|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
U ovom blogu ću iznositi svoje viđenje ovog kompliciranog svijeta kao i milijuni neshvaćenih tinejdžera...=)
Or whatever padne na ovaj moj sick & demented mind...
~ Ako me iz nekog nepoznatog razloga želite kontaktirati, this is my emajl adress =)...imaginary_girl@net.hr ~
**NeKi CoOl BlOgIcHi KoJe ReDoViTo PoSjEćUjEm**:
~AnUšKa~
+..sara..+
**Iriska** =)
**zagorka** :)
**AMI**
Crash
+CrUeL+
..:LoNeLy SoUl:..
**AmY**
dark_soul...a.k.a TiNa =)
**goth scars**
_-_MaTeK_-_
::IvAnA=)::
**AnThEa**
*Panteryca*
KiKi...
>>HeReTiK<<
Reponja
WHO AM I?!?!
Moje ime (cijenjeno nadajmo se =) je Ivana...
Aj kam from Samobor...bogme i nemaš puno više od šume prepune borova ovdje.
Stara (mlada) sam sad već 18 godina.
Pohađam gimnaziju A.G.Matoša u već navedenom gradu.
Dane tratim "učeći" (ponekad to zaista i radim=),zujeći u zidove,stropove i ostale površine,zajebavajući se sa naj ekipom na svijetu =),slušajući glazbu,te naravno viseći za ovom kutijom zvanom komp. Zna se tu uvući i kakva rekreacija ali naravno,tek kad zatopli :)
Que volim...ne zanima vas :)
Que ne volim...još manje vas zanima.
Ma to bi manje-više bilo to. Ako me šupne kakva inspirejšn ubacim još koju NAtuknicu...=)
Evanescence-my dearest =)
JEDNA VERY GOOD GRUPA
S.O.A.D rules!
The most important things in my lajf :)
Familija =)
Friiindz (ili književno rečeno prijatelji=)
We all need it
Eh,kad pišem koliko i brbljam :)
My freakiness :))
You're the twins: Jood & Jeena, which really means you've got multiple personalities. You love to play games and have fun, but sometimes your idea of fun is questionable.
Which Skary are you?
Kako su me samo skužili =)...me in a nutshell
Mrak se spuštao nad grad. Ljudi su se vraćali s posla,umorni i željni odmora. Bio je petak,napokon je stigao taj dugo očekivani vikend...Među njima se nazirala i jedna osoba. Čovjek u crnom kaputu. Hodao je među gomilom...po ničemu se nije razlikovao od ostalih. Ali samo naizgled. Da su samo znali tko hoda među njima, kakvo čudovište im prolazi ispred očiju...
Polako je gurnuo ključ u bravu i otključao vrata. Ušao je u svoj mračni stan koji je više nalikovao nekakvoj šupi. Prostorija je bila puna vlage. Zrak je bio težak i nije se moglo normalno disati. Kroz cijeli stan se širio miris ustajalosti...smrad raspadanja. Upalio je malo svjetlo u hodniku te je na vješalicu odložio svoj crni šešir i kaput koji je bio poprskan krvlju. Na kratko je uhvatio svoj odraz u ogledalu.
