...when love and death embrace...
01.06.2008., nedjelja
1./The end has only begun
|
Sunce se polako probijalo kroz tanku prozirnu zavjesu što je zakrivala prozor i žarilo mi lice. Nikad nisam mislila da ću ikada požaliti za suncem, no čuda se, na kraju krajeva, ipak događaju. Ustala sam se s kreveta, jednom rukom odgurnuvši pokrivač sa sebe, a drugom se podbočivši o meki madrac, čije su opruge tiho zaškripile pod pomakom mojega tijela. Zapljusnuo me val hladnoće, što ju nisam osjetila pod toplim zagrljajem debelog pokrivača, pa brzo uvučem stopala u papuče, a kada se osovim na noge zgrabim kućni ogrtač što je stajao prebačen preko naslona stolice i ogrnem se njime. Nespretnim sam, tromim koracima, još uvijek snena otišla do prozora. Bio je star i rijetko otvaran, a drveni okvir pomalo trul, stoga se začulo prigušeno škripanje pri otvaranju. Napravim facu, nadajući se da nisam probudila majku, pa podbočim glavu o dlanove. Jutro je bilo svježe i prohladno, a zubato mi je sunce sve manje i manje rumenilo obraze. Zaklopim oči, i udahnem duboko. Nasmijem se toj zanemarenoj svakidašnjici što ju nisam znala cijeniti, i pokušam se prisjetiti vrlina ostalih gradova u kojima sam provela svoj život. Naime, majka i ja selile smo se već trinaesti put u sedamnaest godina mog života. Prošle smo kroz neke europske glavne gradove, kroz velike i malene gradove, kroz sela – kroz sve što se moglo proći u sedamnaest godina. Prvih sam par selidbi veoma teško podnosila. Bila sam dijete kojemu je trebalo prostora, kojemu je trebalo igre. Željela sam živjeti bez opterećenja hoću li već za nekoliko dana, tjedana ili mjeseci morati stjecati nove prijatelje. Kasnije mi je sve lakše i lakše padalo mijenjanje lokacije. Iako se nije moglo reći da takve stvari nisu ostavile traga na meni. Počela sam odbijati ljude koji bi mi prišli prvoga dana u školi, i pokušali se sprijateljiti sa mnom. Ostajala sam uglavnom kući, uz knjigu ili TV, nemajući volje upoznati sve prednosti i nedostatke mjesta, koje ću već za nekoliko mjeseci – uz nešto sreće godinu dana – morati napustiti. No, nikada se nisam bunila kada bi mi majka rekla da ponovno spremim stvari ili odem kupiti oglasnik, da nam pronađe novi stan ili sebi novi posao. Gledala sam sve njezine uspone i sve njezine padove što su ih izazivale stalne selidbe, i bilo je jadno, no bilo je stabilno. Promjene, koje ustvari ništa nisu promijenile, ti stalni bjegovi, s kojima nije uspjela pobjeći, bila je rutina u koju je upala. I, iako sam mrzila tu rutinu više od ičega, držala sam je se, jer sam znala da ju to drži stabilnom. To održava balans. Jedini razlog svih tih silnih promjena koje je željela unijeti u svoj život, razlog bježanja bile su moj otac i uspomene na njega. Željela je pronaći novu sebe. Onu koja neće biti opterećena s uspomenom na čovjeka koji ju je toliko povrijedio. Željela je ostaviti stari život iza sebe i započeti novi, čemu se nadala svakom novom selidbom. Istovremeno je u njoj plamsala nada da će se on vratiti, iako on tijekom godina što su prolazile nikada nije pokazao ni najmanji interes vratiti se i ispraviti greške. Upoznati mene, biti ovdje pa makar i na kratko. Silno sam željela pogledati u lice osobe koja je uništila cijeli jedan život. Nisam mogla vjerovati da postoji itko na ovom svijetu, bez obzira koliko on okrutan bio, tko bi mogao šutke, bez i jedne jedine riječi objašnjenja otići i time izazvati takve posljedice. Unatoč tome, ona ga je i dalje bezuvjetno voljela. Bilo mi je to previše za zamisliti. Boljeli su me utješni osmijesi na tom njenom dobroćudnom dječjem licu, ne povratno izmorenom, svakoga puta kada bi zauvijek zatvorili vrata mjestu koje nam je bilo dom posljednjih godinu dana. Iz sanjarenja me prene poznata crvena točkica u podnožju ulice. Svakoga bi jutra starija pogrbljena, debeljuškasta gospođa u crvenom ishabanom kaputu, što joj je sezao preko koljena i crnom okruglastom šeširu, što je savršeno prianjao uz njezinu okruglu glavu, prolazila mojom ulicom na putu do centra grada. A ja bih