Thoughts Of The Refugee
18.03.2007., nedjelja
Whatever
|
Mada mrzim ovakve stvari, ali eto, osjecam se danas, od rano jutros, pomalo lose pa mi je potrebno da nesto napisem. Malo prije sam imao razgovor sa osobom koju volim koji me rastuzio malo, ali prije nego se zabrinete, sve je i vise nego u najboljem redu, samo sto su stvari malo drugacije nego prije i neke stvari ne propustam rijesiti odmah, na potiskivati ih i zatomljivati... mislim da je tako bolje, ako nista drugo, korisnije dugorocno. Evo po tko zna koju nedjelju zaredom radim ujutro, sto dakle iskljucuje bilo kakak drustveni zivot subotom navecer, sto mi, zbog posla do sada nije tesko padalo, ali sada kad ne radim petak noc, pomalo mozda i da... ali ok, dosta kukanja i plakanja... I onda, odem malo procackati po tudjim blogovima, mozda me netko s necime razveseli ili nasmije... i sto dozivim? To da mi se jos vise digne tlak i zivci... i sve to zbog komentara na jednom blogu, samo jednom od niza aluzija na mene. Prije par tjedana (ili su vec mjeseci u pitanju, nisam vise siguran) s jednom osobom s kojom sam imao nekakav prijateljski odnos povjerenja, a nekad i povjeravanja, sam imao sukob. Sukob koji je ta osoba, i inace sklona pravljena zrtvice od sebe, pokusala prikazati, svima koji su je htjeli slusati, kao situaciju u kojoj sam veliki zlocesti ja napravio jako zlocesu stvar i povrijedio jadnu malu nejaku nju. A ovo je jedna od rijetkih situacija kad sam 100 % siguran da sam u pravu, jer ta je osoba presla granicu, napravila nesto sto nije ni najmanje bezazleno i nebitno, a na priliku da se objasni, argumentira, isprica ili bude kaznjena, odabrala je sama ovo zadnje. I nakon toga provela dane i dane u uvjeravanju svih da sam ja tu nesto kriv. OK, whatever. Spomenut sam na blogu doticne osobe nekoliko puta. Ne izravno, imenom, ali nedvojbeno jesam. I ne samo tamo. Doticna osoba ocito misli da ja nemam pametnijeg posla u zivotu nego pricati o njoj, srati i olajavati nju drugima ili neznam sto. Valjda sve ljude mjeri prema sebi i smatra da su slicni njoj. I svaki put kad pomislim da su se stvari smirile, da se mozda mogu vratiti na neku razinu prihvatljivu situaciji, jer na ono od prije se nece vise nikad vratiti, jednostavno jer vise nemam povjerenja u nju, niti tolerancije za njene razmazene ispade, napravi nesto sto ju, u mojim ocima, vrati DEEEEEBELO nazad... Jednostavno, odbijam vise prihvatit bilo kakav kompromis sto se nje tice, jer jednostavno ne moze uvijek biti onako kako ona zeli, odnosno bez obzira na cinjenicno stanje stvari progutati govno i reci da je sve u redu kad nije. Pa tako, recimo, prije dan, dva, u spomenutom komentaru na post na blogu zajednickog prijatelja, optuzen sam da ja, koji bi htjeo da moj blog ostane anoniman i da ljudi neznaju za njega, dijelim okolo adresu njenoga kao vizitku... pa da vidimo, osoba koja na poslu redovno, na racunalu koje koristi desetak ljudi, u historyju ostavlja adresu svog bloga, na kojem uz to pise prilicno ocito i nedvosmisleno o sebi i ljudima iz svoje okolice, a sto je najbolje, stavlja i svoje slike, a i adresa bloga je i vise nego ocita, u isto vrijeme se nada da ce joj blog ostati anoniman? A sto se mene tice, osim ljudi kojima sam sam dao adresu ili su te osobe dale nekima dalje, tesko da bi iz svega ovoga netko skuzio, tko me ne pozna dobro, da se radi o meni... A sto se tice toga da ja dijelim njenu adresu okolo... zaista nemam komentara na takve smijesne optuzbe, jer zaista nemam vremena, zivaca ni energije, a jos manje volje, da se bavim takvim, teenagerskim stvarima... I tako se sranje dalje kotrlja nizbrdo... ali tako valjda mora biti... Pozdrav svima do kojih mi je stalo, pa tako i njoj... nadam se da ti je, ako nista drugo, barem zabavno. |
- 10:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #
13.03.2007., utorak
Fatherless Child
|