Imao je kratku oštru kosu i oči tamne kao ugljen. Duž desnog obraza protezao se nekakav ožiljak nalik na opekotinu. Vijugao je preko njegove brade i niz vrat,nastavljajući se ispod njegove majice. Gledao je u taj ožiljak svojim luđačkim pogledom. Najednom je poludio i razbio zrcalo velikom kantom koja je stajala pored ormarića. Zaglušujući zvuk razbijanja stakla zamijenio je tišinu. Komadići zrcala su letjeli na sve strane dok je on mirno stajao s kantom u ruci gledajući kako njegov izraz postaje sve iskrivljeniji, sve dok naposljetku nije nestao. Sa bolesno zadovoljnim smiješkom na licu ušao je u nešto što bi se moglo nazvati dnevnim boravkom. Zidovi prostorije su bili puni plijesni i vlage, a boja na zidovima je već do kraja izblijedila i oljuštila se. Na sredini je stajao mali plastični stolić koji je ukrao susjedima iz vrta...po njemu su bili razbacani razni žileti,kuke za meso,noževi i još neki pomalo čudni predmeti. Muškarac je iz džepa izvukao uže i nož te ih je bacio na stol. Otišao je u kuhinju te je otvorio slavinu kako bi oprao ruke. Isprva bistra voda je ubrzo poprimila crvenu boju. Prao je ruke dobrih pola sata. Stalno je stavljao još sapuna na ruke. Ribao ih je žicom..sve jače i jače...dok se tuđa krv nije pomiješala s njegovom vlastitom. On bol nije osjetio. Nastavio je ribati ruke...sve dok sa njih nije nestao i posljednji trag te prljave krvi. Obrisao je ruke u nekakvu otrcanu krpu te je otišao do kaputa. Prevrtao ga je,kao da nešto traži a ni sam nije siguran što. Na kraju je iz desnog unutarnjeg džepa izvukao nekoliko zgužvanih slika. Sjeo je za onaj stol u dnevnom boravku te se zabuljio u njih kao da pokušava nešto iščitati. Sjedio je tako dugo...mrak je već u potpunosti prekrio grad. A on se nije micao. Pogled mu je bio uprt u tu sliku. Nakon nekog vremena spustio je slike na stol.
Sa slika se smiješila djevojka...djevojka crne kose i velikih tamnih očiju.
Kiša je lagano lupkala po prozoru dok je muškarac stajao u sobi i na sebe navlačio kaput. U džep je stavio njenu sliku,dug i oštar nož te kuku kakve se koriste u klaonicama.
Podignuo je glavu i pogledao kroz prozor u mračnu ljetnu noć koja kao da je čekala samo njega. Kutovi usana su me se lagano podigli. Na licu je imao samozadovoljan smješak,pun odlučnosti.
Okrenuo se na prstima,gotovo pa je izgledao kao dijete na Božićno jutro. Ali njegova radost je bila drugačija...nenormalna i bolesna.
Ugasio je svjetlo i tama se uvukla u kutove soba. Otvorio je vrata i izišao na kišu. Usmjerio je glavu prema nebu dopuštavši kapljicama da mu operu lice...
Ulice su bile puste,društvo im je radila samo kiša koja je lagano vijugala po rubovima ceste puneći pukotine na koje je nailazila na putu. Nakon što je dobro promotrio put koji se protezao pred njim,krenuo je u tamu...krenuo je ispuniti svoje potrebe. Hodao je polako i smireno,pratio je ritam kapi koje su mu padale pred noge. Nije gledao naprijed,kao da je već napamet znao kamo mora ići. Stavio je ruke u džepove te je čvrsto primio kuku,kao da se htio osigurati da je još tu. Upijao je njenu hladnoću,uživao je u tom osjećaju. Nije ni shvatio kako je već stigao pred njenu zgradu. Ukipio se i pogledao u balkon njenog stana. Tamo je stajala ona. Na sebi je imala preveliku plavu majicu i kapuljaču na glavi. Naslonjena na ogradu gledala je u daljnu nesvjesna onoga što ju čeka.
Muškarac se okrenuo u smjeru u kojem je ona gledala,iz unutarnjeg džepa kaputa je izvukao kutiju cigareta i upaljač. Izvadio je jednu cigaretu i stavio ju u usta. Usne su mu bile ispucane i krvave od stalnog grickanja...Zapalio ju je i duboko udahnuo dim. To mu je postalo poput rituala. Dugo ga je držao u svojim plućima,pokušavao je otkriti koliko dugo može izdržati. Zatim ga je polako ispuhnuo. Čestice dima su letjele kroz kišu nestajući ubrzo zatim pod teškim kapima. Osjetio je njen pogled na sebi. Povezao se s njom. Osjetio je njen strah..i bio je zadovoljan. No nije se htio okrenuti. Nije htio zadovoljiti njenu znatiželju i pokazati joj svoje lice...ne još.
