Tired Of Surviving
Budi me glasna melodija sa mobitela. Još u polusnu ju gasim. Iako je jutro, sunca još nema. Ustajem ,tako umorna, nastavljam hodati hladnom sobom tražeći prekidač da upalim svjetlo. Zasjepljuje me na par minuta, ali znam kako nemam previše vremena pa se odlučim požuriti. Spremanje traje manje od dvadeset minuta, stavljam torbu na leđa, uzimam Mp4 player i krećem na stanicu. Na stepenicama hodnika vrtim scenu od jučernjašnjeg jutra... Čudno, poput nekog deja vu-a. Vani sam, osjećam hladni zrak na svome licu, trnci me prolaze tijelom, zatežem šal i popravljam kaput. Vadim mobitel iz đepa i gledam na sat, akd shvatim kako imam još pet minuta do dolaska autobusa. Sunce je na izlasku, ostavlja na mene dojam kao svako jutro, očaravajuće. Nemam vremena sada za divljenje. Svako jutro isto. Sunce kao da čeka mene da izađem, da se pokaže u najboljem svjetlu, kao najljepša slika na Svijetu samo za mene...( nisam egoist, samo opažam neke stvari(manje vrijedne) koje meni puno znače)...
Okrećem mu leđa, krećem prema Svijetu koji mi je jako poznat. Sive ulice, tako visoke zgrade da zrake sunca ne dopiru do njih. Vidim ljude, koji izlaze iz njih, u žurbi, još pod utjecajem jutarnje kave, odlaze na posao i sjedaju u auto. Već tada, na njihovim licima se osjeti stres, nervoza, žurba... Širi se zrakom i onda nalazi nas.
Već sam stigla na stanicu, dvije minute ranije. Svi su već tamo, komentiraju protekle dane. Autobus je stigao, vadim kartu, ulaskom osjećam poglede drugih, tu ništa ne mogu. Sjedam na staro mjesto, pozdravljam poznate osobe, kojima nije do razgovora. Dan nije ni počeo, oni jedva čekaju da završi... Tužno, već ih je našao stres, koji stvara mržnju prema obavezama i nekim stvarima koje bi nam trenutno trebale biti najvažnije.
Na trenutak osjećam se kao nekakav rob, kojeg voze u rudnik, gdje ću raditi 15 sati za par kuna. Tužno.
Stigli smo, izlazimo van. Svi već jure u jednom smjeru. Neki vade cigarete, neki se udaljavaju od skupine, poput mene. Ulazim u razred, skidam ruksak i kaput i osjećam se lakše. Knjige su već vani i čekaju. Poznati me isipaju pitanjima poput, kako si, gdje si bila i sl... odgovaram ali bez volje... Još uvijek se borim sa umorom. Sati prolaze, zapisujem informacije i shvaćam ih. Gluha sam na većinu komentara koje prođu taj dan u razredu. Nemam vremena za nadmetanje.
Vrijeme za odmor, zar smo došli do točke kad se trebamo odmoriti od informacija? Ne znam... Listam novine i čitam vijesti. Kao i svaki dan... Ubojstva, ratovi, glad, siromaštvo, zatim stranice o tome koliko koji sportaš vrijedi i naravno horoskop...
Ljude takve teme jako dirnu... Odjednom ih oduzme misao kako smo svi loši, kako ih sve treba ubiti. Odjednom smo najpametniji na Svijetu. Ne volim komentirati takve stvari, jer u takvim trenucima, ljudi ne slušaju što drugi imaju za reći ,već samo govore ono što oni misle... Bacam novine u smeće i vraćam se u razred.
Ostatak dana proleti, dolaskom doma vraća se stara monotomija... Ulazeći u sobu skidam stvari sa sebe, sjedam za stol, i počnem čitati one informacije jer sam se u školi odmarala od njih. Sve je isto, možda navečer odem na kakvu zanimaciju, poput sporta, ako se dobro osjećam, i putem snimim kakvu sliku, jer je to jedna od stvari koje me još vesele i ispune. Želim da takvi trenuci traju duže...
Dolazim doba, zvoni telefon i razgovor se odulji na kakvih pola sata ,sat. roditelj shrvan od posla,poželi razgovarati ali svaki put kažem ne sada... Kažem laku noć i vratim se u krevet, uključim stari alarm na mobitelu i kažem: idemo ispočetka
Eh, malo drugačiji post ovog puta. Ovako se osjećam već duže vrijeme – prazno – ...
Ne znam hoćete li shvatiti što sam htjela reći ovom pričicom svog svakodnevnog života... nije bitno i ako ne, puno mi znači ako ju samo pročitate, ali svejedno me zanima vaše mišljenje. Veliki pozdrav svima
By : 
Midnight Temptress