Danas sam, na putu sa posla doma, iz autobusa, vidio svog oca. Nakon puno vremena. Autobus je stajao na semaforu, pa sam ga mogao bolje promotriti. Mislim da on mene nije vidio. Nekoliko puta sto je vidjen od raznih ljudi, koji su mi to ispricali, obucen je identicno. Neprikladno za setnju po centru grada u podne. U pomalo ofucano plavo, pomalo socijalno radno odijelo. Stare vec istrosene crne Nike tenisice. Crnu Nike jaknu koja mu je, dok smo jos zivjeli zajedno, godinama stajala u ormaru. Oronuo je, ne izgleda dobro. Mrsav je, jos i vise nego sto je bilo. Ogromne brcine je pustio jos duze, kao neki stari crnogorcina iz nekog crno-bijelog filma iz 60tih. Nos mi je crveniji nego ikad, kapilare ispucale, oci umorne... Mislim da je bio barem pripit, uostalom, kad nije... Nosio je ponovo, kao sto su ga i drugi vidjali, veliku vrecicu sa reklamom za Brodokomerc, punu tko zna cega. Izgleda kao prosjecni izgubljeni alkoholicar i klosar u gradu. Nisam osjetio nista. Kao da tog covjeka prvi put u zivotu vidim. Cak ni ljutnju, cak ni mrznju. Za mene je negdje daleko, u proslosti. Davno sam se prestao zamarati s njime, a s time je nestala i ogorcenost i ljutnja. Ali, s druge strane, nema ni truncice ljubavi, ni truncice zaljenja zbog toga sto je ocito propao, ni truncice topline ili bliskosti. Za mene je on samo jedan covjek u gomili, s tom razlikom sto mi je taj covjek priredio i priustio mnogo boli, ponizenja, tuge, neprospavanih noci i djelomicno od mene napravio ono sto jesam, njemu za inat. Netko tko prvo misli na druge, pa na sebe. Netko tko probleme rjesava, a ne bjezi od njih. Netko tko voli, mazi, ljubi i tepa. Netko tko ne zlostavlja, ne muci i ne ponizava druge. Ja nemam oca. Bez obzira sto je covjek bioloski zasluzan za moj nastanak ziv i zdrav i zivi u mom gradu. Nemam ga i ne zelim nista od njega, znati nista u vezi njega ili o njemu. Jednog cu mu dana ugledati osmrtnicu u novinama, ako je netko bude stavio. Otici na sprovod, oprostiti se od njega, reci mu sve sto sam mu za zivota pokusavao reci, 1000 puta, ali nije zelio slusati. Mozda me onda poslusa. |
- 13:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #
06.03.2007., utorak
Mjesec dana kasnije
|
Evo opet je prosao cijeli mjesec da nisam nista napisao. Nisam puno ni bio na blogovima drugih ljudi, cak ni onih blizih cije adrese znam. Malo sam se zasitio toga, a nekako mi se sve vise cini da je to otprilike stanje cijele blog zajednice. Nekad je bilo toliko toga zanimljivoga za procitati. Sada cete sve cesce naci blogove sa poslijednjim postovima starim po nekoliko mjeseci... od ostalih, malo toga zanimljivoga, uglavnom dobar dio mladje populacije koja pise sto su danas radili i sto je danas radila njihova simpatija... slatko, ali nekako ne za mene:) Sto se samnom desava? Pa eto, nista posebno... neka rutina vezana uz posao, prekinuta povremenim zanimljivim dogadjajima na privatnom planu... i dalje je burno, i dalje se dogadjaju smijesne i bizarne stvari primjerenije nekoj prepolovljenoj dobi od one u kojoj se nalazim... A ako je sve to tako, zasto onda danas pisem? Pa eto, neznam... mozda zato sto sam jucer opet upao u ono moje raspolozenje koje bas i nije dobro... ono kad ne vidim bas nesto predivno u buducnosti, neki smisao, neku perspektivu... kad mi se cini da se vrtim u krug osiguravanja gole egzistencije i docekivanja novog dana, pomalo se pretvaram u ono sto mrzim, a to je covjek zadovoljan sa spajanjem kraja s krajem, upravo sa tom golom egzistencijom, sa nedostatkom izgleda za nesto vise od toga... covjek koji se uporno bori i bori sa uvijek istim glupostima, protiv uvijek istih vjetrenjaca za koje zna da ne samo sto ih ne moze pobijediti, nego ih uopce nije briga za njega, uopce ga ne dozivljavaju niti im je ikakav faktor u postojanju... Ali dolazi proljece... osim sto znam da ce mi se libido podici za 100%, a i sada je prokleto prevelik, nadam se da ce mi, kao i svaku osim prosle godine, donijeti i onaj toliko zeljeni uzlet, injekciju elana i volje, pa da ce sve biti u redu, da cu dobiti snage da se barem suocim i rijesim stvari koje odgadjam vec neko vrijeme... Vidjet cemo... Ali uz sve to, razmisljajuci o samome sebi u nazad godinu dana, moram ipak biti posten pa reci da sam puno, puno bolje... jer bar na jednom planu, vise-manje, sve stima i to, vjerujte, jako puno znaci i pomaze... Toliko od mene za sada... mozda vise neki drugi dan... |
- 11:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Misli jednog covjeka koji razmislja. Ili se barem trudi razmisljati. I svakako to preporucuje i vama. Svanulo je. I nije tmurno i sivo kao jucer. Svijetlo je, modro plavo i toplo. Za one koji me zele privatno kontaktirati: immigration@net.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||