|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
U ovom blogu ću iznositi svoje viđenje ovog kompliciranog svijeta kao i milijuni neshvaćenih tinejdžera...=)
Or whatever padne na ovaj moj sick & demented mind...
~ Ako me iz nekog nepoznatog razloga želite kontaktirati, this is my emajl adress =)...imaginary_girl@net.hr ~
**NeKi CoOl BlOgIcHi KoJe ReDoViTo PoSjEćUjEm**:
~AnUšKa~
+..sara..+
**Iriska** =)
**zagorka** :)
**AMI**
Crash
+CrUeL+
..:LoNeLy SoUl:..
**AmY**
dark_soul...a.k.a TiNa =)
**goth scars**
_-_MaTeK_-_
::IvAnA=)::
**AnThEa**
*Panteryca*
KiKi...
>>HeReTiK<<
Reponja
WHO AM I?!?!
Moje ime (cijenjeno nadajmo se =) je Ivana...
Aj kam from Samobor...bogme i nemaš puno više od šume prepune borova ovdje.
Stara (mlada) sam sad već 18 godina.
Pohađam gimnaziju A.G.Matoša u već navedenom gradu.
Dane tratim "učeći" (ponekad to zaista i radim=),zujeći u zidove,stropove i ostale površine,zajebavajući se sa naj ekipom na svijetu =),slušajući glazbu,te naravno viseći za ovom kutijom zvanom komp. Zna se tu uvući i kakva rekreacija ali naravno,tek kad zatopli :)
Que volim...ne zanima vas :)
Que ne volim...još manje vas zanima.
Ma to bi manje-više bilo to. Ako me šupne kakva inspirejšn ubacim još koju NAtuknicu...=)
Evanescence-my dearest =)
JEDNA VERY GOOD GRUPA
S.O.A.D rules!
The most important things in my lajf :)
Familija =)
Friiindz (ili književno rečeno prijatelji=)
We all need it
Eh,kad pišem koliko i brbljam :)
My freakiness :))
You're the twins: Jood & Jeena, which really means you've got multiple personalities. You love to play games and have fun, but sometimes your idea of fun is questionable.
Which Skary are you?
Kako su me samo skužili =)...me in a nutshell
«I still remember the world from the eyes of a child...slowly those feelings were clouded by what I know now...Where has my heart gone...An uneven trade for the real world...oh I, I want to go back to believeing in everything and knowing nothing at all...»
Eto ljudi, mislim da ovi stihovi u potpunosti opisuju moje dvojbe, moja razmišljanja...u posljednje vrijeme gledam svoje prijatelje, sebe...i pitam se gdje je nestala ona naša dječja bezbrižnost, naša vjera? Sada su ih zamijenili nesigurnost,tuga i briga...koliko puta mi dođe da lupim glavom u zid kada se sjetim kako sam kao mala samo željela odrasti...biti poput onih ljudi koje sam gledala s ograde u vrtiću...kao što kažu «Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti»...ne znam, s jedne strane, s godinama sam stekla tolike dobre prijatelje koje ne bih mijenjala nizašto na ovom svijetu, i znam da ih ne bih mogla toliko cijeniti da ipak nisam sazrijela s godinama...ali jednostavno mi nedostaje ona bezbrižnost, zaigranost...Tada bih legla u krevet i čvrsto zaspala...a sada mislim da nisam jedina koja svake noći liježe u krevet sa sto i jednim pitanjem koje mi se roji po glavi...ne sjećam se kada sam zadnji put mirno zaspala...svake noći razmišljam o tome što će biti sa mnom...hoćemo li uopće uspjeti izgurati sve ovo...mislim, znam da hoćemo...u to uvjeravam i sebe i druge...ali, s kakvim posljedicama? Toliko me je strah misliti o budućnosti, a opet, ne mogu si pomoći...to jednostavno dođe samo od sebe. Nisam u nikakvoj depresiji ni išta slično, jednostavno me muči to pitanje...želim odgovoriti na njega a ne mogu, jer nisam u stanju vidjeti budućnost...ali da se ipak usredotočimo na bliži futur =) sve što želim jest to da svi ispravimo te glupe ocjene i da onda možemo uživati u ljetu =) ja se stvarno nadam da će te uspjeti u tom naumu =) Svima vam želim što više uspjeha...a ni meni ne bi bio na odmet =) e da...da ne bih zaboravila, poseban PoZdRaV upućujem svojoj dragoj frendici ANI ;) (sad ona zna zašto =) hehe...a eto, došli mi do kraja...yey =)
**A scream for salvation**
So the time has come...
I must stop them,
The people I`ve been running from...
I played my role,
And in return they took my soul...
It served them well,
Now they`ve destroyed it.
And they can sell all my dreams.
But they don`t know
I`ll save my screams...
I won`t give up,
No, I will fight
And in the end
I`ll take their right
To throw my sorry soul away,
And somehow I know,
I`ll make them pay...
They`ll never forget
The day they met this demon in me
That replaced this
Light that used to be...
