|
Idem ti ovo napisat tek tolko da možda sebi olakšam, možda mi bude lakše ak to izbacim iz sebe.
Ak ste čitali moj stari blog, znate da sam sportaš i da se bavim savate boksom. Kao i u svakom sportu, nezaobilazne su sportske ozlijede, koje prije svega svakog sportaša uče kako da bude strpljiv i uporan.
Prije godinu dana, dala sam krivi udarac. Udarila sam sparing partnera sa svojim gornjim dijelom stopala točno u njegov lakat. Bol je bila odvratna, al ko i svaki sportaš zanemarila sam to i nastavila dalje. Dolazila sam na treninge unatoč tome što me boljelo. Svaki put kad bi trčala, u grlu mi se skupljala knedla, al boks te prvenstveno uči kako da budeš psihički jak i kako da zanemariš bol, pa sam to i tad radila. Želja za natjecanjem, ljubav prema ovom sportu, prema osjećaju kad staneš u ring.. Ljubav prema ljudima iz kluba, prema treneru koji nam je svima i brat i tata i deda i najbolji prijatelj, najveći motivator i najstroži kritičar, a ujedno i osoba koja te najviše pohvaljuje.. Osjećaj koji dobijem kad stavim svoje rukavice i osjećaj koji imaš kad koračaš prema ringu.. Sve je to bilo bitnije od stvari koja mi je trebala kao sportašu biti najbitnija- moje zdravlje.
Pet mjeseci od ozlijede, kad sam počela sve teže trčati, sve teže hodati, odlučila sam posjetiti doktora. Iz cijelog razgovora sjećam se samo- ...operacija... ...ili ćeš ostati invalid.. ...3 mjeseca štaka... ...bol... ...terapije...
Ostale stvari su mi u magli. Nasmijala sam se i rekla samo"dobro". Izašla sam iz ordinacije i počela plakati jer sam shvatila da- nema sporta minimalno godinu dana. Jer sam shvatila da je ispred mene najteža borba koju sam imala i najveći protivnik- JA SAMA.
Ishod ovisi samo o meni. Doktor je najbolji sportski ortoped u ovom dijelu Europe, stoga ne sumnjam da s te strane može poći što po zlu i u potpunosti mu vjerujem.
Ono najteže je na meni. Koliko ću biti uporna. Koliko ću se tjerati da unatoč boli odem na fizikalne terapije, da unatoč boli ne ležim tri mjeseca. Da unatoč svemu ne izgubim pozitivnost.
Fakat nisam pozitivna osoba. Uvijek gledam sve s one strane koja je gora, tak da ak ispadne gore- da ne budem razočarana. Al ovaj put moram vjerovat da će sve bit dobro. Moram ostat pozitivna i samu sebe tjerati da čim prije budem bolje da se čim prije vratim onome što volim.
Postanem ogorčena kad mi drugi vele da to nije niš. Drugi koji neće umjesto mene 3 mjeseca hodat na dvije štake i koji to nikad nisu, a nadam se da nikad neće ni morati. Drugi, koji će bez problema svaki dan hodati na treninge, dok ću ja trenirati jedino tako da bildam ruke na štakama.
Postanem nervozna još više kada me netko sažaljeva. Ne želim to.
Mislim da zapravo uopće ne želim nikakve reakcije drugih. Želim kroz to sve proći sama. Ne želim ohrabrivanja, ne želim žaljenje, a ne želim ni čuti "nije to niš" nekog ko ne zna kakav je to osjećaj.
Uzeti mi moj sport je kao da su mi uzeli zrak.
Zato.. U utorak, prije operacije, puštam si Mötley Crüe - Kickstart my Heart, pjesmu koju slušam prije svakog meča. I idemo. Idem si boostat nogu. Idem u najtežu borbu koju sam do sad imala. I izlazim iz nje ko pobjednik, ništa drugo ne prihvačam.
A budućim protivnicama poručujem da se nek dobro pripremaju za buduća natjecanja, jer se ja vraćam i to prije neg misle, a do tad ću bildati ruke na svojim lightsaberima pod rukama, jer Jedii nemaju štake- imaju lightsabere. :)
|
