...when love and death embrace...
23.05.2008., petak
UVOD
|
Ne volim uvode, bolje mi idu završetci, no, što se može… Gledala sam u velike radoznale smeđe oči tog prekrasnog malog bića što mi se nalazilo u rukama. Jedino što mi je ostalo od njega, jedino što budi lijepe uspomene, jedino što briše sve ružno. Sjedila sam u malenoj Bergenskoj knjižnici u kojoj sam radila od devet ujutro do šest sati navečer. Kiša je vani neumoljivo lila, baš kao i svakog prethodnog dana, a ja sam se spremala zatvoriti knjižnicu jer se polako približavalo šest sati, a mušterija već duže vrijeme nije bilo. Okrenula sam se prema platnenoj torbi što je stajala na stolici iza mene tražeći kišobran, kada sam začula otvaranje vrata. Hladnoća koja je ušla otvaranjem vrata ispunila je prostor, a ja sam se neprimjetno lecnula. Pitala sam se tko to dolazi po ovakvom vremenu petnaest minuta prije zatvaranja knjižnice. Naglo sam se okrenula. Stajao je ispred mene pognute glave, bijelom rukom otirući kapljice kiše što su izgledale kao dijamanti u svijetlo smeđoj kosi. Bio je visok i mršav, bijele puti što je stvarala kontrast naspram njegovih tamnih očiju i izmorenog pogleda. Ostala sam nepomična pred njegovom ljepotom. Odmjerio me pogledom, blago raširenih svijetlih usana, a onda usporeno i odviše nezainteresirano rekao: ''Trebao bih knjigu o alkemičarima…'' ja sam još uvijek gledala zatečeno u njega, ne mogavši se pomaknuti. Uspjela sam promucati nešto nerazumljivo, na što je on samo blijedo podigao obrve, sigurno misleći da sam retardirana. U ulozi treće osobe vjerojatno bih se nasmijala. U svojoj ulozi, molila sam zemlju da me proguta. Posramljeno sam uperila pogled u tlo, zakrivši kosom lice i šutke krenula prema redu gdje su stajale knjige sa raznim znanostima. Osjetila sam kako se nečujno kretao za mnom. Bez riječi sam pokazala mjesto na polici gdje je inače stajala debela nikada ni taknuta knjižurina o kemiji. Ponovno sam ispala budala pokazavši mu praznu policu. Zbunjeno sam pogledala u neispunjeni prostor na samo još jednoj u nizu drvenih dasaka, te mu, za divno čudo, razumljivim jezikom rekla: ''Očito ju je netko posudio, žao mi je…'' Kimnio je glavom, skupivši blijeda usta u ravnu crtu, a zatim krenuo u korak sa mnom natrag do šaltera. Izvana se čulo tvrdo udaranje velikih kišnih kapljica u prozorska stakla – kiša se pojačavala. Zabrinuto sam pogledala u loše vrijeme što mi nikako nije išlo u prilog i duboko uzdahnula. Prelijepi me stranac ponovno odmjerio pogledom, a onda pogledavši na sat što je visio iznad vrata ljubazno upitao: ''Trebate li prijevoz možda?'' Ponovno sam ostala zatečena. Glupo sam zatreptala poluotvorenih usta, a onda odmahnula rukom: ''Ma, ne bih vas htjela gnjaviti…'' ispružio je dugi bijeli kažiprst u zrak i prekinuo me u pola rečenice: ''Bilo bi mi zadovoljstvo.'' A onda mi uputio molećivi pogled tužnim smeđim očima. Uzela sam torbu što je stajala na stolici iza šaltera i ogrnula jaknu. Ponovno me zapljusnuo val hladnoće kada je otvorio vrata ispred mene. Uvukla sam glavu što sam više mogla u oskudni ovratnik svoje jakne, a onda gurnula ključ u bravu i zaključala vrata. Držeći cijelo vrijeme kišobran iznad moje glave, pažljivo mi je otvorio suvozačka vrata svog crnog Porschea. Već za tren sjedio je do mene i palio motor automobila. Ruke su mi se nekontrolirano tresle same od sebe, što mu nije moglo promaći. Skupio je smeđe obrve u ravnu crtu, a onda predložio: ''Znam jedno odlično mjesto…'' prihvatila sam njegov poziv na kavu, a za vrijeme vožnje udubila se udobno kožno sjedalo njegovog Porschea. Sjedio je nasuprot mene u malom mirnom kafiću, ispijajući crnu kavu. U toploj prostoriji crvenih zidova, sa šest stolova od svijetlog drveta prekrivenih bijelo