Im in the centar ,right now....
"Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
By : Albert Camus
Koračam mračnom ulicom, rasvjete nema, melodija u mojim ušima upotpunjuje tugu prema današnjem gubitku. Sjene nema pored mene, od ove tame ne vidim ni sebe... Zaustavim se na kraju ulice, vadim mobitel i tražim tvoj broj, ne razmišljajući dali me sada želiš čuti. Nastavljam hodati, djeca trče oko zgrada, zabrinute majke prate svaki njihov pokret koji guta tama dok ja prolazim neprimjećeno pored ulaza zgrada.
I čujem tvoj glas sa druge strane mobitela,o djednom se pojavi iznenađeni izraz na mome licu, osmjehnem se i krenem dalje. Koraci su mi odjednom lakši i manji, a izraz lica smiren. Počinjem pričati o današnjem gubitku, o današnjoj činjenici kako neću uvijek biti okružena voljenim ljudima. Odjednom povisim ton svoga glasa, počnem jecti i teško disati i zadnje riječi koje sam prepoznala iz vlastitih usta su bile: znaš, dosta mi je biti između dvije strane!
Glasu sa druge strane mobitela nisam dala priliku da dovrši rečenicu, prekinula sam vezu i ljutito nastavila hodati. Osjećala sam kako me mržnja i tuga istovremeno pritišću, nisam mogla disati a svaki sljedeći korak se je činio tako teškim. Možda zato što po prvi put koračam sama tim groznim putem. Na njemu nije uvijek bilo mračno, naprotiv, sve je bilo puno svjetla, vedrine i sunca. Svi smo pričali šale i događaje, snivali najljepše snove i igrali se najljepšim igračkama. Dok na kraju nismo počeli odrastati, neki možda prerano, neki prekasno. Svatko je pokušao nadoknaditi izgubljeno vrijeme i još uvijek pokušava. Upravo smo se tu i razlikovali, netko je prekasno krenuo ,netko prerano dok se na kraju nismo razišli. Kako možete suditi o Svijtu koji niste prošli, kako suditi o čovjeku kojeg niste ni upoznali? Jednostavno, budite u nečijoj zavidnoj koži....
Sve je počelo, ne znam točno kada. Još se jučer sjećam onih druženja poslije vožnja bicikla po poljima, onih razgovora i obećanja da ćemo zauvijek biti tu jedan za drugoga. Bila sam svjedok toga, nažalost, bila sam svjedok praznog obećanja... Još je bilo ljeto, duga druženja na kupanju i kratki razgovori sa vama. Vrijeme je letjelo velikom brzinom, ali nije nam bilo važno, bili smo skupa. Čovjek ne zna koliko ima dok to ne izgubi, rekla sam u jednoj prilici, u jednom razgovoru. Tada još nismo bili zreli takve stvari, većinom smo im se smijali.
Sada vidim kako sam već tda mogla predvidjeti ovo. Jesam li nas urekla tom rečenicom? Ne, ne vjerujem da se Prijateljstvo može ureći, jednostvano ne vjerujem.
Ponovno se budim iz vlastite glave, okrenem se i shvatim kako nije bio san. Ovo nije nikakva filozofija, već stvarnost. Što mi je sve prolazilo glavom, ne znam, kao da takve riječi nisu nikada bile napisane. Kako se umjetnik osjeća kada je zakinut od svog jedinog smisla i sposobnosti izražavanja? Mogu reći samo ovo, mrtvo i istovremeno živo. Toliko osjećaja prolazi kroz vas a vi jednostvano ne znate kako ih opisati...grozno... Tu ste, sada, iz nekog razloga, imate misiju, ali ju ne možete ispuniti. Dolazim do zaključka kako ste mi vi uvijek pomogli sastaviti rečenice. Možda ne svjesno, ali uvijek ste tu bili i kad bi me pogledali znala bi što mislite i što želite reći i onda bi i ja znala kako to napisati.
Odjednom zapuše vjetar, zategnem kaput što je više moguće samo da ne osjetim hladnoću. Zazvoni mi mobitel, samom pomisli na ideju da se javim bila je suluda. Gasim mobitel, bacam ga u torbu i nastavljam dalje.
Sjedam na obližnju klupu i sklupčam se kako bi se malo ugrijala
Dakle, sve je bilo savršeno sve dok nismo počeli gubiti interes za stvarima koje su nam bile zajedničke. Bilo je prepiranja, svatko je nadmetao svoje mišljenje i ukuse. Gledajući sve po strani, shvatila sam kako to nema smisla. Naučila sam da ljude povezuju zajednički interesi i prijateljstvo. Mislili smo kako smo prijatelji a zapravo smo bili samo povezani na istim temama i stvarima. Prijateljstva nije bilo, barem ne kod svih. Pitam se, dali uopće znamo što je to?
Znam da ga nitko nije kupio, ali ga je ipak prodao. Shvatila sam kako je prijateljstvo cijelo vrijeme bilo tu, samo ga nitko nije vidio. A ja ga vidim tek sada, kada je sve gotovo. Zar se takva veza temelji na istim ukusima ili interesima? Zar o tome odlučuje novac više nego čovjek? Ne, ne temelji se na tome. Temelji se na putu kojeg prolazimo, jedan pored drugoga, da kada naiđemo na prepreku da mi pomognete da ju srušim jer smo zajedno jači.
Ponekad se put ispreplete, pa više ne znamo kojim putem ići, a ljudi odu samo zbog vaših mana i grijeha kojih niste bili svjesni kada ste ih zgriješili, a osobe pored vas nisu to htjele trpiti. Ja sam još tu, možda sam sama na svome putu ali znajte da niste vi sami na svom. Ja ću naći način da dođem do vas, da vam pomognem. U nesreći vam nije bitno kakav je tko dok god vam može pomoći. Mrzim tu dvoličnost, ali svejedno neću otići.Ja sam shvatila tko su prijatelji i ne želim ih izgubiti.
Ponekad ljudi ne odu...
Opet sam tu, shvatila kako su mi oči vlažne, sjedim na onoj istoj klupi. Završila sam sa tekstom. Ustajem i odjednom začujem poznati glas. Još je uvijek daleko, potrčim prema njemu i ugledam poznato lice. Ono me zabrinuto pogleda i zagrli govoreći kako me nije moglo naći i kako mu je drago što me vidi. Naišla sam na svjetlo te noći, napokon sam našla svjetlo na svome putu, naći ću i ostale jer napokon nisam sama. Hvala puno, hvala ljudima kojima je stalo...
