...when love and death embrace...
11.08.2008., ponedjeljak
Here today, gone tomorrow
|
Preživjela sam. Bila mi je to pomisao već treće jutro za redom otkad spavam ovdje. Toliko o mojoj novoj tradiciji vezanoj uz Bergen. Ustala sam se još uvijek snena i neispavana od zastrašujuće noći i obilne kiše što je još do prije nekih sat vremena svirala jedinstvenu melodiju po olucima naše kuće. Sagnula sam se ugasiti lampu iza stola što je lila sada već neprimjetnu umjetnu svjetlost po parketu sobe. I unatoč svim svojim strahovima, jedino o čemu sam ja sada vodila brigu bio je račun za struju. ''Dobro jutro!'' trudila sam se zvučati ako ne vedro i sretno, barem odmorno, nakon što sam sišla u kuhinju na doručak. ''O, dobro jutro!'' osmijeh je zatitrao na Lillynom licu odmah nakon pojave moje slabašne prilike. Čudila sam se kako još uvijek zadržava optimizam unatoč posljednja dva dana. Svejedno, naučile smo: čokolada ipak nije najbolja utjeha. Kao i sve na svijetu, ima svoju granicu. Ako ju prijeđeš, pomiri se sa mučninom u trbuhu. Lilly još uvijek nije našla posao, a meni se čini kako me Kristin izbjegava. I još uvijek nisam uspjela otići do knjižnice, jedine utjehe koja mi zasigurno ne može izazvati mučninu. OK, ne baš zasigurno. ''Jel' danas nešto opasno u školi?'' upitala me kroz zalogaj što ga je imala u ustima. ''Um… ne.'' Odgovorila sam, automatski se sjetivši profesora kemije i njegove reakcije na mene. Željela sam ju upitati zna li tog čovjeka, no samo sam nastavila šutjeti daljnjih par trenutaka, sve dok se nisam spremila i otišla u školu. Hodala sam sporo, gledajući vlastite noge. Trudila sam se što kasnije stići u školu, zbog već opće poznatih razloga, a ujedno i zbog toga što prvi sat imamo kemiju. Zapala sam u neke svoje misli bez ikakvog smisla i logike, uopće nesvjesna stvarnosti i svijeta oko sebe. ''Au!'' refleksno viknem nakon bolnog udarca ramenom u nešto tvrdo, gotovo čelično. Dlanom druge ruke prešla sam preko bolnog mjesta, digavši pogled. ''Oprosti…'' reče mi neznanac mekim glasom, s isprikom u zelenim očima. ''OK je…'' totalno sam omlohavila dok mi je parom sjajnih očiju proučavao lice. K vragu, reci nešto… naređivala sam sama sebi, bezuspješno. Zbunjeno sam se okrenula od njega i nastavila svojim putem sporijim koracima nego obično. Osjetila sam njegov osmijeh iza svojih leđa, no kad sam se kao usporena snimka okrenula baciti posljednji pogled ili uz nešto više hrabrosti upitati ga prgavo ''Što je smiješno?'' njega više nije bilo. Tako tipično. Pomislila sam nastavivši trljanjem ublažavati bol u ruci. ''Hej!'' čula sam poznati kričavi glas u pozadini kako me doziva. Nisam se okrenula, samo sam stala. Pored mene našla se Kristin, ubrzano disavši dok su joj se narančaste kovrče upravo smirivale na ramenima. Očito je trčala. ''Što se tebi dogodilo?'' upita me radoznalo nakon što uoči moj ukipljeni izraz lica. Da nisam bila pod takvim jakim dojmom neznančevih zelenih očiju, vjerojatno bih se začudila zašto ona uopće razgovara sa mnom. ''Mm… ništa.'' Odvratih joj još uvijek u bezizražajnom tonu, pa namjestim slabašni, pre očito odglumljeni osmijeh na lice, pokušavši se razdrmati nekako, i prihvatiti njezinu toplo-hladno igru. ''Ah, dobro. Kako želiš.'' Reče ona pomalo uvrijeđeno, prebacivši radoznali pogled sa mene negdje ispred sebe, u daljinu. Par kratkih trenutaka obje smo šutjele, kada ona progovori, onako razdragano i veselo kao i uvijek: ''Hoćemo ručati danas zajedno?'' pokušam nabaciti osmijeh: ''Da, naravno.'' ''Super.'' Doda, iako ne istinski oduševljena, baš kao ni ja. Bila je stvarno draga. Zbilja je, ali danas me to nerviralo. Iz nepoznatog razloga. Zvono se oglasilo ubrzo nakon što smo mi ušle u učionicu i sjele na svoja mjesta. Ona djevojka što je sjedila u trećoj stolici za našim stolom, ponovno