27.07.2007., petak
Let's put a stop to it
Evo, moj zadnji radni dan bliži se polako kraju. Danas nije bilo dosadno kao jučer. Mislim da je to zahvaljujući onom usamljenom tekstu o Rockwoolu koji sam trebala Albertu prevesti na engleski. Ti prijevodi u pauzama su mi falili ovaj tjedan. Prošli tjedan kad nisam imala posla konkretnoga, fino bih se bacila na nekakvo prevođenje i tako bih si ubila vrijeme između zaduženja.
Radim još sat i pol u Holcimu. Nešto sam tipa tajnica. Javljam se na telefon, rezerviram aviokarte i sve drugo što treba rezervirati, zadužena sam za račune, dostavu, poštu i još raznorazne sitnice. I sve se to, polako ali sigurno bliži kraju.
Drago mi je što sam se na kraju ipak odlučila mijenjati šogoricu ova dva tjedna. Moram priznati da mi je ovo iskustvo bilo fakat korisno. Ah, ove godine samo nakupljam raznorazna korisna iskustva 
Ljudovi koji tu rade su fakat super. Neki više neki manje, ali u prosjeku su ok.
Što još? Sutra navečer sjedam na Samoborček i idem u Trogir na tjedan dana. Poslije trogiranja slijedi supetarnje sa Tenom I Bebačem. Jedva čekam. Brijem da ću cijelu plaću potrošiti na tih tjedan dana u fensi šmensi apartmaniću sa klimom satelitskom i terasom. But who cares? Jesam li ja to zaradila? Jesam. Wheeeeeee.
Neću sad zalaziti u neke mračnije segmente mog života, jer bi to bilo čisto mazohistički.
Još manje od sat vremena i idem kući. Na bus. Pa na ručak kod Bebača, pa doma prat i čistit i eventualno obavit one zaostale akademske obveze (da, još to nisam napravila). Ipak mislim da ću prije ikakvih obveza pogledat oz koji sam sinoć snimila. Ovaj tjedan sam toliko iscrpljena da nisam u stanju uopće odgledat oz. Mislim da je prošlotjedno ludarenje do četri ujutro i buđenje u šest da bih stigla na posao ostavilo trajan trag. Ali trajni tragovi su jedini pravi tragovi. Jebeš ožiljke koji izblijede na suncu nakon godinu dvije.
Idem si sad skuhat kaficu i privest polagano ovaj radni dan, i tjedan kraju.
Čujemo se sredinom osmog mjeseca. Držite mi fige.
Luv
nicoll
|
15.07.2007., nedjelja
A Letter to the Unknown Recipient
I don't want to sleep, because I don't feel like waking up to another listless day.
I wish to stay awake forever, so I wouldn't dream up those days, those happy days that never took place and never will.
I'm eating corn. Brings back silly childhood memories. Makes me wanna be a child once again.
Do you remember the freedom and carelessness? Do you remember when we ran across that green meadow, oblivious of the world, aware only of the dew that clung to our bare feet? Do you remember the taste of air, salted with the breeze blowing gently from the beach, just a few miles from where we used to live?
I don't. We never had that, and we never will. Sounds nice though. You would fit perfectly into my simple vision of days that never happened. Damn, you really would have fitted nicely into my world before I have broken down, when I still resembled a human being capable of living.
And now, I just want to dance. I want to dance to the silent music until my feet feel sore; until I fall on my knees into the fine sand of that non-existent beach.
Still, I don't feel like sleeping. I don't feel like dreaming, but I can't seem to stop. I can't stop conjuring these happy images in my head. I want to be free.
I don't want to wake up and spend another day surviving, trying to keep my head together. I want peace. I am so sick of looking for that thing that will make me happy, that will help me get by, through to get...oh, choose a preposition.
I'm so tired. So very tired.
|
03.07.2007., utorak
13 + 7 = 20
 
Koliko vam se često dogodilo da imate točno dvadeset kuna? Ne dvadeset i jednu, ne devetnaest; dvadeset kuna, u papiru, u kovanicama. Često? Povremeno? Rijetko? Irelevantno. Ono što je relevantno je retardirana odluka da se cijena kutije Walter Wolfa podigne na 14 kn. Nije važno imate li točno dvadeset kuna ili dvateset jednu ili devetnaest. Važno je načelo. Relevantan je koncept. O da. Ne preuveličavam. Možda neki od vas ne shvaćaju ozbiljno gubitak principijelnosti koji se uvukao u pušačku populaciju ovom nerazboritom odlukom o povišenju cijene. Ali shvatite ga ozbiljno, jer koncept je sve što imamo. Stabilnost, rutina i ono na što možemo računati iz dana u dan; sve je to važno i u životu pušača i u onome nepušača, as well. Kutija cigareta za trinaest kuna, sedam kuna kava s mlijekom, sve skupa dvadeset kunića. KONCEPT! JEBENI KONCEPT! Sjebali su mi koncepciju. Moj život više nema smisla
|
|