ockey...evo,subota je...evo,novi post je...danas jedna od meine naj frendica slavi rojsni dan...
ovim putem joj želim Najsretniji rođendan koji je 22.10. i da se danas super provede =)...
ekipa će se skupiti na Vungriju...i nadam se da će biti ok,bez ikakvih ispada koji su inače dio svačijeg rođendana kako se meni čini 
pametnog baš nemam previše za pisati a i ne da mi se =)..ugl...samo da vam kažnem...počela sam pisati priču...pa ću stavljati poglavlja na blog pošto nemam ništa pametnije za pisati ovdje :)
Danas započinjemo s prvim poglavljem... :)
The Sad Ending Of Another Lost Soul
Stajala je na balkonu i upijala ljetni pljusak. Kapi su klizile niz njeno tijelo,močile su njenu crnu kosu. Na sebi je imala preveliku plavu majicu s kapuljačom koja joj je dosezala do koljena. Njen bivši ju je ostavio ovdje...ali nikad se nije vratio po nju. Možda zbog prevelike grižnje savjesti. No ona se nije ustručavala obući ju...jer obožavala je odjeću koja joj je bila prevelika. U njoj se osjećala nekako slobodnije. Bio je to neki poseban feeling. A i lagala je sama sebi kad bi govorila da joj ne nedostaje njegov miris...
Navukla je kapuljaču na glavu,naslonila se na mokru ogradu balkona i gledala munje kako sijevaju iznad uspavanog grada. Bilo je oko 4 sata ujutro. Većina ljudi je sada bila u svojim krevetima...u zemlji snova. No ona...nju je nesanica držala budnom...opet. Vrtila se po krevetu dobrih sat-dva ali jednostavno nije mogla utonuti u taj toliko željeni san. Nakon što je shvatila da daljnje izležavanje nema smisla,ustala je i odlučila odšetati na balkon. Nadala se da će ju kiša uspavati.
Stajala je tako nekih pola sata...pratila je svjetlost uličnih lampi. Pokušavala je naći još neku izgubljenu dušu koju je mučio isti problem...ali uzalud. Sve je bilo tako uspavano. Auti su već odavno prestali žučljivo trubiti na cesti,ljudi su se sklonili od kiše. Čak su se i životinje smirile. Inače glasan i neprestan lavež pasa u susjedstvu potpuno je utihnuo. Čule su se samo kapi kiše koje su jureći udarale u beton hladeći ga nakon vrućeg dana. Zaista..sve je bilo tako mirno. Ali ipak...jedna stvar kao da je unosila nemir u ovu tihu noć. Mia je u blizini ugledala čovjeka kako ležerno stoji na kiši. Na sebi je imao crni kaput i nekakav šešir koji ju je sprječavao da ga bolje promotri. Vidjela je samo dim cigarete koji se širio oko njega. Možda zbog kiše a možda zbog prisutnosti tajanstvene osobe,prošli su ju neugodni trnci. Kako bilo,Mia je shvatila da nema smisla stajati na ovoj kiši. Stopala su joj već promrzla unatoč toplini ove ljetne noći. Otvorila je klizna vrata balkona i polako zakoračila u mrak svog stana. Bio je jednostavno,ali jako lijepo uređen. Duž cijele sobe prostirao se tamni tepih na koji je naišla na jednom od svojih putovanja. Obožavala je kupovati korisne stvarčice u zemljama kojima je putovala...posebice ako su bile jeftine. Zagazila je na njega i uživala u toplini koju je osjetila na stopalima. Prošla je kroz sobu i došla do kuhinje. Nije znala što bi pa je odlučila podgrijati malo mlijeka. Smatrala je tu priču o uspavljivanju toplim mlijekom nadasve glupom ali bila je dovoljno očajna da bi pokušala. Stavila je posudicu s mlijekom na štednjak i uključila plin. Pogled joj je na kratko pobjegao na sliku koja je stajala na šanku. Na njoj su bili njen dečko i ona...sretni i nasmijani,u nekim prošlim,boljim danima..
