Nakon terorističkog napada na nebodere u New Yorku 11. rujna 2004. godine je objavljeno da se uslijed djelovanja visokih temperatura, izazvanih zapaljenim benzinom, rastopila njihova čelična konstrukcija. Međutim, moguće je dokazati da je temperatura sagorijevanja tog benzina niža za nekoliko stotina stupnjeva od one, potrebne da bi se talio čelik. Da bi se spriječilo ispitivanje ostataka čelične konstrukcije, oni su hitno odveženi u Kinu, gdje su rastaljeni!

Da li se slična manipulacija događa i kad se radi o tsunamiju, pitaju se dr R. Kutza i H.P. Thietz.

Podaci stvaraju zbrku i bude sumnje

Spomenuti autori tvrde da se, nažalost, povijest ponavlja i kad se radi o tumačenju uzroka tsunamija. Prema službenom tumačenju, došlo je do kratkotrajnog sudara tektonskih ploča u tom dijelu svijeta, pa je to, dakle, izazvalo potres katastrofalnih razmjera.

No, kad se radi o potresima, iznosi se točan podatak o njegovoj snazi po Richterovoj skali, koliko je seizmografski izmjereno. Međutim, ovdje to nije bio slučaj. Najprije se tvrdilo da je to bio potres jačine 6,4 stupnjeva, zatim je taj podatak izmjenjen, pa je objavljena znatno veća vrijednost, da bi se u zadnjoj verziji govorilo da je snaga potresa bila 9,0 stupnjeva, pa se potom tvrdilo da je mjestimično iznosila i 9,2 stupnja po Richteru.

Isto tako, razlikuju se podaci o dubini na kojoj se dogodio potres. Dr. Kutza tvrdi da je Američka seizmološka služba najprije iznijela podatak da se potres dogodio na dubini od 10 kilometara, a kasnije je tu dubinu povećala na 30 kilometara. Europski seizmolozi su, međutim, ostali kod dubine od 10 kilometara.

O mjestu epicentra potresa, podaci su, također, dramatično mijenjani u nastojanju da se izbjegne pitanje: Kako su sva ta ogromna prostranstva mogla biti poplavljena, kad se između njih i epicentra potresa nalazi Sumatra kao prepreka valovima? Niz većih potresa, tvrde dr Kutza i H.P. Thietz, koji su potoni uslijedili sjeverno od epicentra, nisu bili dovoljno snažni da bi se tamo formirao razorni tsunami i da bi se širio dovoljno brzo. Sve to budi sumnje, kako ovdje nije po srijedi običan potres, već je on poslužio kako bi se prikrila prava istina. Upravo zato su korigirani podaci o njegovoj snazi, kako bi se prilagodili razmjerima katastrofe koja je uslijedila. Isti tako, najprije se govorilo o zoni potresa dugoj između 1000 i 1200 kilometara, koja se protezala od sjevera prema jugu. Naknadne analize širenja valova potresa su pokazale da potres nije imao jedinstveni epicentar, već da ih je bilo - više.

Ovakvu vrst potresa, kao što je poznato, nemoguće je točno predvidjeti. Može se, međutim, govoriti o seizmičkim aktivnostima, koje mogu prerasti u potres većih razmjera.

Kad se radi o potresu 26. prosinca, to, očito nije bio slučaj. Naime, on, sudeći prema posljedicama koje je izazvao, nije bio predviđen i dogodio se posve neočekivano. Moguće je, međutim, da je on ipak bio predviđen. O tome govori izjava poznatog češkog pjevača Karela Gotta časopisu "Die Bunte", koju je ovaj objavio u veljači 2005. godine. Gott je u kritično vrijeme boravio sa svojom prijateljicom upravo u području pogođeno tsunamijem.

Evo Gottove izjave:

"Bili smo na predivnom kutku ovog planeta u Indijskom oceanu. Uprava hotela nas je 25. prosinca (!) upozorila da ne napuštamo hotel, jer da će se dogoditi neobjašnjiv plimni val..."