...So bright...
..:PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl:..
eto ljudi moji dragi, prije točno 17 godina...znači u nedjelju 14.05.1989.godinice, na svijet dođoh ja...još jedno dijete nesvjesno svega što ga čeka...i sada sam još godinu starija, a razliku neku ne osjećam...baš sam jučer rekla frendici kako godine nemaju veze s onime što imamo u glavi i koliko smo zreli...tako da rođendan baš i ne znači previše...on je tu samo da te podsjeti kako vrijeme nevjerojatno brzo prolazi =) ali što je tu je, svi mi starimo, tako je to =) a ugl, ja sam svoje sinoć proslavila...bilo je super. Stvarno sam se nasmijala i zabavila, a to mi je najvažnije...detaljni opis će izostati jer mi se baš ne da opisivati svaki trenutak, a i to ne bi bilo prezanimljivo =) dobro, to što mi je rođendan ne znači da ne moram učiti (na žalost) tako da se sada moram malo pozabaviti biologijom...A eto,sretan mi rođendan.
..:PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl:..
Evo mene opet...pošto su reakcije na maj filozofis u prošlom postu bile dosta dobre ako ne i bolje od toga, ja se odlučih i danas malo igrati Konfucija ili koga već, pa malo pisati o nekim od mnogih problemčića u našim životima...jer ipak se moramo pozabaviti i takvim stvarima...iako se neki pak time bave i previše...Pa, da počnem...u zadnje vrijeme mi se jedna misao mota po glavi a uzrokovali su ju neki događaji i riječi koje svakodnevno stižu do mog mozga...Čitajuči jedan od blogova koji sada neću imenovati ali mislim da ste u medijima mogli čuti za njega, na kojem je jedna osoba planirala svoje vlastito samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi, jednostavno nisam mogla a da se ne zapitam cijenimo li dovoljno svoj život...on bi nam trebao biti nešto najvrednije u životu...da nam nije dan taj dar, nikada ne bismo upoznali svoje prijatelje, zavoljeli simpatije, upoznali i spoznali toliko lijepih stvari...Jest da je svatko od nas također puno puta bio povrijeđen ili mu se dogodila neka nepravda ali je li to zaista razlog da odustanemo? Hoće li nam to išta donijeti? Znam po sebi, koliko puta sam čula neku od svojih prijateljica ili sam uhvatila samu sebe kako govorim da ću se ubiti ako dobijem lošu ocjenu, ili jednostavno kada se osjećam kao da nitko nije na mojoj strani...koliko puta sam na to pomislila jer mi se činilo kako nema izlaza...Zar smo doista tako slabi i nesigurni da nam je dovoljna sitnica kako bi smo pomislili na ono najgore....na soluciju koja ne bi trebala biti na našoj listi načina rješavanja problema...Rekla sam «sitnica» jer neki od naših problema stvarno jesu samo sitnice, a mi od njih radimo nešto neoprostivo i nerješivo...znam da sam ovo rekla već mnogima, ponekad samo zato da bih i sebe podsjetila, ali toliko ljudi na ovom svijetu nisu dobili priliku živjeti...i proživjeti ovaj život...on im je završio naglo i tragično, ili možda pak sporo i u velikoj boli...Oni bi zasigurno najviše od svega željeli drugu priliku...možda samo trenutak kako bi se oprostili od svojih voljenih, kako bi im rekli koliko im je stalo do njih...ali to nije moguće, oni se više ne mogu vratiti...Neću govoriti za ostale, jer svi smo mi veoma različiti, ali shvatila sam koliko postajem sebična svaki put kada pomislim na rješavanje problema idući crtom manjeg otpora...ostavljam ljude do kojih mi je stalo, za koje se nadam da im je stalo do mene...ostavljam iza sebe svoje probleme, neriješene...ostavljene nekome drugome kako bi se pobrinuo za njih...a bih li stvarno željela tako otići...bježeći? Mislim da u životu i prečesto bježimo od svojih demona...pokušavajući ih zavarati...a ustvari zavaravamo sami sebe, jer oni neće nestati...zbog toga, zbog same sebe a i zbog drugih ne pada mi na pamet učiniti tako nešto...Koliko god mi je ponekad teško jer problema je uvijek bilo i uvijek će ih biti, znam da ću biti ponosnija na sebe ako to uspijem prevladati...Jer onda ću još više uživati u svakom novom danu koji mi je pružen...Znam da sve ovo sigurno i sami znate, ali svejedno...samo vam želim reći da cijenite svoj život jer on je prevrijedan, nemojte ga odbaciti jer mnogi bi dali sve da imaju ono što mi uzimamo zdravo za gotovo...Ne možemo očekivati da će sve uvijek biti lijepo i savršeno. Svatko od nas ima neki teret s kojim se mora nositi, nitko od nas nije sam u tome...i znam da svatko od nas ima u sebi snage da to izdrži...samo ju moram pronaći =) Ako ste došli do ove rečenice, svaka vam čast...vi sigurno imate tu snagu =) hehe...Uživajte ljudi, to je najvažnije!!