ju svakoga jutra promatrala iza zavjese četvrtastog prozora. Bilo je čudno kako smo obje upale u rutinu – ona što svakog jutra u isto vrijeme prolazi istom ulicom, da bi kupila isti kruh i mlijeko istog proizvođača, te da se ponovno vrati dotičnom ulicom u već ustaljeno vrijeme – i ja, što sam svakoga jutra u isto vrijeme promatrala jednake ljude što su nesvjesno upali u životnu kolotečinu. Bili smo kao mehanički napravljeni roboti. Nisam više marila za te ljude, za njihovu, i moju naviku. Nije bilo bitno. Ionako odlazim. Idem negdje gdje ću vjerojatno steći nekakav drugi ritual, kojeg ću se držati jednako kao i ovoga. A kada dođe vrijeme, razmisliti o njemu nakratko, a onda ga ostaviti zauvijek, dopustivši da od moje tradicije ostane samo uspomena. Baš kao što će ostati i od ove. Odmaknem se za korak, pa zatvorim prozor. Ovoga sam puta bila dovoljno pažljiva, pa nije zaškripao, unatoč starosti i hrđi. Napravim par sitnih koraka, koliko mi je trebalo da dođem do već spakiranog kovčega što se nalazio na drugom kraju premale sobe. Prijeđem rukom preko uredno posloženih majica, što su mrtvo ležale u unutrašnjosti kofera, pa izvučem jednu s vrha i blagim ju pokretima raširim. Bila je to pamučna bijela majica V izreza. Dohvatim i traperice prebačene preko moje radne stolice, što sam ih još jučer pripremila. Svučem pidžamu sa sebe i uredno ju složim, pa stavim na mjesto u koferu gdje je do maloprije ležala majica koju ću obući. Nakon što se počešljam i operem zube, spremim sve u kovčeg i konačno ga zatvorim. Veoma tiho i oprezno otvorim vrata, pa se na prstima spustim do kuhinje, trudeći se da ne probudim Lilly. I sama sam znala koliko ju ti putovi fizički iscrpljuju, stoga sam željela da se naspava. Spremila sam joj ono što je obično jela za doručak – dva prepečenca namazana maslacem. Skuhala sam njoj kavu, a sebi podgrijala mlijeko i ubacila unutra pahuljice. Rutinski sam pogledala na sat, i zaključila da je vrijeme da se i ona probudi. Ostavila sam tople tekućine da se ohlade pripremljene na stolu, pa se uspela stepenicama do njezine sobe. Nečujno sam otvorila vrata, da ju ne prenem naglo iz sna. Moja opreznost bila je bespotrebna. Zatekla sam ju kako zamišljeno sjedi na rubu svoga kreveta. Nije se obazirala na mene kada sam ušla. Sumnjam da me je i čula. Tek ju je zvuk metalnih opruga što se začuo kada sam sjela pored nje na krevet, natjerao da okrene glavu i shvati da sam ovdje. Zbunjeno me pogledala tim dječjim smeđim očima, a zatim se slabašno osmjehnula. Odglumljenim osmijehom nije mogla ukloniti zabrinutost iz svojih smeđih očiju, pa je samo skrenula pogled. Znam koliko se grizla zbog pomisli da sve te selidbe negativno utječu na mene. Znam koliko je bila svjesna i zabrinuta zbog novih neuspjeha. I mojih i njezinih. Zbog toga se nisam iznenadila. Pogled joj fizički nije sezao daleko, jer odmah iza naše, bila je još jedna kuća, zarobljena u urednom redu uske ulice, pa joj je balkon nasuprotne kuće priječio put. Mislima je vjerojatno sezala tko zna koliko kilometara daleko. Kilometri možda nisu prava riječ. Možda godine. Da, mnoge su godine protekle otkad ga je zadnji puta vidjela. Njega – jezgru svih njezinih problema, uspomenu koje se nije mogla lišiti, osobe od koje je bježala i čije je sjećanje željela ostaviti iza sebe, te nadu da će se on ipak vratiti. I da, bilo je tko zna koliko kilometara udaljenosti između njih. S druge strane, možda nas je sve ovo vrijeme gledao iza najbližeg ugla. Nisam mogla procijeniti, jer, na kraju krajeva – nisam ga znala. Zaključim – godine su prava riječ. Sjedile smo jedan dugi trenutak obje nepomične u tišini, kada je ona duboko i sjetno uzdahnula i dala mi do znanja da je kraj njezinim prisjećanjima. Ponovno je okrenula glavu prema meni i pružila mi slabašni, isprazni osmijeh. ''Spremila sam nam doručak…'' rekla sam veoma tiho, gotovo šapatom, oprezno, kao da upravo stajem na nagaznu minu. Pažljivo sam joj promatrala izraze lica, iako nisam očekivala nikakvu posebnu reakciju. Znala sam da si suze nije željela