Očito, ovo upozorenje nije nikakva besmislica, jer upravi hotela nije u interesu plašiti svoje goste. Drugim riječima, za pojavu velikog plimnog vala znalo se barem dan ranije. Iz toga, opet, slijedi da su sve izjave o uzrocima iznenadnog potresa izmišljene da bi se zavarala javnost, ističu Kutza i Thietz.

Da bi tome doista moglo biti tako, govore izvještaji indonezijskih novina u kojima se kaže da to ni u kom slučaju nije bio uobičajeni plimni val.

Katastrofu izazvao planet Niburu?

Prema dr Kutzi i H.P. Thietzu, "tsunami je, bez sumnje mogao izazvati udarac svemirskog tijela". Za ovakvo razmišljanje postoji nekoliko razloga. Odkako je Zecharia Sitchin objavio svoje teze temeljem proučavanja staroasirskih izvora, naš planetarni sustav bi se povećao za jedan planet. Prema starim tekstovima njegovo je ime Niburu, odnosno Marduk, a u zadnje se vrijeme on spominje i pod imenom "planet X". Niburu, odnosno Marduk, bio bi četiri puta veći od Zemlje. Ovaj planet bi imao putanju nalik na onu kometa, a da je prođe, treba mu 3600 godina. Kad presijeca Zemljinu putanju, može izazvati velike katastrofe. Tako se, na primjer, biblijski potop pripisuje upravo djelovanju Marduka.

Prema asirskim tekstovima, Niburu, odnosno Marduk posjeduje nekoliko trabanata, a vjerojatno je tijekom svog putovanja svemirskim prostranstvima privukao velike količine "svemirskog smeća". Kad se takvo nebe sko tijelo nađe u blizini Zemlje, može doći do udara tog "smeća" u Zem¬lju u obliku velikih kamenih stijena. Neposredno pred 26. prosinca, pojavile su se vijesti o udarima meteora zapadno od Džakarte i u Kini, a kratko vrijeme potom, o isto takvim udarima u Iranu, pri čemu je, probijen krov jedne kuće.

Agencija AP, na primjer, javila je 19. prosinca 2004. godine da je iznad Indonezije primijećen veliki, užareni meteorit, koji bi mogao ući u Zemljinu atmosferu. Istovremeno je agencija DPA javila o "snažnim eksplozijama u blizini Džakarte", a AFP o "misterioznim svjetlosnim efektima iznad Indonezije"! Indikativno jest da je broj vijesti o pojavama meteora izuzetno velik i početkom 2005. godine. No, to nije sve. O vjerojatnosti udara nekog većeg nebeskog tijela u Zemlju raspravljalo se u ljeto 2004. godine. Predlagano je da se to tijelo razbije prije nego što stigne u blizinu Zemlje i to raketama s nuklearnim bojevim glavama.

Rusi sumnjaju u Amerikance!

Ruska tajna obavještajna služba je uvjerena da su u katastrofu, na neki način, umiješane - SAD. Naime, od 10. prosinca, ona je zabilježila, udeseterostručeno povećanje radio komunikacija Amerikanaca u tom prostoru. Rusi su pretpostavljali da će negdje na tom području doći do izbijanja ratnog sukoba, ili pak građanskog rata.

Ovdje treba naglasiti da Amerikanci razvijaju takve sustave "plimnih bombi", a da je izazivanje umjetnog tsunamija bilo i ostalo glavno pitanje njihove strategije razvoja novog oružja. Tako je, na primjer, Indenpendent Media TV objavila u rujnu 1999. godine sljedeću vijest:

"Nove, plimne bombe - velik uspjeh: Tajni eksperimenti s 'plimnim bombama' uspješno se izvode na obali Novog Zelanda. One mogu izazvati plimne valove koju su toliko razorni kao i atomska bomba."