..:The Worst Lies:..
With every second she`s closer to death.
The shadows are after her,
Stealing her every breath...
Although she knows the end is near,
She will not fall,
She won`t go down with her fear...
Not before she lets you know
You have a special place
In her wounded soul...
But time is running out,
They know she is weak.
She cannot scream,
She cannot speak...
Now she`s laying in the mud
With a scream on her lips,
Her face all covered with blood...
Time wasn`t on her side,
But at least she won`t know
How you lied,
Every time the moon would show
His most beautiful glow,
And you would kiss her
And tell her `I love you so...`
...PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl...
Dobro jutro. Good morning. Guten morgen...or whatever. Ja sad kao moram napisati post jer imam zahtjeve i prohtjeve osoba
sa strane...a iskreno, nemam uopće volje...jednostavno mi je
danas takav dan kad bih samo ležala u krevetu, slušala glazbu i razmišljala,vrzmala se po svojim čudnim i kompliciranim mislima...koje opet, možda uopće nisu toliko zamršene koliko
se meni to čini...kako mrzim ovaj pubertet. Stalno neke faze u kojima moramo tražiti smisao svega, pitati se zašto se baš
nama događaju ovakve stvari (svatko ima svoje...) a možda
nam u stvari uopće nije toliko teško...hoćemo li se zaista jedno jutro probuditi u svojim dvadesetima,tridesetima i zapitati se zašto smo bili toliko glupi i stalno tražili nekakve probleme u svojim životima..što ako zbog tih kvazi problema propuštamo ono
dobro u našem djetinjstvu i puštamo da naš život teče bez nas, dok
mi stojimo postrance i mučimo se tražeći odgovor na neka nepostojeća pitanja...i evo, dok pišem ovaj post shvaćam da ponovno ulazim u one svoje tipične filozofije i to me nekako živcira...možda je to stvarno zbog hormona, znate...oslonit
ćemo se na one znanstvene činjenice i reći da je to zato jer se mijenjamo, jer ipak je ovo najnestabilnije doba našeg života....i zato je ovo toliko grozno. Jer ovo bi trebalo biti razdoblje kada još imamo pravo na zabavu i praktički nikakve obaveze osim škole...ali nekima to vrijeme prolazi u razmišljanju o lošim stvarima...a to iscrpi čovjeka, i ostavi ga bez imalo volje...Ponekad gledam neke osobe i pitam se kakve su zapravo...jesu li stvarno toliko snažne ili se jednostavno ne
žele pokazati kakvi zapravo jesu...slabi. Možda su to oni koji na licu uvijek nose osmijeh, uvijek pomažu, i kažu da je sve u redu...
tek kada ostanu sami pokažu svoje pravo lice...i tada plaču...a možda sam i ja jedna od tih. I zato se molim da su sve ovo
samo pubertetske faze koje će uskoro proći jer su stvarno naporne, moram priznati...Ali vidim ni da nisam jedina, to se širi kao virus...taj osjećaj beznadnosti koji sve ponekad zahvati, a onda ga treba izdržati dok ne naiđe novi val sreće i olakšanja...Znam da se sve ovo čini stvarno glupo, ni ja sama
ne znam zašto sam odlučila ovo napisati...ali opet, možda moram. Treba pisati ono što ti je na pameti, ne =) Zato ja i
imam tako malo materijala =)...Ne znam...ali ono što znam jest to da, koliko god otrcano zvučalo, moramo tražiti tu sreću u životu koja će nam pomoći da nastavimo dalje s uzdignutom glavom... i tada ćemo se moći nasmijati ovim stvarima kojima smo toliko razbijali glavu...A ja znam da sam svoju sreću pronašla u prijateljima koji će uvijek biti tu da me pitaju kako sam, i koliko god se užasno osjećala
taj dan, oni će mi svojim osmjehom uljepšati dan i više se neću ni sjećati zašto sam bila tužna =) ako izdržim da ne obrišem
ovaj post, to će biti jedno veliko čudo, jer ne mogu vjerovati kakve samo gluposti natrackala =) ali za to i služi ovaj blog, zar ne? Pozdrav ljudovi, i lijepo mi provedite vikend =) ispričavam
se na ovako dugačkom postu...
**TeArS Of DyInG LoVe**
Every night I see you in my dreams
You talk to me but I can`t hear you.
Your words are silenced by my screams...
It hurts me so much, I cannot stand this pain,
I don`t know what to do anymore.
I feel like I`m going insane...
You left me lying on the ground,
With my bleeding heart,
And this silent little sound...
Save me, please save me...
Why don`t you come back,
I really thought you loved me...
But you don`t hear me, you`ve gone into the dark
Living your life
Without a single mark of this love...
And I...never again I will feel,
I`ll walk through this life
Feeling so unreal...
The tears I`ll cry tonight forever I will keep,
Those will be the last ones
And with them I`ll soundly fall asleep...
**PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl**