Marketing
...:Where will you go:...
Dobro jutro. Good morning. Guten morgen...or whatever. Ja sad kao moram napisati post jer imam zahtjeve i prohtjeve osoba
sa strane...a iskreno, nemam uopće volje...jednostavno mi je
danas takav dan kad bih samo ležala u krevetu, slušala glazbu i razmišljala,vrzmala se po svojim čudnim i kompliciranim mislima...koje opet, možda uopće nisu toliko zamršene koliko
se meni to čini...kako mrzim ovaj pubertet. Stalno neke faze u kojima moramo tražiti smisao svega, pitati se zašto se baš
nama događaju ovakve stvari (svatko ima svoje...) a možda
nam u stvari uopće nije toliko teško...hoćemo li se zaista jedno jutro probuditi u svojim dvadesetima,tridesetima i zapitati se zašto smo bili toliko glupi i stalno tražili nekakve probleme u svojim životima..što ako zbog tih kvazi problema propuštamo ono
dobro u našem djetinjstvu i puštamo da naš život teče bez nas, dok
mi stojimo postrance i mučimo se tražeći odgovor na neka nepostojeća pitanja...i evo, dok pišem ovaj post shvaćam da ponovno ulazim u one svoje tipične filozofije i to me nekako živcira...možda je to stvarno zbog hormona, znate...oslonit
ćemo se na one znanstvene činjenice i reći da je to zato jer se mijenjamo, jer ipak je ovo najnestabilnije doba našeg života....i zato je ovo toliko grozno. Jer ovo bi trebalo biti razdoblje kada još imamo pravo na zabavu i praktički nikakve obaveze osim škole...ali nekima to vrijeme prolazi u razmišljanju o lošim stvarima...a to iscrpi čovjeka, i ostavi ga bez imalo volje...Ponekad gledam neke osobe i pitam se kakve su zapravo...jesu li stvarno toliko snažne ili se jednostavno ne
žele pokazati kakvi zapravo jesu...slabi. Možda su to oni koji na licu uvijek nose osmijeh, uvijek pomažu, i kažu da je sve u redu...
tek kada ostanu sami pokažu svoje pravo lice...i tada plaču...a možda sam i ja jedna od tih. I zato se molim da su sve ovo
samo pubertetske faze koje će uskoro proći jer su stvarno naporne, moram priznati...Ali vidim ni da nisam jedina, to se širi kao virus...taj osjećaj beznadnosti koji sve ponekad zahvati, a onda ga treba izdržati dok ne naiđe novi val sreće i olakšanja...Znam da se sve ovo čini stvarno glupo, ni ja sama
ne znam zašto sam odlučila ovo napisati...ali opet, možda moram. Treba pisati ono što ti je na pameti, ne =) Zato ja i
imam tako malo materijala =)...Ne znam...ali ono što znam jest to da, koliko god otrcano zvučalo, moramo tražiti tu sreću u životu koja će nam pomoći da nastavimo dalje s uzdignutom glavom... i tada ćemo se moći nasmijati ovim stvarima kojima smo toliko razbijali glavu...A ja znam da sam svoju sreću pronašla u prijateljima koji će uvijek biti tu da me pitaju kako sam, i koliko god se užasno osjećala
taj dan, oni će mi svojim osmjehom uljepšati dan i više se neću ni sjećati zašto sam bila tužna =) ako izdržim da ne obrišem
ovaj post, to će biti jedno veliko čudo, jer ne mogu vjerovati kakve samo gluposti natrackala =) ali za to i služi ovaj blog, zar ne? Pozdrav ljudovi, i lijepo mi provedite vikend =) ispričavam
se na ovako dugačkom postu...
**TeArS Of DyInG LoVe**
Every night I see you in my dreams
You talk to me but I can`t hear you.
Your words are silenced by my screams...
It hurts me so much, I cannot stand this pain,
I don`t know what to do anymore.
I feel like I`m going insane...
You left me lying on the ground,
With my bleeding heart,
And this silent little sound...
Save me, please save me...
Why don`t you come back,
I really thought you loved me...
But you don`t hear me, you`ve gone into the dark
Living your life
Without a single mark of this love...
And I...never again I will feel,
I`ll walk through this life
Feeling so unreal...
The tears I`ll cry tonight forever I will keep,
Those will be the last ones
And with them I`ll soundly fall asleep...
**PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl**
Post je objavljen 06.05.2006. u 11:09 sati.