Ako je vjerovati medijskim napisima, sve je započelo kad je profesor Thomas Leech sa Sveučilišta u Aucklandu izazvao seriju podvodnih eksplozija 1944. odnosno 1945. godine. Namjera mu je bila da proizvede - plimne valove! Njegovi su radovi bili toliko značajni, da je tadašnji američki ministar obrane izjavio da će završetku II svjetskog rata toliko doprinjeti, budu li na vrijeme završeni, kao i razvoj atomske bombe!

"Projekt Seal"-"bomba tsunami"!

Detalji o toj "bombi tsunami" sadržani su u dokumentu Ministarstva vanjskih poslova Novog Zelanda, poznatim pod imenom "Projekt Seal". U tom strogo tajnom dokumentu se navodi da su američke i britanske vojne snage razvijale koncem II svjetskog rata projekt "plimne bombe". Isto tako, one su poslale profesora Leecha na atol Bikini, kako bi usporedio svoje rezultate svojih atomskih eksperimenata s onima koji su dobiveni eksplozijom na Bikiniju.

O tome svjedoči pismo koje je Washington 1946. godine poslao Glavnom štabu vojske Novog Zelanda:

"Dr Comton je duboko impresioniran zaključcima profesora Leecha u svezi projekta Seal'. Dr Comton ističe kako je izuzetno važno da se s tim zaključcima upozna rukovoditelj američkog atomskog programa, te da se oni predoče vladi Novog Zelanda radi daljnjih proučavanja."

Jedan od kolega profesora Leecha, Neil Kirton, u listu "New Zeland Herald" je tvrdio da tajni eksperimenti obuhvaćaju seriju podvodnih eksplozija, koje mogu proizvesti tsunami. Pokusi s tim ciljem su izvedeni pod kontrolom vojske na obali Pacifika, u blizini Whanga paraoa.

Što se kasnije događalo s tim projektom, nije posve jasno. No, Neil Kirton je uvjeren kako eksperimenti većih razmjera nisu rađeni, jer oni ne bi mogli ostati neprimjećeni. Indirektno, bio bi to znak da je on sada uspješno izveden, o čemu svjedoče i katastrofalne posljedice.

Amerikanci namjerno izazavali katastrofu

Postoje spekulacije iz kojih proizlazi da je razorni tsunami izazvao vojni događaj u režiji Amerikanaca. O tome piše oštar kritičar američkog predsjednika Busha, Joe Vialls:

"Indijska vlada je točno znala da se nije radilo on 'prirodnom potresu'. Dan nakon tragedije, 27. prosinca, Indija je odbila pristupiti ekskluzivnom "klubu četvorice", kako je to planirao George Bush u namjeri da prekine nuklearnu koaliciju Indije, Busije, Kine i Brazila. Potom je indijska vlada, 28. prosinca uljudno zamolila SAD da svoju vojsku drže podalje od teritorija Indije, a 29. prosinca, list 'Indian Daily Editorial' je objavio ocjenu karaktera razornog tsunamija u obliku pitanja: "Da li je to odlučna bitka jedne države, kako bi pokazala cijeloj regiji, što može bude li regija neposlušna?"

Teoretski, razorni tsunami je mogla izazvati američka termounklearna bojeva glava snage devet megatona, misli Vialls. Nakon svega, nameće se pitanje: Ako je katastrofa umjetno izazvana, kome je ona koristila?

Spomenuti već Kutza i Thietz imaju odgovor i na ovo pitanje:

"Da bi Azija bila poslušna i da se osigura dugoročan unosan posao obnove, dovoljan je tsunami koji je bio usmjeren protiv određenih država. A njega je moguće proizvesti velikom nuklearnom eksplozijom. To nije ništa novo, jer su Amerikanci i Rusi još prije više od 30 godina imali planove kako da izbrišu s lica Zemlje neke obalne gradove korištenjem upravo takve metode. Val, izazvan podvodnom eksplozijom je relativno 'čist', što napadaču omogućuje da preuzme kontrolu nad kopnom i njegovim bogatstvima".