ili kako je ona to voljela reći, ''nije smjela'' dopustiti. Stoga mi je već treći put danas - a tko zna koliko će ih još biti – pružila isprazni osmijeh, više kao utjehu sebi, negoli meni. Prešutjela je jedan dugi trenutak, prazno se smiješeći, a onda mi položila ruku na rame: ''Što bih ja bez tebe?'' retorički me upitala. Nisam znala što učiniti, pa samo spustim pogled, pretpostavljajući da slijedi jedan od onih razgovora koji počinju sa ''Žao mi je…''. I sama sam znala koliku je krivicu osjećala zbog tih selidbi. No umjesto razgovora, rukom mi je uhvatila bradu i približila mi lice bliže svom, te me kratko poljubila u obraz svojim punim toplim usnama i naglo se digla s kreveta. Bilo je to tako tipično za nju. Nagli preokret, da zadrži svoje emocije unutar sebe. Brzo sam se i ja digla s kreveta, pa vidjevši da je još uvijek u spavaćici, rekla: ''Ostavit ću te da se obučeš.'' Ona se samo bezizražajno osmjehnula, kao već mnogo puta danas. Nakon toga izašla sam iz sobe i brzim se koracima spustila u kuhinju. Za nekoliko trenutaka i Lilly je sišla – obučena i počešljana. Objedovale smo u tišini. Tako je bilo svakog puta prije polaska. Kada bismo bili nekoliko kilometara daleko od sada već bivšeg doma, čvrsto zatvorene u našem prijevoznom sredstvu, dobila bi blaži napad histerije i počela pričati kao navijena. Mehanički sam svako malo okretala glavu prema satu što je visio na zapadnome zidu, tek čisto iz navike što sam ju stekla prije odlaska u školu. Sada gotovo da niti nisam uočavala brojke i kazaljke. Lilly me već neko vrijeme gledala poprilično iznervirano, što sam mogla osjetiti i bez da sam pogledala u nju. ''Hoćeš li ti prestati?'' protisnula je jedva, već na rubu živaca. Nju je rijetko što moglo iznervirati. Znala sam da sam pretjerala. Pognem glavu i nastavim mrljati žlicom po tanjuru, dok se čulo krckanje Lillynog prepečenca kako ga je prelamala prstima, prije nego ga je zagrizla. Vrijeme je prolazilo presporo. Majka je duboko uzdahnula, bacivši pogled na sat. Ja sam već neko vrijeme tupo gledala u kazaljke što su se micale, ne razaznajući brojke. Prene me prigušeni zvuk Lillynog prepečenca kada ga je ispustila iz ruku na tanjur. ''Vrijeme je da krenemo…'' izreče to kao da joj nanosi bol. Vidjela sam kako ponovno potiskuje emocije, stoga je samo okrenula leđa i zaputila se na kat. Ustala sam se bez riječi i sklonila stol. Oprala sam suđe, brže nego obično i pospremila ga u elemente. Ona je za to vrijeme uzela kovčege i pričekala me već obučena pred vratima. Uzela sam svoju jaknu sa vješalice i odjenula ju. Izvana je netko nervozno zatrubio. Posljednji sam puta pogledala poznata mi vrata, sada već sa vanjske strane, dok je Lilly zaključavala bravu i stavljala ključ pod otirač, gdje će ga naći budući vlasnici ove kuće. Takav je bio dogovor. Požurile smo prema - kako mi se tada činilo – autu s premalim prtljažnikom. Radosna je punija žena izašla sa vozačkog mjesta i zgrabila velikim rukama jedan kofer iz moje ruke, a drugom je otvorila vrata prtljažnika automobila. Kada su na moje iznenađenje sve mamine i moje stvari stale unutra, sjele smo u auto i zaputile do Kopenhagenskog aerodroma. Smjestila sam se na zadnje sjedište, i bez nekakvih pretjeranih žalovanja promatrala po posljednji put grad koji mi je bio dom proteklih šesnaest mjeseci. Gotovo da niti nisam primjećivala sve te kuće, druge objekte i nepoznate ljude što su mi se redali pred očima s druge strane automobilskog stakla. Cijela mi je ta vožnja trajala prekratko, iako gotovo pa ni nismo išle više od 50 kilometara na sat. Uskoro smo izašle iz auta i predale prtljagu na aerodromu. Majka se dugo zagrlila s prijateljicom, pri tom ispustivši suzu. Ni ja nisam mogla izbjeći čvrsti zagrljaj njezine preljubazne prijateljice. Iako ne volim takve pretjerane izljeve emocija, nisam joj zamjerila – ipak je ovo konačni rastanak. Pošle smo prema stjuardesi koja je upućivala putnike i željela im sretan put. To je bio zadnji put kada sam vidjela jedva poznanu mi ženu kako se gubi u masi drugih