me odmjerila s gađenjem, kao i prvoga dana. Skrenula sam pogled i izvadila knjige. Siva vrata kabineta polako su se otvarala, a svih dvadeset i nekoliko pogleda, koliko ih je već bilo u učionici, radoznalo su promatrali osobu koja je izlazila iz kabineta, a koja nije bila naš profesor. Bio je to čovjek srednje visine, izrazito mršav, vitkog struka i ne širokih, ne uskih ramena. Crne hlače bijaše mu ispeglane ravno po crti, rukavi svilene košulje nemarno zavrnuti do ispod lakta, pri čemu se isticao skupocjeni sat na lijevoj tankoj ruci. Najviša dva gumba košulje bila su mu otkopčana što je još više izduživalo bijeli, ionako dovoljno vitki vrat. Hod mu bijaše lijen i spor, leđa pri tome ravna, no ramena opuštena. Svejedno, nije se razbacivao rukama što je davalo neku dozu elegancije. Na prvi pogled, čovjek bi mu dao dvadesetak godina. Sitne bore na blijedom čelu, otkrivale su rane tridesete. Svijetlo smeđa kosa uokvirivala mu je bijelo lice. Ispod svijetlih obrva sjajile su se crne oči s primjesama crvene. Kapci i podočnjaci poprimili su tamnoljubičastu boju što je stvaralo poseban kontrast naspram porculanske puti. Nos mu je bio ravan. Silazio je sve do linije tankih svijetlo ružičastih usana, koje su imale valjda takvu prirodnu deformaciju, pa je izgledalo kao da se stalno smiješi. No, taj mu osmijeh nije dolazio do malo prije spomenutih tamnih očiju, koje su upravo suprotno, davale dojam kao da će svakog trena zaplakati. Bio je čudan. Nepodnošljivo privlačan, no jednako tako odbojan. Zainteresirala me ta kontradiktornost u crtama njegova lica, no to je bilo sve. Nije me privlačio na onaj način, kao ostale djevojke iz razreda kojima se oteo nekontrolirani uzdah nakon što je njegova prisutnost ispunila učionicu. Stao je iza profesorova stola, rukama se podbočivši o njegovu plohu. Počastio je razred dugim pogledom, a potom se ispravio. Nisam mogla vjerovati koliko je tanke i blijede prste imao. Pogled mi je automatski pao na moje prste sa kojih bi čak i dječji prsten spao. ''Dobro jutro.'' Zaželio je ljubazno, a potom se ponovno oslonio na stol. ''Najprije da se predstavim. Zovem se Andrew McLeod, i mijenjam vašeg profesora kemije, gospodina Bernieja, koji zbog drugih obaveza nije mogao doći.'' Svima se oteo nekontrolirani uzdah, dok je Andrew samo kimnio glavom i podigao kutove usana na sekundu. Kristin me počela lupati po ruci: ''O moj Bože, McLeod… '' jedva je uspijevala govoriti šaptom, obuzdati se i naposljetku – uhvatiti zraka. Bila je očita. Preočita. Novak ju je odmjerio pogledom, nasmiješio se na sekundu a potom skrenuo pogled na drugu stranu razreda. Prestar je za tebe. Htjedoh joj reći, no nastavim šutjeti, zanemarivši ju. Nisam razumjela zašto je živjela i umirala za prezimenom ''McLeod''. Nisam razumjela njezinu ljubomora na prof. Bernieja jer se družio s njima. Jer je bio poželjan u njihovom društvu. Za razliku od nje? Tri dana je ipak premalo da pohvatam sve konce. Tri dana je ipak premalo da se uopće zainteresiram za njih. Nitko nije pratio ovaj sat, baš kao ni prethodni, iako je bila nesvojstvena tišina u razredu, za razliku od prošlog puta. Učenici su zurili u njega raširenih usta, razrogačenih očiju, jedva ponekad hvatajući zraka. Osvrtala sam se oko sebe, zbunjeno, izopćeno. Čovjek bi rekao da sam se u ovih sedamnaest godina navikla. No, upravo suprotno u tih sedamnaest godina, po prvi put sam se ja osjećala jedinom normalnom. Kad vidjeh da nema pomoći, okrenem se prema naprijed, usredotočim pogled na neku samo meni poznatu točku, u nadi da će mi misli odlutati, kao i obično. Iznenadilo me kako mi se pogled svako malo vraćao na obrise njegovog lica, kako sam uočavala i najsitnije detalje na istome, i kako naprosto nisam mogla odvući oči od njega. Kao i svakog puta u mom cjelokupnom