sastavina idilicne, socne ili u tome trenutku na bilo koji nacin pozeljne atmosfere. Dakle hrpa slika koje se krecu jedna za drugom kao u filmu u pozeljnom smjeru i cine da se mi kao glavni subjekt ili nuzan za temu objekt osijecamo posebno.. (ovisno od cega vec taj mozak pati). Dali ikada upadnemo u takve situacije kakve ih nas mozak stvara? Nikada u potpunosti. Uvjek je tu previse ili premalo vremena sto nam smeta, neugoda koja je dosla niotkud i tkoznazasto i slicne sitnice koje pokvare uzviseni trenutak i od njega ucine samo - stvarnost.
Svatko ce priznati da se niti jedan trenutak koji je zamisljao nije ostvario tocno onako kako je bio zamisljen. Mozak premalo moze biti kreativan koliko kaoticnost nase licnosti moze uzeti maha u trenutku kada se taj događaj zbilja dešava. Pokvarimo ga samom metafizikom, samim mozgom koji i u tome kljucnome trenutku stvara nesto. Nesto sto nije pozeljno nasem pozeljnom trenutku.
Dakle..
Nemoguce je zanemariti nepodosljivu slicnost koncepta nasih zelja unutar mozga i koncepta jednog filma. A i jedno i drugo rijetko kada imaju ikakve veze sa stvarnoscu.
Toliko o utjecaju medija na nasu licnost. I ne samo utjecaja, vec glavnog stvaratelja u procesu socijalizacije jednog covjeka.
Zamislite sada nekoga tko je stvaran uz one grozne filmove iz devedesetih..
hoho..