14.03.2012., srijeda

Hrabra djevojčica Njeno ime je Nikki. Stanuje u mojoj ulici. Ta mlada dama godinama mi je bila nadahnuće. Njena me je priča ganula i, kada mi loše krene, uvijek se prisjetim njene hrabrosti. Sve je počelo ljekarskim nalazom dok je još bila u sedmom razredu osnovne škole. Obistinilo se sve ono čega se njena porodica najviše bojala. Dijagnoza je bila leukemija. Sledeći mjeseci prolazili su u odlascima u bolnicu. Hiljadu su je puta pregledali, pipkali i bockali. A zatim je na red došla i hemoterapija. Zajedno s njom i mogućnošću da joj hemoterapija spasi život, mlada je devojčica oćelavila. Gubitak kose u sedmom razredu grozna je stvar. A više nije rasla. Porodica se zabrinula. U ljeto prije početka osmog razreda kupila je sebi periku. Bila je neudobna, svrbjela je, ali ju je ona ipak nosila. Bila je omiljena među učenicima. Bila je glavna plesačica u navijačkoj ekipi i mlađe devojčice uvek su se okupljale oko nje. No, činilo se da se sve mijenja. Ona je izgledala čudno, a znate kakva su djeca. Pretpostavljam kao i svi mi ostali. Ponekad se podsmehujemo i činimo ono što znamo da će jako povrijediti nekoga drugoga. Perika joj je vrlo često u prve dvije nedelje škole skinuta s glave. Ona bi zastala, sagnula se drhteći od straha i stida, vratila periku na glavu, obrisala suze i otišla u učionicu uvijek se pitajući zašto niko nije stao u njenu obranu. I to je trajalo dvije očajne i paklene nedelje. Kazala je roditeljima da tako više ne može izdržati. Odgovorili su: “Možeš ostati kod kuće, ako želiš.” Ako vam, naime, dijete umire u osmom razredu, onda nije važno hoće li ga i završiti i krenuti u sledeći. Bitna je jedino njena sreća i duševni mir. Nikki mi je kazala da gubitak kose nije ništa. Govorila je: “To mogu podnijeti.” Čak je rekla da je ni gubitak života ne zabrinjava. “I to mogu podnijeti”, govorila bi, “No, znaš li kako je izgubiti prijatelje? Hodati hodnikom i gledati ih kako se zbog tebe razdvajaju poput Crvenog mora, ući u školsku trpezariju kada se poslužuje pizza, naše omiljeno jelo, i gledati ih kako ustaju od stola ostavljajući napola pune tanjire? Kažu ti da nisu gladni, ali ti znaš da odlaze zbog tebe. Znaš li kako je to kada niko s tobom ne želi da sjedi na času, a ormarići lievo i desno od tvoga su ispražnjeni? Knjige ostavljaju u nekim drugim ormarićima, samo da im se ne dogodi da moraju stati pored djevojčice s perikom, one koja ima neku čudnu bolest. A nije čak ni zarazna. Ne mogu je dobiti od mene. Zar ne shvataju da su mi najpotrebniji moji prijatelji?” “Da, da”, pričala bi, “gubitak života nije ništa jer zbog vjere u Boga znaš gdje ćeš provesti vječnost. Gubitak kose takođe nije ništa, ali porazan je gubitak svih prijatelja.” Namjeravala je da i dalje izostaje iz škole, ali tog se vikenda nešto dogodilo. Čula je priče o dvojici dječaka, jedan je išao u šesti, a drugi u sedmi razred. Onaj iz sedmog je bio iz Arkansasa i, iako to nije bilo popularno, u školu je ponio knjigu Novoga zavjeta. Tamo su mu prišla trojica dječaka, zgrabila mu Bibliju iz ruku i kazala: “Mlakonjo jedan! Religija je za mlakonje. Molitva je za mlakonje. Da više nikada nisi donio tu Bibliju sa sobom!” Dječak je uljudno pružio Bibliju onom najvišem dečaku i rekao: “Evo ti je, saznaj imaš li dovoljno hrabrosti da je nosiš samo jedan dan po školi.” Kažu da je od tog trenutka stekao tri nova prijatelja. Sledeća priča koja je nadahnula Nikki bila je ona o dečaku iz šestoga razreda, Jimmyju Masterdinu. On je bio ljubomoran na Kaliforniju jer je imala državnu parolu: “Eureka!” Ohio nije imao nikakvu. Zato je smislio šest riječi od životnog značaja. Sam je prikupio dovoljan broj potpisa i odnio ih u Senat. Danas, i to samo zbog hrabroga, maloga šestaka, službena parola države Ohio glasi: “Uz Boga je sve ostvarivo.” S ponovo probuđenom hrabrošću i nadahnućem, idućega je ponedjeljka Nikki stavila periku na glavu. Obukla se najlepše što je mogla. Mami i tati je kazala: “Danas ću ići u školu. Moram nešto učiniti. Postoji nešto što moram saznati.” Roditelji nisu znali na šta je mislila i bili su zabrinuti, ali su je svejedno odvezli u školu. Svakoga bi ih dana, prije no što je izlazila iz auta, Nikki zagrlila i poljubila. Nikada nije propuštala da to učini, iako su joj se mnoga djeca podsmijevala i rugala. Danas je bilo drugačije. Zagrlila ih je, poljubila, no kada je izišla iz auta, smireno se okrenula i kazala: “Mama, tata, znate li šta ću danas učiniti?” Oči su joj se punile suzama, no bile su to suze radosnice i suze snage. Uzvratili su: “Šta, dijete?” Odgovorila je: “Danas ću saznati ko je moj najbolji prijatelj. Danas ću saznati ko su zaista moji prijatelji.” U tom trenutku je skinula periku s glave i stavila je na zadnje sjedište auta. Dodala je: “Ili će me prihvatiti onakvu kakva jesam, ili me uopšte neće prihvatiti. Nemam više vremena za čekanje. Moram danas saznati ko su oni.” Krenula je, napravila dva koraka, okrenula se i rekla: “Molite se za mene.” “Već se molimo, dušo”, uzvratili su. Hodajući prema grupi od šestotinjak djece, čula je kako njen otac govori: “To je moja ćerka!” Tog dana se dogodilo čudo. Prepešačila je igralište, ušla u školu, a da niko nije rekao ili učinio ništa ružno. Niko se nije smijao malenoj, hrabroj devojčici. Nikki je naučila hiljade ljudi da je biti svoj, koristiti Bogom dani dar i boriti se za ono što je ispravno, bez obzira na trenutnu nesigurnost, bol, strah i osude, jedini ispravan način življenja. Od tada je Nikki već završila i srednju školu. Brak koji nikada nije bio predviđen dogodio se nekoliko godina kasnije. Danas je Nikki ponosna majka jedne malene djevojčice nazvane po mojoj ćerki, Emily. Svaki put kada se suočim s nekom naočigled bezizlaznom situacijom, pomislim na Nikki i snaga mi se vrati. Bill Sanders

- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.