postojanju, dobila sam upravo suprotno od onoga što sam željela – uočio je da ga promatram. Tamni mu se pogled susreo sa mojim očaranim, sekundu pretvorio u vječnost a potom ispario u vremenu i prostoru. Ja sam svoju glavu pognula i usredotočila se na ''zanimljivo'' tkanje mojih hlača, dok je on svoju okrenuo prema ostatku razreda. Krajičkom oka mogla sam vidjeti kako mu se čelo nabire, pogled mrzne a nosnice se mahnito šire i uvlače. Tada sam prvi put primijetila da uopće diše. Počeo je pričati nešto o projektima na kojima njegova tvrtka radi. Umjereno je odizao ruke od tijela i oblikovao neki nepostojeći oblik u zraku. Tijelom se potpuno unio u objašnjavanje, pokušavajući se praviti da ne priča u prazno, ali mislima je bio jednako odsutan kao i svi mi. ''Pa, ima li netko zainteresiran za farmaciju?'' Prva rečenica koja mi je doprla do mozga, poslije njegovog predstavljanja razredu. Svi su naravno šutjeli. ''OK…'' rekao je on više za sebe, nakon što je, očito u potpunosti, shvatio da od današnjeg sata neće biti ništa. ''Pogledat ćemo vaše ocjene.'' Dugim je rukama uzeo dnevnik i elegantnim pokretom otvorio prvu stranicu: ''Tilda Anders?'' djevojka duge zlatne kose i bistrih plavih očiju samo se nestašno zahihotala na spomen njenoga imena, sa njegovih blijedih usana. Redom je prolistao svačiju stranicu, dao kratki komentar na ocjene iz kemije i kod svih izazvao potpuno istu glupu reakciju: glupi cerek i rumenjenje obraza. Pitala sam se hoće li stići do kraja. Nadala sam se da neće. Iako je Foster kao jedino prezime koje počinje sa F u ovom razredu svakako dolazilo odmah poslije E i trebalo biti u prvoj polovici imenika, bila sam i cura koja se ovamo neočekivano doselila dva mjeseca prije završetka godine i tako postala broj 23. u imeniku. Zadnji broj. Izgubljena u vlastitim mislima nisam ni primijetila kako je dečko broj 22. već sagnuo glavu i zagledao se u vlastite traperice, baš kao ja maloprije. ''Dora… F-Foster?'' mračno me pogledao pri čemu su mu se oči učinile još crnjima nego što zbilja jesu. Sramežljivo sam digla ruku na pola, iznenadivši se kako ne zadržavam hihot unutar usta, te sa lakoćom izdahnula suvišan zrak. ''Lilly…'' čula sam kako je izgovorio šaptom. Sekundu prekasno uočila sam onu reakciju koja mi se tada učinila slučajnom. Lice mu se smrknulo, nosnice širile i skupljale, iako se vidno suzdržavao, a oči – ne, ovaj mi se put nije učinilo – postale u potpunosti crne. Zjenice su potpuno preplavile šarenice, stopile se s njima, zovite to kako god hoćete… Oči su mu postale jednobojne – crvenkaste šarenice izgubile su se u crnilu. Prestravljeno me pogledao, skoro me režući na komade pogledom. Nesvojstvenom mješavinom lijenosti i elegancije zatvorio je dnevnik, i nemarno ga pustio da padne na plohu stola, pri čemu se začuo samo tupi zvuk udarca kožnih korica o drvo stola. Dugo mi je odzvanjalo u ušima. Nekontrolirano sam se stresla, što je naravno primijetio. Ona odavno ostavljena rupa u meni, neiscrpna praznina kao da se naglo popuni, što je bio divan osjećaj na sekundu, a tada mojim tijelom zavlada do tada još ne doživljeno mrtvilo. Ruke i noge kao da su mi se odsjekle, srce steglo, a dah zastao u plućima. Trenutak je stajao jednu cijelu vječnost, i bili smo samo on i ja. Varka popunjene praznine, a onda još veća crna rupetina, kazna za moj zločin. Kazna za moju iluziju. Ispričavam se na izbivanju, na tome što ništa nisam napisala unaprijed cijelo ovo vrijeme, i što nakon svega toga dobivate… ovako nešto. Hvala vam svima na vremenu i trudu što ulažete u čitanje/komentiranje moje priče. Posebna zahvala ide Vampirelli, odnosno mojoj imenjakinji (:D), zbog lijepih riječi i ideje za naslov posta (da, da, ona ga je smislila, a ja sam se potrudila nabaviti pjesmicu :D). Osim toga, ima ljepuškasto ime *cerek* |