crvenim stolnjacima bili smo samo nas dvoje, konobar i šef restorana. Iz radija što je stajao na šanku dopirao je prigušeni zvuk glazbe sa početka dvadesetog stoljeća. Neko smo vrijeme oboje šutjeli i promatrali se, a onda je počeo spontani razgovor. ''Kako si završila u knjižnici?'' upitao je sa smiješkom, zbilja zainteresiran mojim životom. ''Pa, otac mi je engleski reporter, a majka norveška spisateljica…'' morala sam početi od početka. ''Engleska mi se čini zanimljivijom od Norveške, a književnost volim otkad znam za sebe…'' ponovno sam zastala, pokušavajući smisliti razumljivu rečenicu. Zbilja se bilo teško skoncentrirati uz njega pored sebe. ''Željela sam studirati englesku književnost, no, nikada nisam imala novca… a ovo mi se čini najbliže mome snu.'' Još uvijek sam se sjećala njegovog smješka kad sam mu tako nevino ispričala svoj život i dotada cijelu bit svoga postojanja u samo par rečenica. Šutio je neko vrijeme, sa osmijehom na licu. Kada bih ga god nešto upitala što se tiče njegovog života, odgovorio je najkraće moguće, a onda ponovno prebacio temu. No, ja sam svejedno ustrajala: ''Što je s tobom?'' znatiželjno sam ga upitala pozorno mu promatrajući lice. Spustio je pogled, a izraz mu je odjednom postao nedokučiv, u neku ruku bezizražajan. ''Pa,'' zastao je, premišljajući se hoće li mi reći ili ne. ''ja bih trebao naslijediti očev…''zgrozio se prije nego što je izgovorio. ''…posao.'' Iscijedio je to gotovo s gađenjem. Zanimalo me o kakvom se to poslu radi, no vidjevši da mu je neugodno o tome pričati, ostavila sam temu nedovršenom, nadajući se da će mi reći kada stekne više povjerenja u mene. Slike pred očima još uvijek su mi bile tako realne. Ostala sam zarobljena u već odavno proživljenim događajima, potpuno nesvjesna stvarnosti. Osjećala sam njegov hladni dodir na svojoj ruci, tamne oči sa grimiznim primjesama žarile su se u mojoj blizini. Bio je neopisivo čudan i zbog toga privlačan. Redao je studene poljupce po mome vratu, a drugog je trena već stajao metar od mene, dok se ja još nisam ni snašla. ''Ne bih smjeo biti ovdje.'' Bolno je promrsio. Grčevito je stiskao šake, dok su mu se tamne žile nazirale ispod bijele kože. Nisam razumjela njegove riječi, nisu mi bile bitne. Slušala sam samo njegov meki izmoreni glas, zanemarujući ono što mi je govorio. Prepustila sam se uživanju u njegovoj blizini, sprječavala što sam bolje mogla njegovo opiranje, i znala sam da je to sebično, ali nije me bilo briga. Više puta nježno me odgurnuo od sebe, više puta prebrzo se odmaknuo od mene, više puta mi je spomenuo kako me ne želi povrijediti. Jednako toliko puta ja sam njemu postavila pitanje ''Zašto'' i nastavila mu se približavati, ne slušajući odgovor. Omakla mi jedna suza i pala niz obraz. Dijete se odjednom prestalo smijuljiti, zabrinuto me pogledavši velikim smeđim očima što su toliko podsjećale na njegove tamne oči s primjesama crvene boje, i pružilo bucmastu malenu rukicu prema mome licu. ''Lilly… žao mi je…'' gledala sam ga kroz suze u očima. Slika mi je bila nejasna i nestvarna. Mora da sanjam. Tješila sam se da je samo noćna mora iz koje ću se uskoro probuditi. No, nakon što sam se uštinula, osjetila sam samo kratku bol u ruci, ništa drugu. ''Ići ću s tobom… nije mi bitno kamo, samo želim biti s tobom!'' izrekla sam to krajnje očajnički i gotovo histerično, pri čemu mi je glas dvaput prepukao, dok su mi se slani potoci slijevali niz lice. ''Ne možeš…'' zažmirio je na kratko i duboko udahnuo. ''Ne želim da ideš sa mnom.'' Osjetila sam oštricu kako mi se zabija u srce, a onda mi se slika pred očima zacrnila… Kao što rekoh, ne volim uvode… nadajmo se većoj inspiraciji u idućem postu XD Vidim da je običaj uzimati likove u priču, ja imam svoje likove. |