Mia je već opasno počela lutati po uspomenama kad ju je prenulo šištanje pare. Brzo je ugasila plin i usula mlijeko u najveću šalicu koju je našla u ormariću. Primila ju je objema rukama i polako krenula prema kauču. Pustila je laganu glazbu te je ispijajući mlijeko legla na kauč. Ležala je ispred velikog prozora i svojim tamnim očima promatrala kišu kako pada. Imala je stalan ritam,ništa ga nije moglo narušiti. Vjetra nije bilo i kapi su padale tako složno...jedna za drugom...lupkale su po prozoru. Kao da sviraju neku svoju skladbu...uspavanku. Mia je polako počela zaklapati oči. Glava joj je najednom klonula. Napokon je zaspala...ni ne sluteći kakav ju užas očekuje...
Jučer..je bio super dan..zaista jedan od boljih...i...sve je bilo dobro...i..nasmijala bih se svaki put kad bih se sjetila da je petak 13...ali...čim je otkucala ponoć...sve se srušilo...obuzela me tuga....umor...i shvatila sam kako pokušavam zadržati suze da ne poteku...htjela sam nestati..pobjeći od sviju..i od svega...a ti osjećaji nisu nestali s jutrom...ne puštaju me...i ne daju mi da mislim na išta drugo..tu su...uz mene...kad ih najmanje trebam...kada bih barem mogla prevrtiti film...pa da je opet petak 13...jedna osoba mi je rekla...."svakim danom,u svakom pogledu,sve više naprijed"...a ja imam osjećaj da me nešto drži...guši me i ne dopušta mi da zakoračim u budućnost...ne pušta me naprijed...a ja se pitam...tražim li zaista previše?...može li proći barem jedan dan bez svih tih pitanja...na koja mi je tako teško naći odgovor...koliko god bih to htjela...i pitam se...može li proći dan a da se ne moram dokazivati nekome...svima...jer ne shvaćam...možda sam ja zaista toliko naivna...kad ja ne tražim dokaze...
~Eternity~
Lying in the ground with my face cold as the winter snow.
He stands above my grave,so sad because he had to let go.
I try to scream,but nobody can hear my voice,
So I think I`m gonna give up,I just have no other choice.
I`ll let the darkness swallow me whole,
And finally bring eternal peace to my tortured soul.
I saw him,he wiped away his tears and slowly walked away from me.
He became so blind,he just cannot see...
That I`m begging him to lay with me in this cold grave,
We will disappear in the oblivion and save ourselves...
Our love will keep us together in the burning claws of death,
It will lead us through hell and across the final path...
The path to eternity...
Srušio si zid koji sagradila sam oko sebe.
I sada me gledaš slomljenu..uplakanu...
A ja osjećam taj pogled,uprt u mene...ispunjen samo žaljenjem.
Voljela bih u tvojim očima vidjeti ljubav,
No sama sebi govorim da više ne zaslužujem.
Ustaješ polako,koračaš u tišini
Znam da bježiš od mene jer ovo podnijeti ne možeš...
Ne želiš čuti moj tihi plač u daljini.
Pa zato hodaš sve brže,više se ne okrećeš...
Ne dopuštaš si da opet pogledaš me u oči
Jer u njima ćeš naći samo očaj i bol...
Moju dušu koja tone u ovoj samoći...
Ali na kraju važno je samo jedno: ove suze sada zbog tebe teku...
I ako me ikada opet u snovima sretneš...
Znat ćeš da me ove rane još uvijek peku...
Pozdrav od Imaginary girl...