nepoznatih ljudi. Prošle smo dugim hodnikom aviona i smjestile se na mjesta koja su nam bila predviđena. Sjedile smo nekoliko minuta u tišini, čekajući da avion poleti, a tada je iz majčinih usta navrla bujica riječi: ''Bez brige dušo. To je gotovo preko puta odavde, nema znatnih promjena…'' Osim što ovdje sunce sja, a mi se selimo u najkišovitiji grad Europe… nastavila sam sarkastično u sebi, bacivši još jedan pogled kroz četvrtasti prozor aviona. Vidjela sam jedino sivi asfalt piste na kojoj smo još uvijek stajali. Duguljaste zlatne zrake zubatog sunca probijale su se kroz sivo sumorno nebo. Pitala sam se što me očekuje u Bergenu – gradu sa 285 kišovitih dana po godini. Osim kiše, naravno… A tada je već po trinaesti put govorila već dobro poznat mi govor: ''…naći ćeš ti ondje mnogo prijatelja. Imam neki dobar predosjećaj u vezi ovoga. Mislim da ćeš ih sada moći i zadržati, mislim da se nećemo više seliti…'' to je govorila za svaki grad prije nego što smo došle u njega. Pa čak i za Kopenhagen, iz kojega se sada selimo. Nasuprot svim prethodnim majčinim predviđanjima, i ovome ujedno, ja sam imala potpuno drugačiji predosjećaj za ovaj grad. Bilo je to majčino rodno mjesto, mjesto gdje je provela svoje djetinjstvo, svoju mladost… mjesto koje ju je natjeralo da prisilno odraste – iako će ona biti vječito dijete – i prihvati sve mane života. Mjesto gdje je upoznala njega. Zanimalo me kako će se nositi sa svim tim uspomenama što će same od sebe navirati kada ugleda poznate joj ljude, mjesta ili stvari. Sve to što će podsjećati svakoga puta nanovo na njega. Pitala sam se kako će izdržati bol što će se stvarati s onim gorko – slatkim okusom na usnama. Možda je bila više od onoga što sam vidjela, više od onoga što mi je dala da ju upoznam. I možda je jednostavno ne poznam tako dobro. Na kraju krajeva, zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina… Sjetila sam se bake, koju sam vidjela još kao mala. Još dok je bila sposobna putovati, jer majka se nikako nije željela vratiti ondje. Jaka, uspravna žena, sa tamnom kosom i tek pokojim sijedim pramenom sa strane. Mnoštvo bora oko očiju i kutova usana od smijeha, i blagim pogledom velikim smeđim očima. Žena koja je zračila samopouzdanjem, optimizmom, životom… a sada je bila dva metra pod zemljom. Nikada nisam saznala pravi razlog njezine bolesti, što ju je već nekoliko predugih godina vukla za sobom, koja je ujedno i bila uzrok njezine smrti. Još uvijek sam imala njenu sliku kristalno jasnu pred očima. Nisam mogla vjerovati da odlazimo u njezinu kuću što nam ju je oporučno ostavila. Zapekla me i sama pomisao. Vidjela sam kako se majka grčevito hvata rukama za sjedalo. Tada sam osjetila isto što i ona – polijećemo. Ona je nastavila neometano govoriti, sada uz pojačanu histeriju. Mislila sam da je nakon toliko puta već nadvladala strah od letenja. ''…upisala sam te u školu koju sam i ja pohađala… '' pitala sam se što je još napravila bez mog znanja prije nekoliko tjedana kada je otišla u Bergen srediti papirologiju, odmah nakon bakine smrti. Vjerojatno ću doći onamo na gotov čin, što je uz moju mamu bilo i za očekivati. Kada smo se nakon par trenutaka našli na nekoliko tisuća metara nadmorske visine, a ja okrenula glavu od nje, dajući joj do znanja da ju ne slušam, Lilly je konačno ušutjela. Nije to bila šutnja iz uvrijeđenosti ili nelagode, već iz potrebe. S Lilly sam uvijek bila na sredini. Voljela sam tu njenu prosječnost. Za nekoliko minuta izvadila je knjigu i udubila se u čitanje. Kratkim je prstima brzo okretala ispunjene požutjele stranice knjige. Iako me zanimalo, nisam smogla snage priupitati ju ili se nagnuti i pročitati naslov knjige. Ponovno sam okrenula glavu ka malenom četvrtastom prozoru aviona, no ovoga mi se puta pogled zadržao na mutnim mrljama na staklu. Užasavala sam se visine. Recite mi ako vam je post bio predugačak, da idućeg skratim. (Ako itko nastavi čitat XD) Priču piše Dora, Lillyina kćer (beba iz uvoda). I znam, sliči na Sumrak (zasada), obećavam da neće biti kopija =) |
